Brižit Bardo, francuska glumica i pjevačica koja je postala međunarodni seks-simbol prije nego što je okrenula leđa filmskoj industriji i posvetila se borbi za prava životinja, preminula je u 91. godini.
Bardo je stekla svjetsku slavu filmom "I Bog stvori ženu" iz 1956. godine, koji je napisao i režirao njen tadašnji suprug Rože Vadim.
Tokom naredne dvije decenije utjelovljavala je arhetip takozvane "seks-mačkice".
Početkom sedamdesetih godina, međutim, objavila je da se povlači iz glume i počela sve intenzivnije politički da se angažuje, piše Gardijan.
Njena otvorena podrška pravima životinja vremenom je prerasla u zapaljive izjave o etničkim manjinama i otvorenu podršku krajnje desničarskom Nacionalnom frontu, što je rezultiralo nizom presuda zbog raspirivanja rasne mržnje.
Rođena 1934. godine u Parizu, Bardo je odrasla u imućnoj, tradicionalnoj katoličkoj porodici, ali se kao plesačica toliko istakla da joj je dozvoljeno da studira balet, pa je dobila mjesto na prestižnom Pariskom konzervatorijumu.
Istovremeno je radila kao manekenka, pojavivši se na naslovnici časopisa "El" 1950. godine, kada je imala svega 15 godina. Zahvaljujući manekenskom poslu ponuđene su joj i filmske uloge; na jednoj audiciji upoznala je Vadima, za kojeg se udala 1952. godine, nakon što je napunila 18.
Bardo je dobijala manje uloge koje su vremenom postajale sve značajnije; 1955. godine igrala je ljubavni interes Dirka Bogarda u filmu "Doktor na moru", velikom bioskopskom hitu u Velikoj Britaniji.
Ipak, upravo Vadimov film "I Bog stvori ženu", u kojem Bardo tumači neobuzdanu tinejdžerku u Sen Tropeu, učvrstio je njen imidž i pretvorio je u međunarodnu ikonu. Film je bio ogroman hit u Francuskoj, ali i širom svijeta, lansiravši Bardo u sam vrh francuskih filmskih zvijezda.
Osim filmske publike, Bardo je brzo postala inspiracija intelektualcima i umjetnicima - među njima i mladim Džonu Lenonu i Polu Makartniju, koji su, prema predanju, zahtijevali od tadašnjih djevojaka da farbaju kosu u plavo po njenom uzoru. Kolumnista Rejmon Kartije objavio je 1958. godine opširan tekst o "slučaju Bardo" u časopisu Paris-Match, dok je Simona de Bovoar 1959. objavila čuveni esej "Brižit Bardo i Lolita-sindrom", u kojem je glumicu predstavila kao najoslobođeniju ženu Francuske.
Godine 1969. Bardo je izabrana za prvi stvarni model Marijane, simbola Francuske Republike.
Početkom šezdesetih godina Bardo je igrala u nizu zapaženih francuskih filmova, uključujući dramu "Istina" reditelja Anrija-Žorža Kluzoa, nominovanu za Oskara, zatim "Vrlo privatna afera" Luja Mala, u kojem je igrala uz Marčela Mastrojanija, kao i "Prezir" Žan-Lika Godara.
U drugoj polovini decenije prihvatila je i nekoliko holivudskih ponuda, među kojima su "Viva Marija!", kostimirana komedija smještena u Meksiko s Žanom Moro, i vestern "Šalako" s Šonom Konerijem.
Bardo je paralelno gradila i muzičku karijeru, uključujući snimanje originalne verzije pjesme "Je t’aime… moi non plus", koju je Serž Genzbur napisao za nju dok su bili u vanbračnoj vezi. Plašeći se skandala nakon što je njen tadašnji suprug Ginter Saks saznao za aferu, Bardo je zamolila Genzbura da pjesmu ne objavi; on ju je kasnije ponovo snimio s Džejn Birkin, uz ogroman komercijalni uspjeh.
Ipak, Bardo je sve teže podnosila pritisak slave. U intervjuu za Gardijan 1996. godine rekla je: "Ludilo koje me je okruživalo uvijek mi je djelovalo nestvarno. Nikada nijesam bila zaista pripremljena za život zvijezde". Povukla se iz glume 1973. godine, u 39. godini, nakon istorijske romanse "Poučna i radosna priča o Kolinou". Glavni fokus tada joj postaje aktivizam za zaštitu životinja - 1977. godine pridružila se protestima protiv lova na foke, a 1986. osnovala je Fondaciju Brižit Bardo.
Kasnije je upućivala protestna pisma svjetskim liderima zbog, između ostalog, istrebljenja pasa u Rumuniji, ubijanja delfina na Farskim ostrvima i klanja mačaka u Australiji. Redovno je iznosila i oštre stavove o vjerskom klanju životinja. U knjizi "Krik u tišini" iz 2003. godine zastupala je desničarsku politiku i napadala homoseksualce, nastavnike i takozvanu "islamizaciju francuskog društva", zbog čega je osuđena za podsticanje rasne mržnje.
Bardo je imala dugu istoriju podrške francuskom Nacionalnom frontu (danas Nacionalno okupljanje). Za Gardijan je rekla: "Kad je riječ o zastrašujućem talasu imigracije, u potpunosti dijelim stavove Žan-Marija Le Pena.“ U pismu iz 2006. tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Nikoli Sarkoziju, navela je da muslimansko stanovništvo Francuske "uništava našu zemlju namećući svoje običaje".
Bardo se udavala četiri puta: za Vadima od 1952. do 1957, Žaka Šarijea od 1959. do 1962. godine, s kojim je 1960. dobila sina Nikolu, zatim za Saksa (1966–1969), te za bivšeg savjetnika Le Pena, Bernara d’Ormala, s kojim se vjenčala 1992. godine. Imala je i niz javno poznatih veza, uključujući one sa Žan-Lujem Trentanijanom i Genzburom.
Bonus video:
