Počele su probe za novu predstavu Dramske scene za djecu i mlade (14+) radnog naslova “Vuk u ljudskoj koži”, koja nastaje u koprodukciji Opštine Kolašin, Korifej teatra iz Kolašina i Gradskog pozorišta Podgorica. Predstava nastaje prema tekstu Đorđija Tatića, dok režiju potpisuje Andrija Rašović.
Glumačku podjelu čine Marija Đurić, Vesna Vujošević-Labović, Milica Šćepanović i Marija Vlaović. Za scenografiju je zadužena Smiljka Šeparović, a kostimografiju potpisuje Marija Radusinović.
Projekat je finansijski podržan na konkursu Ministarstva kulture za pozorišnu djelatnost za 2025. godinu. Premijera je planirana za februar 2026. godine, a autor teksta Tatić za “Vijesti” kaže da je “drama nastala inspirisana raznim događajima koji su se desili u regionu i kod nas, i još uvijek su aktuelni, a tiču se pedofilije, seksualnog uznemiravanja...”
“’Vuk u ljudskoj koži’ je radni naslov i biće promijenjen uskoro. To je priča o predatorstvu, na užem planu seksualnog, o manipulaciji koja je dovedena do savršenstva, o neprepoznatljivosti onoga što stoji kao stvarna namjera, često sakrivenog iza dopadljive spoljašnjosti, šarma. To nije priča o prepoznavanju zla, kao u bajci, već o njegovom potpunom neprepoznavanju. U okruženju u kojem se ne samo djeca i mladi, već svi pripadnici zajednice osjećaju nesigurno. O sistemu vrijednosti koji ostavlja dovoljno prostora predatorima da se osjećaju sigurno i da djeluju bez zadrške i kočnica, na svim poljima”, objašnjava Tatić.
Prema njegovim riječima, “bajke i priče nastaju kao neki vid kritičkog osvrta na stvarnost i pojave koje nas okružuju, a sve teže je fikciji da nadraste stvarnost i “pobjegne joj.”
Tatić kaže da je bliži razmišljanju “da stvarnost želi da demantuje fikciju, da joj prkosi i uporno se trudi da joj dokaže kako ni u snu ne može da se desi ono što može u stvarnosti.”
“Imamo te potvrde, nažalost, svakodnevno, i sve češće su u monstruoznim oblicima. Ono što dodatno zabrinjava je neki vid ravnodušnosti i oguglalosti postaje dio naše svakodnevice. Nije dobro izgubiti iz vida da to čovjeka udaljava od onoga što ga razlikuje od primitivnih oblika, a to je, između ostalog, humanost. Taj proces borbe da se izborimo za čovjeka u sebi je cjeloživotni. U takvom svijetu je veoma teško biti roditelj, jer sistem nameće pravila neke druge borbe, koja često ljude tjera na kompromise koji se najčešće tiču egzistencijalnih. Naravno, možete da ne prihvatite tu vrstu kompromisa, ali se sistem potrudio da vas dovede u bezizlaznu situaciju, i roditelja i dijete”, objašnjava autor teksta.
No, kako tvrdi, tu dolazimo do pitanja slobode. Tatić podsjeća da “živimo u vremenu kad se više nego ikada propagira sloboda, a radi se sve na tome da se ljudi na razne načine dovedu do nekog vida ropstva, koje je uvijek pod nekim drugim imenom”.
“Nasilje je dio ljudske prirode. Ne treba živjeti u iluziji da je čovjek napravio neke ogromne korake na tom polju. Bilo je za očekivati da idemo u drugom pravcu, ali tehnički i tehnološki napredak nije ispratio i duhovni. Nasilja je bilo ranije, svakako manje nego u ovoj mjeri, samo što smo sada svakodnevno suočeni sa tim preko društvenih mreža i većeg broja medija. Ako smo već suočeni, bilo bi zdravo ne okretati glavu od tih problema jer tako i sami učestvujemo u normalizaciji istog i odsustvu empatije”, poručuje Tatić.
Nije dovoljno, kaže, imati samo sposobnost da se obradujete nečijoj sreći već i da saosjećate sa tuđom nesrećom, kao da je vaša. Surovost i sirovost koja je u tekstu, tvrdi, pogađa sve, bez obzira na godine.
“Predstava jeste namijenjena uzrastu 14+, ali ništa manje i publici starijeg uzrasta. Često podrazumijevamo ne samo taj uzrast mladih, već i one mlađe od njih, da su još mladi za neke teme, da ne razumiju, ne uzimamo u obzir da bi im možda više pomogli u zdravom odrastanju i formiranju ako bismo razgovarali sa njima kao sebi ravnima. Sa tom mišlju je nastajala drama”, kaže Tatić.
Obrađivanje sličnih tema, prema njegovim riječima, višestruko je bitno. Iako, objašnjava, pozorišne predstave same od sebe ne mogu riješiti neki problem, ali je važno da se bave temama i problemima koji muče djecu i mlade, uopšte sve ono što pogađa jedno društvo. Pozorište, podsjeća Tatić, jednako pripada mladima kao i odraslima.
“Ako su nam već puna usta djece i mladih kao naše budućnosti, onda se moramo pažljivije odnositi prema njima i problemima koji ih pogađaju. Pozorište je samo jedna karika u tom lancu, i trebalo bi da je podrška sistemskom rješavanju ovih problema onoliko kolika je moć pozorišnog izraza, a mislim da to nije mali uticaj”, kaže on.
Glumačka podjela je isključivo ženska, što je, kaže on, bila odluka reditelja i smatram da je to dobra intervencija za idejni plan predstave onako kako je reditelj vidi.
Premijera će, najavljuje, biti krajem februara 2026. godine, a u Centru za kulturu Kolašin još su “probe za stolom”. Tim koji radi na predstavi svakodnevno analizira likove, odnose, zanimljiva zapažanja sa kojima glumice i reditelj dolaze na probe.
“To je jedno lijepo iskustvo rada sa talentovanom ekipom, ne samo glumačkom već mislim na sve ljude koji učestvuju u radu na predstavi, iz Korifeja i Gradskog pozorišta iz Podgorice. Osjeća se potreba za scenom, pa ekipa polako ulazi u prostor za mizanscenske probe”, kaže Tatić za “Vijesti”.
Bonus video:
