Posljednji roman objavljen tokom života Mirka Kovača, Grad u zrcalu (2008), označićemo kao porodični roman-hronika, pored naznake koju je sam autor ostavio “obiteljski nokturno”.
Stvaralački uspjelo, Kovač kroz prizmu sagledavanja tradicije življenja, običaja, moralnih i etičkih vrijednosti, sada tri države - Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, kroz život u tri grada: Dubrovnik, Trebinje i Nikšić, čitaocu nudi uvid u prošlost, u śećanja, u doživljeno. Roman Grad u zrcalu, može se promatrati i kao piščeva autobiografija, stoga je njegov značenjski sloj u pogledu tradicijske kulture višeslojan i višeznačan.
U strukturi romana, jasno se uočavaju dva svijeta, autorov svijet, stvarni svijet i imaginarni, umjetnički, svijet samog romana, koji su prikazani kroz nizove manjih fragmenata iz života.
Naizgled rađen kao roman-novela, Grad u zrcalu čine fragmenti, odnosno djelovi iz života pripovjedača, objedinjeni u jednoj formi. Nestalnost u određivanju mjesta događanja, dato kroz retrospektivno pripovijedanje pripovjedača autora, doprinosi dinamičnosti atmosfere romana, ali i razuđenosti same fabule. Ne postoji hijerarhija romaneskne građe. Pored navedenog, kroz roman, kroz priče naziru se i slike društvenog, egzistencijalnog i psihološkog stanja tadašnjeg vremena i države, jednog postsocijalističkog perioda u sredinama koje su romanom određene.
Uočava se da u podjeli likova koji su nosioci radnji romana, dominiraju muški likovi. Možemo kazati da je Kovač, koji je autor prvog romana sa temom homoseksualnosti, lezbijskog romana na ovim prostorima, za glavne likove odabrao figure muškaraca, jer je roman Grad u zrcalu, zapravo porodična hronologija a geografski prostor koji se romanom obuhvata je prepoznat po patrijarhalnom uređenju, njegovim normama i kodeksima.
Okrećući se tradicionalnim sižeima koje vješto uklapa u svoje djelo, Kovač se na određeni način poigrava tradicionalnim motivima. Zato su određene arhetipske slike i pojmovi prisutni u transformisanom obliku, ironični, složeni, individualizirani…
Svakako da tome doprinose i društveni i porodični odnosi, koji su povezani sa ličnim i psihološkim stanjima pojedinaca. To je darivanje ՙs oca na sina՚ postalo tradicija, a nosilo je simboliku stvaranja čvrste porodične jezgre kao oslonca vladarima i jamstva vladavini moćnih obitelji, ma kakva ta vladavina bila. Svečanost je imala svoja pravila. Darodavac je oblačio otmjeno ruho i sjedao na čelo stola koji bi se postavljao na javnome mjestu, ispod duda u vrijeme zrenja njegovih plodova. Stol je bio zastrt bijelom tavajom, bogat đakonijama. Svatko je mogao svratiti i uzeti sa stola koliko god može staviti u usta i ponijeti u rukama. Pozivali bi se uzvanici svih vjera. (Grad u zrcalu. Beograd: Samizdat, B92. 2008, 15)
Porodica kao simbol okupljanja, jedinstva, stabilnosti, kao metafora mirnog i sretnog života, jeste okosnica romana Grad u zrcalu. Nameće se mišljenje da se u romanu jasno razdvajaju dvije grupe likova: likovi muškaraca i likovi žena. I premda su ženski likovi, između ostalog, i malodušni i sujetni i ljubomorni, ti su likovi nosioci dobra u romanu. Nasuprot njih su likovi muškaraca, kao prototipovi društvenog, socijalnog ali i psihološkog stanja vremena koje je romanom predstavljeno.
Ipak, da se, kada već tumačimo okvire tradicije, vratimo samom naslovu romana. Metaforički naslov romana grad u zrcalu, grad koji se ogleda upućuje na pitanje, da li je ogledalo odraz stvarnost? U ovom slučaju, da li sve što je naizgled lijepo ili ružno, zaista jeste lijepo ili ružno? Pod ovim pitanjem, opet se metaforički i aluzivno misli na genealogiju jedne porodice, a što je opet sadržano u podnaslovu romana - obiteljski nokturno. Zrcalo, ogledalo ima posebno značenje. Smatra se da ogledalo i njegov odraz stoje u magijskoj vezi.
Ogledala u tom smislu, piše Hans Biderman, mogu da zadrže dušu i životnu snagu osobe koja se ogleda. U narodnim običajima se zbog toga prilikom smrti neke osobe zastiru ogledala, da se duša pokojnika ne bi vezala za posmrtnu sobu i da joj se omogući prelazak na onaj svijet. Demoni i natprirodna bića se prepoznaju po tome što nemaju odraz u ogledalu, dok đavolske inkarnacije ne mogu da podnesu sopstveni odraz i umiru pri pogledu na same sebe. Ogledala su zbog toga i amajlije koje štite od satanskih bića i sila. (…) Prema tradiciji koja se ne može proveriti, ogledalo nosi natpis jevrejskog Božijeg otkrivenja ‘Ja sam onaj, koji jesam’. (…) Čitavo stvaranje se smatra odrazom božanskog bića. Pogled u prividni drugi svet je tokom istorije često pesnički obrađivan (L. Kerol, ՙAlisa iza ogledala՚; Ž. Kokto, ՙOrfej՚).
Na određeni način, ovaj se roman može u cjelosti tumačiti i kao provokacija, bunt protiv svih normi i načela koja društvo nameće jednoj porodici i kao breme ostavlja njenim nasljednicima. Kovač jednostavno pripovijeda, povremeno se obraćajući čitaocu, prekidajući poglavlja na mjestima gdje je najzanimljiviji a nastavljajući ih novim poglavljima, pišući o zavičaju katkad sa ljubavlju, a često i sa prezirom prema tom mjestu. Kroz sve to, Kovač iznosi i sliku društvene zbilje, kritičku, koja iz njegovog ugla često biva prikazana surovo realno, ali i groteskno. Dakle, vremenski je period nakon Drugog svjetskog rata i prikazana su društvena događanja toga vremena. Kovač sa vremenske distance i geografske udaljenosti stvara djelo koje omogućava da se “akteri” radnje lako “prepoznaju”. Stoga je i upotreba naslovnog sintagmema važna jer upućuje da će se jedan grad, jedna porodica u ovom romanu ogledati, pronaći. U romanu Grad u zrcalu, svi likovi su sretni i nesretni na svoj način. Ništa u ovom romanu nije skriveno, ni najosjetljivija mjesta, ni najbanalnije situacije (…) Ovim romanom, Kovač zatvara opus tema o zavičaju, metaforički dajući sliku ujedno i zavičaja i djetinjstva, ali i svoje poetike.
Da ne zanemarimo i imenici grad u naslovu romana data je simbolika. Jer, grad je mikrokosmički odraz kosmičkih struktura pa ne nastaje bez plana, već se gradi prema određenim koordinatama, sa zemaljskim pandanom nebeske obrtne tačke u centru (omfalos, mundus, osa sveta). (Grad u zrcalu, 104).
Alen Gerbran piše kako je u savremenoj analizi grad simbol majke koja štiti i ograničava. Grad se dovodi u vezu sa ženskim principom. Kao što grad ima svoje stanovnike, žena nosi u sebi svoju decu. Boginje se zato prikazuju sa krunom u obliku zidova.
Kovač je simboliku naslova romana, njegovu poetsku dimenziju postavio u 22. cjelini romana, u kojem pripovjedač nagovještavajući dalji tok radnje kaže da ogledalo sve pamti, a samo nudi na uvid djeliće od toga, ono je golema zbirka zatočenih odraza. Htio sam svakako vidjeti taj kratkotrajni bljesak Dubrovnika, pa sam satima zurio u ogledalo i čekao da sunce dodirne obzor, a onda bi nastalo uzbuđenje i blaga drhtavica, zrake bi me zaslijepile i požar buknuo u zrcalu, ali u tome času ugledao sam obrise slavnog grada…
(…) Sad i ja vidim djelić grada u tvojim očima.
Roman Grad u zrcalu sastoji se od 65 cjelina. Kovač je cjeline poređao u porodičnu hroniku, već smo kazali, ispripovijedanu u 1. i 3. licu jednine i sa djelimičnim autobiografskim elementima. Pripovjedač romana je književnik, koji piše jedan nezavršeni rukopis, rukopis na kojem će stalno raditi, vraćati mu se i ispravljati ga (Mirko Kovač je “popravljao” svoja djela i iznova ih objavljivao). Nije li arhetipska aktualizacija košmarnog sna, piše Lidija Vukčević, kad snivač sanja o sebi kako ostaje bez glasa i ne može izustiti nijednu riječ, što nije bez reperkusija na glavni instrument i medij književnosti, jezik sam, pojavljuje se i objektni lik rasutoga djela, koje nije sustavno ujedinjeno jedinstvenim vezivom. Nije li metafora o otvorenu, nedovršenu Djelu odviše očita da bismo je morali posebno dokazivati?
Imajući u vidu činjenicu da se ovim romanom Kovač vraća zavičaju, dajući na određeni način jednu vrstu porodičnog stabla, ipak ostaje zatajen kod imena, naziva zavičaja dajući mu odrednicu samo L. - bez punog naziva.
U rodoslovu koji nam nudi, Kovač je predstavio junake (junakinje) i njihove životne priče na način da su čitaocima ti likovi i njihove sudbine ostali upečatljivi, ali i dopadljivi do mjere da se i nakon čitanja romana o njima i dalje razmišlja. I mada su kritičari naglašavali da u romanu dominira karakterizacija muških likova, odnos oca i sina, ipak, smatramo da je u tom pogledu prednost data likovima žena. Kovač je kroz različite socio-kulturne i psihološke varijacije i kroz vanjsko portretiranje likova postavio nekoliko u biti suprotstavljenih likova žena, predstavnica jednog vremena, društva ili pak otklona od tog istog društva. Tako se u romanu smjenjuju likovi smjernih i odanih žena, lijepih i ružnih, obrazovanih i onih manje obrazovanih žena, žena čije je ponašanje i razumijevanje ljubavi i života izlazilo iz okvira utvrđenih društvenim i moralnim kodeksima sredine i vremena kojem su pripadale, žena razvratnica…
Roman se može razumjeti i kao posveta ocu. Figura oca, važna za svaku porodicu, za majku, sestru, ženu, sina, brata, lakoćom piščeve riječi, od početka do kraja romana ostala je veličanstvena. Iz perspektive današnjeg vremena, sa pozicija feminističkih načela, muškim likovima imalo bi se što prigovoriti. Međutim, izatkan u vremenu u kojem je nastajao, lik oca psihološkim portretiranjem nadrastao je okvire postavljene muškim likovima, određene tradicionalnim načelima.
Zapaža se da je otac bezimen. Zapravo, upoznajemo ga kroz sintagmeme: moj otac, taj otac, takav otac itd. Isto je i sa likom majke. Majka je moja majka. Bez namjere da pozitivistički sagledamo roman, obiteljski, porodični nokturno, svojevrsnu autobiografiju, kako sam pisac navodi, postavićemo nekoliko mogućnosti za navedeno. Kovač nije želio da “skrnavi” roditelje, dajući druga ili drugačija imena u romanu, jedna je od pretpostavki. Druga je, da je Kovač vrlo dobro poznavao mentalitet kraja iz kojeg je potekao, pa nije želio da se roman tumači i bilo koji segment romana poistovjećuje sa stvarnim događajima. I najzad, u tradiciji, otac i majka su višeznačni simboli. Simbol majke u modernoj psihoanalizi poistovjećen je s arhetipom. Kao i simbol oca. Otac je simbol sunca i duha. U suprotnosti je s intuitivnim, instiktivnim ženskim moćima. Dok je simbol majke ambivalentan simbolima mora i zemlje, jer je čin rođenja izlaženje iz majčine utrobe, a smrt je povratak zemlji. Majka je personifikacija utočišta, topline, nježnosti.
Zanimljiv je i odnos oca i sina koji je takođe arhetipski. Taj odnos je ambivalentan jer je povezan s ulogom oca u socio-društvenim okolnostima.
Nadalje, važno je ukazati i na ulogu opozicija u sljedećem: porijeklo-nasljeđe-junak, ali i na ambivalentnost u odnosu majka-sin-otac. Sve ukupno je u jednom sasvim zbrkanom i haotičnom stanju, iz kojeg na kraju romana, izranja figura oca. S vrata autobusa osvrnuo sam se i rekao mu ՙti si moj dvojnik՚, ako je uopće pohvalno biti mojim dvojnikom. Otac je stajao uz ogradu sve dok sam ga mogao vidjeti kroz prozor autobusa koji se spuštao makadamom do asfaltne ceste. (Grad u zrcalu, 340.)
Roman obiluje motivima, sentencama, aluzijama preuzetim iz tradicijske kulture, iz usmenog nasljeđa. U ovom romanu, možda više nego u bilo kojem drugom Kovačevom djelu istaknut je crnogorski identitet. Lako se uočava, prepoznaje. Nalazimo ga u Kovačevoj rečenici, prepoznajemo ga u njegovoj misli. Napokon je, pri kraju rata, otac stigao na Cetinje, gdje je ostao gotovo dva mjeseca, a kanio je samo prenoćiti. Bio je prihvaćen kao da je odrastao u tome gradu, a neki Martinović, kadet Podoficirske škole na Cetinju, bio mu je kao brat, kod njega je stanovao i jeo, iako je vladala oskudica; njegovi roditelji prihvatili su mojega oca kao svojtu, a uza sve, pronašli su i vezu za srodstvo, jer su obje familije vukle žensku lozu od Vukovića, pa sam i ja tu svoju prababu potezao dok sam prijateljevao u Beogradu s braćom Martinović. Crna Gora, “slavna robinja mitova”, kako ju je nazivao jedan crnogorski pjesnik pod čijim sam utjecajem pisao poeziju od koje nije ostalo ni stiha vrijednog, privlačila me kao i oca, sve dok se nismo, 1948. godine, preselili u grad N., u Crnoj Gori… (Grad u zrcalu, 37–38).
Sa pozicija istraživača, recipijenta romana Grad u zrcalu, kao što smo i početkom poglavlja naveli, mogu se uočiti i prepoznati brojni simboli čiji su korijeni u kulturi svih naroda, poznati su nam iz mitologije, bajki, basni, legendi, anegdota. Pored toga, postoje simboli poput odlazaka, dolazaka, putovanja, željeznica, vozova, razdaljina između određenih mjesta, koji metaforički predstavljaju autorovu žal i želju za nekim vremenima koja su prošla i dokaz su ranjivosti samog autora, Mirka Kovača.
Na početku romana, u drugom poglavlju motiv je “obiteljska inicijacija” koja ima karakter ritualnih mučenja koja su se morala dogoditi svim članovima porodice. Naime, jedan dio porodičnog imanja bio je prostor iskušenja za članove porodice. Tako se taj dio imanja povezivao sa đavolima i vješticama, natprirodnim bićima koji kažnjavaju svakog ko pokuša da uđe u njihov prostor. Da bi iskušao samog sebe, čovjek mora odmjeriti snagu s onim ko je gadan protivnik. A od đavola nema goreg i gadnijeg. (Grad u zrcalu, 9).
Nadalje, Kovač je opozit Đavo-Bog uveo u roman postmodernističkim postupcima reinterpretacije i citatnosti (Knjiga proroka Isaije, 14). U cjelosti gledano, nijedan motiv nije nasumično dat. Ovom pričom u priči, nagovještava se ono što će uslijediti tokom fabule romana a odnosi se na prikaz porodične loze. Đavo ovdje služi da izazove strah, baš onako kako ga izazivaju njegovi simboli, zmije i vještice. Stoga je za pripovjedača, ujedno i glavnog lika, čin prolaska kroz “gaj”, jedna vrsta “inicijacije”, premda ritual nije pomogao da dječak postane snažniji. Naprotiv, potaknuo je i one prikrivene i najdublje strahove.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
