Kamerni orkestar “Camerata Herceg Novi”, u proširenom sastavu sa 30 članova, pažljivo osmišljenim repertoarom sastavljenim od djela različitih epoha i stilova, muzikom je uveo hercegnovsku publiku u prve dane 2026. godine, a sve pod dirigentskom palicom Ivana Velikanova.
"Približiti klasičnu muziku živim dušama današnjice jedan je od mojih najvažnijih ciljeva u životu, i upravo zato mi je Novogodišnji koncert na otvorenom veoma važan. Nadam se da ćemo barem desetak tinejdžera navesti da pomisle: ‘Vau, klasična muzika nije uvijek dosadna stvar!’", poručuje Velikanov u intervjuu za “Vijesti”.
Novogodišnji koncert na Trgu Nikole Đurkovića u Herceg Novom, prvog januara u podne, bila je jedinstvena priliku da građani i gosti "grada od skalina" uživaju u vrhunskim muzičkim izvedbama u srcu grada. Dirigent Velikanov, poznat po svom raskošnom međunarodnom iskustvu i radu sa renomiranim orkestrima i solistima, vodi kamerni orkestar “Camerata” kroz program na kojem su odabrana djela virtuoza kao što su Mocart, Kalivoda, Rosini, Mendelson, Pučini, Verdi, Betoven, Brams, Čajkovski, Sati... Solisti: sopran Nikolina Tomašević, violinista Andrej Baskin, oboistkinja Svetlana Usacheva i Aleksander Stark sa gajdama predstaviće kontrastne interpretacije koje će koncert dodatno učiniti posebno živim, zanimljivim, ali i emotivnim.
“Nova godina je, na neki način, univerzalna proslava za većinu ljudi. To je dan nade u kojem svi treba da uživaju, slaveći vjeru da će naredna godina biti lijepa, mirna i srećna”, ističe Velikanov.
Rođen je u Francuskoj 1986, a u Rusiju je došao sa sedam godina. Nakon prvih časova klavira u Parizu, pohađao je muzičku školu na Moskovskom konzervatorijumu, gdje je zatim studirao i kompoziciju u klasi Romana Ledeneva i dalje nastavio školovanje, na istom konzervatorijumu, kao dirigent opere i orkestra kod prof. Gennadija Roždestvenskog. Usavršavao se kod renomiranih umjetnika i sarađivao sa istaknutim solistima. Redovno se pojavljuje kao dirigent ansambala širom Evrope. Autor je niza simfonijskih i scenskih djela, ali i osnivač i organizator više sastava, festivala i manifestacija. Od 2011. je umjetnički direktor Međunarodnog festivala muzike i plesa “La Renaissance” u Moskvi. Pored ostalog, za Novosibirsku akademsku operu i balet radio je kao asistent Dmitrija Jurovskog, da bi 2017. debitovao kao gostujući dirigent u Mihajlovskom teatru u Sankt Peterburgu sa Mocartovom “Čarobnom frulom” i “Figarovom ženidbom”, te Prokofjevovim baletom “Romeo i Julija”.
Uprkos svom radu i angažmanu, za “Vijesti” kaže da nerijetko osjeća poteškoće usljed svog porijekla, iako nije “samo Rus”... No, ne prihvata političke manipulacije kulturom koje su danas česte.
“Umjetnost, a posebno muzika, treba da bude međunarodni jezik dijaloga, prijateljstva i mira”, poručuje Velikanov.
Camerata Herceg Novi je ansambl vezan za grad i njegov kulturni identitet. Šta donosi ovaj kolektiv?
Naša Camerata je veoma mlad kolektiv, tek smo na početku svoje istorije. Za mene je izuzetno važno to što smo, iako snažno povezani sa gradom, istovremeno i međunarodna grupa. Vjerujem da umjetnost uvijek treba da bude takva - međunarodna, iako je, naravno, istovremeno i nacionalna.
Na Dan grada, 28. oktobra, imali smo svoj prvi veliki koncert, a prije toga smo na sjednici izveli lijepu i snažnu crnogorsku državnu himnu. Za božićni koncert, koji smo održali u crkvi Svetog Tripuna, zahvaljujući don Robertu Tonsatiju koji nam je uputio poziv i divnom horu “Zima” na saradnji, odabrali smo tradicionalne božićne pjesme, a ne samo “Tiha noć” (“Silent Night”) i odlomke iz Bahovog Božićnog oratorijuma.
Program koncerta obuhvata izuzetno širok repertoarski raspon, od Mocarta i Betovena do Pučinija, Verdija i Satija. Po kom principu ste gradili ovaj novogodišnji, muzički luk?
Nova godina je, na neki način, univerzalna proslava za većinu ljudi. To je dan nade u kojem svi treba da uživaju, slaveći vjeru da će naredna godina biti lijepa, mirna i srećna. Imajući sreću da danas više ne moramo da ratujemo, kao u nekim prošlim vremenima, i dalje smo različiti - čak i građani Herceg Novog mogu slaviti Božić 25. decembra ili 7. januara, oba datuma, ili ga uopšte ne obilježavati..., ali Nova godina je, uopšteno gledano, važna svima.
Upravo zato je za Novogodišnji koncert važno imati zaista raznovrstan program, sa vokalnim i instrumentalnim solistima, muzikom različitih epoha i iz različitih zemalja.
Na koncertu nastupaju i solisti različitih senzibiliteta i instrumenata. Kako vidite ulogu solista u ovakvom koncertu, je li to dijalog, produžetak orkestarske boje ili umjetnički doprinos atmosferi i zadatku?
Imamo izvanredne soliste koji će predstaviti potpuno različite stilove, pa je kontrast istovremeno i očigledan i dobrodošao. Za mene je to zapravo i dio jedne igre: gajde pjevaju glasno i divlje, a njihov “unuk” - oboa - tiho, nježno i izuzetno lijepo; zvuk violine koncertmajstora Camerate Andreja Baskina, gotovo je jednako pjevan kao i pravi glas sjajne pjevačice iz Herceg Novog, Nikoline Tomašević.
Na koncertu povodom Dana grada imali smo samo instrumentalne soliste, ali jednako impresivne, a značaj tog događaja dodatno je bio naglašen učešćem našeg dragog prijatelja, maestra Borisa Kraljevića - poznatog pijaniste porijeklom iz Herceg Novog, koji je iz Singapura doputovao posebno za taj koncert.
Rođeni ste u Francuskoj, odrasli i obrazovani u Rusiji, a danas radite širom Evrope. Koliko je taj višeslojni identitet uticao na Vaš muzički ukus i dirigentski rukopis?
Kao što sam možda već i rekao, multikulturalni život je, siguran sam, izuzetno važan i dragocjen za svakog muzičara. Moji roditelji su bili emigranti iz Sovjetskog Saveza, pa sam u djetinjstvu kod kuće slušao isključivo ruski jezik; zatim sam u Rusiji studirao i mnogo izvodio zapadnoevropsku muziku... Na primjer, vodio sam ansambl rane muzike Alta Capella i festival La Renaissance, posvećen ranoj muzici Francuske, Italije, Njemačke, Engleske..., ali ne i Rusije.
Zato, za mene ne postoje nacionalne granice i vjerujem da muzika može pomoći u njihovom prevazilaženju, ne samo meni, već i drugima.
Posljednjih nekoliko godina ste se praktično “stacionirali” u Crnoj Gori. Kako doživljavate ovaj prostor - da li Vam pruža drugačiji ritam ili neku novu inspiraciju, a u poređenju sa velikim evropskim muzičkim centrima?
Naravno, počeo sam sada da učim “polako” stil života iliti slow living, što je apsolutno neophodno ako živite u Crnoj Gori. Vjerovatno je Moskva potpuno suprotna, pa je na početku bilo prilično teško, ali sam potom počeo da prihvatam ovaj način života, i sada ga volim i praktikujem... Na primjer, neka kancelarija koju treba da posjetite iznenada je zatvorena, i morate čekati sat ili više - tada jednostavno treba da shvatite da je to dar za vas, jer možete osjetiti ljepotu prirode, planina, mora, okruženja..., a nikada ranije mi u životu nije bilo tako. Nikada prije nisam toliko hodao, a u Herceg Novom su “vertikalne šetnje” veoma česte...
Zato sam veoma zahvalan ovoj zemlji, zbog ove male promjene u životu, a vjerovatno i u umu. Ljepota ove zemlje inspiriše me svakog dana. Herceg Novi mi je najdraži, ali volim i Kotor, Perast, Cetinje, Stari Bar, Podgoricu, gdje sam upoznao divne muzičare zahvaljujući koncertu sa velikim Crnogorskim simfonijskim orkestrom u aprilu, Lovćen i Orjen, kao i Nacionalni park Durmitor i druge sjeverne predjele..., toliko je raznovrsno i lijepo, jedinstveno i drugačije - ova mala zemlja je zaista fantastično blago.
Kako Vam se čini muzička scena i atmosfera u kulturi (ono što bi se popularno nazvalo “klimom”) Crne Gore i Balkana uopšte? Da li osjećate posebnu energiju ili otvorenost publike?
Mogu iskreno reći da je gostoprimstvo ljudi u Boki zaista izvanredno, i srećan sam i zahvalan ne samo zbog predivne i tople publike, koja je zaista fantastična, već i zbog mojih novih prijatelja u Herceg Novom, sa kojima sada sarađujemo. Takođe sam izuzetno zahvalan gradonačelniku i gradskoj upravi na njihovoj podršci, povjerenju u nas i razumijevanju značaja Hercegnovskog kamernog orkestra. To je zaista impresivno jer i pokazuje spremnost grada da ulaže u kulturu, zajedno sa novim životom predivne tvrđave Španjola i drugim inicijativama za očuvanje i restauraciju vrijednog kulturnog nasljeđa.
Sa druge strane, savremeni politički kontekst snažno utiče na percepciju umjetnika iz Rusije širom svijeta. Kao muzičar, već ste rekli da ste angažovani internacionalno i prevazilazite ograničenja, ali kako vidite položaj ruskih umjetnika danas? Koji izazovi Vas/ih prate i koliko je, po Vašem mišljenju, važno da umjetnost bude i ostane prostor ujedinjenja i dijaloga, a ne podjela i revanšizma?
Umjetnost uvijek treba biti pacifistička, čak i kada često govori o ratu. Mi smo umjetnici, muzičari - to znači da smo protiv rata. To sam javno izjavio još drugog dana rata, 25. februara 2022. godine, prije izvođenja “Figarove ženidbe”, kojom sam tog dana dirigovao... I danas bih to mogao da ponovim istim riječima. Naravno, mogu postojati različita mišljenja, ali ja ne mogu da razumijem...
Kao ruski muzičar osjećam određene poteškoće, naravno, iako nisam samo Rus, ali je jasno zašto se to dešava. Iskreno, ne prihvatam neke političke manipulacije kulturom, što je danas veoma često. I da, umjetnost, a posebno muzika, treba da bude međunarodni jezik dijaloga, prijateljstva i mira.
Vaša karijera obuhvata dirigovanje operama, baletima, simfonijskim i kamernim ansamblima, ali i sopstveno komponovanje i muziciranje. Da li sebe danas više doživljavate kao dirigenta, ili kao muzičara u širem i sveobuhvatnijem umjetničkom smislu?
Vjerovatno je jednostavno riječ “muzičar” najbolja kada se bavite mnogim različitim stvarima u svijetu muzike. U mom životu postojali su periodi kada sam prije svega bio pjevač - dječački sopran, sa 12-13 godina, zatim sam bio kompozitor, potom izvođač rane muzike, a kasnije uglavnom dirigent.
Uostalom, ako izvodite muziku različitih epoha, u mom slučaju raspona više od 700 godina, morate svirati različite instrumente, ponekad komponovati, a ponekad i dirigovati.
Spomenuli ste epohe... Posebno mjesto u Vašem radu zauzima interesovanje za istorijski informisano izvođenje i rad sa autentičnim instrumentima. Šta to konkretno podrazumijeva i kako to iskustvo utiče na Vaš pristup klasičnom i romantičarskom repertoaru?
Za mene se istorijski informisano izvođenje može primijeniti na svaku epohu i svaki stil - čak i kada je riječ o nekim popularnim pjesmama, potrebno je razumjeti njihov istorijski, nacionalni i društveni kontekst. Danas, i klasični i romantičarski repertoar zahtijevaju duboku stilsku analizu i učenje, gotovo isto kao i barok, jer smo već na velikoj vremenskoj distanci od tih epoha i nemamo neprekinutu tradiciju njihovog izvođenja.
Zato za mene ne postoji velika razlika u načinu rada sa Mocartom ili Mendelsonom, iako je Mendelsonova muzika svakako lakša za savremeno uho (ali je za izvođače uvijek veoma zahtjevna).
Vjerovatno je Štrausova Polka iz prve epohe muzike ona koju svi razumijemo na isti način. Zapravo, ona potiče iz vremena prvih snimaka, pa tako možemo “direktno” dodirnuti istoriju izvođenja.
U vremenu ubrzanog života i pažnje koju je teško održati, kakvo mjesto, po Vašem mišljenju, klasična muzika zauzima u javnom prostoru, posebno kada se izvodi van tradicionalnih koncertnih dvorana, tipa, upravo na otvorenim gradskim prostorima?
Prije nekoliko godina, ili možda čak i vjekova, tzv. klasična muzika bila je sastavni dio svakodnevnog života; danas se uglavnom svira u koncertnim dvoranama za veoma ograničen broj ljubitelja klasične muzike. Jedan od mojih najvažnijih ciljeva u životu je da klasičnu muziku približim živim dušama današnjice, i upravo zato mi je Novogodišnji koncert na otvorenom veoma važan. Nadam se da ćemo barem desetak tinejdžera navesti da pomisle: “Vau, klasična muzika nije uvijek dosadna stvar!”...
Imate li neka očekivanja ili planove za narednu godinu, s obzirom na to da ulazimo u 2026?
Naša velika nada je da ćemo postati stalni kolektiv sa redovnim koncertima, festivalima, putovanjima i snimanjima. Već smo dobili pozive od nekih afirmisanih festivala u zemlji i inostranstvu, kao i za koncerte u Herceg Novom, Kotoru, Baru, Trebinju...
Počeli smo u oktobru i do sada smo imali tek nekoliko koncerata, a sale su uvijek pune! Najčešće pitanje nakon nastupa je o datumu sljedećeg koncerta: to je jasan znak da smo na pravom putu i da treba da nastavimo sa našim trudom i muzičkim putem.
Dozvoliti muzičarima da sviraju bez pritiska, sa slobodom i zadovoljstvom
Balans između scene i orkestra je izuzetno zahtjevan i delikatan, ponajviše kada se radi o operskom formatu. Da li Vam je rad u operi promijenio način na koji slušate i vodite orkestar na koncertnom podijumu?
Naravno, rad sa operom i baletom pruža ogromno iskustvo, kako tehničko, tako i umjetničko, što mnogo pomaže u koncertnom životu. Ali, izazovi su drugačiji. Kod bilo koje opere, operete ili baleta, kao dirigent osjećate da ste tehnički neophodna osoba koja pomaže čitavom ansamblu pjevača (ili plesača) i muzičara, i sve to vodi ka živom i emocionalno snažnom izvođenju.
Kada dirigujete orkestrom na koncertu, vrlo često imate osjećaj da muzičari mogu da sviraju i bez vas, pa je važno uvijek imati jasnu i detaljnu koncepciju, kao i moć da vodite muziku konstantno, ali istovremeno dozvoliti muzičarima da ponekad sviraju bez vašeg pritiska, sa određenom slobodom i zadovoljstvom.
Bonus video:
