Kroz istoriju književnosti, promatrano od početaka do danas, motiv inicijacije prisutan je od davnina. Ovaj motiv, prvi put se pojavljuje u sumerskom mitu koji predstavlja silazak boginje Inane u donji svijet. Ona odlazi svjesna tame i mraka svijeta u koji ulazi, ali ipak sa nadom da će se vratiti živa. Jer, u ovom mitu ona odlazi kod svoje sestre. Dakle, vidimo, da opozicija svijetla i tame, kao motiv, dobija status “stalnog motiva” u književnosti. Te dvije suprotnosti, zapravo su jedna cjelina, jedno cijelo sa dva aspekta. Heroj, bilo da je bog ili boginja, muškarac ili žena, lik iz mita ili snevač, otkriva i asimiluje svoju suprotnost (svoje do tada nepoznato sopstvo) ili tako što biva progutan ili što ga proguta. Jedan po jedan, otpori se slamaju. On mora ostaviti po strani svoj ponos, vrlinu, lepotu i život, a onda se pokloniti ili potčiniti apsolutno nepodnošljivom. Tada otkriva da su on i njegova suprotnost ne različite vrste, već jedno meso. (Džozef Kembel. Heroj sa hiljadu lica. Beograd: Milstone. 2021, str. 85)
Simbolično nasljeđe iz mitologije i religije donosi dvije pozicije: vjerovanje i nevjerovanje. Biramo, u skladu sa saznanjima o psihološkim opasnostima koje obje donose. Danas su pozicije svih nas takve da su i bogovi i đavoli, racionalizacijom zapravo i prestali da postoje. Ali su nam sjećanja iz djetinjstva publicirana kroz proces sazrijevanja, tako da se, bez obzira na stvarnost i zrelost, vračevi, tako, jednostavno čine vidljivim i javnim one sisteme simboličke fantazije koji su prisutni u psihi svakog odraslog člana toga društva. Kembel dalje piše da upravo zato ako bilo ko - u bilo kojem društvu - sam krene na opasno putovanje u tami, silazeći namerno ili nenamerno vijugavim stazama sopstvenog duhovnog lavirinta, uskoro se nađe u krajoliku simboličkih likova (od kojih ga svaki može progutati). Osim toga, umetanjem novih priča, otkrivaju se svjetovi tradicije, običaja, vjerovanja. Potraga za vješticama, svakako da podsjeća na srednjovjekovni progon vještica, simbolično je uklopljena u prozni prostor kojim se ženskim bićima kroz lik vještica daju negativne osobine. Svakako da će ovaj dio romana biti u opoziciji sa portretiranjem ženskih likova u romanu, izuzev tetke Pave.
Crpeći motive iz tradicije i kulture, Kovač je u tekst uveo i motiv groba, groblja, kao pandan ženskom arhetipu, onome što obavija nešto ili sadrži nešto. Simbolično, grob se može promatrati i kao mjesto ponora, i kao mjesto ponovnog rođenja. Majka, sa svojim simbolima, istovremeno je ona koja voli i ona koja plaši. San o grobu otkriva postojanje unutrašnjeg groblja: potisnutih želja, neostvarenih ljubavi, neostvarenih ambicija, iščezlih srećnih dana, itd. Ali ta prividna smrt nije u psihološkom smislu potpuna smrt; u grobu podsvesti nastavlja se prikriven život. (Gerbran i Ševalije. Rečnik simbola, 253).
Žena, kroz mitologiju je spoznaja svega poznatog. Za glavnog junaka, pripovjedača, lik žene je taj od kojeg on saznaje, uči. Kako radnja odmiče, ipak njen lik ne postaje dominantan, junak romana ga prerasta jer usporedo sa radnjom romana njegov lik sazrijeva. I ako posmatramo plejadu ženskih likova Kovačevog romana, one se mogu sagledati kroz prizmu jedne žene, ili pak iz ugla samog pripovjedača koji ih prihvata takve kakve jesu, bez neprimjerene uzrujanosti, uzima potrebno, odbacujući ono što prepoznaje kao suvišno. Zato njegov lik zapravo postaje potencijalni kralj, inkarnirani bog sveta koji je ona stvorila. (Kembel, 91)
Ovdje se možemo zadržati i na nekoliko odrednica kojima se mogu označiti ženski likovi u romanu: majka - simbol života, baka Jelica - simbol dobrote, baka Vukava - simbol tradicije, tetka Vesela - simbol ružnoće, učiteljica - simbol ljepote, Eva - simbol slobode, tetka Pava - simbol smrti. Može se uočiti da su ženski likovi, manje-više likovi antipodi. Jednom liku, suprotstavljen je drugi. Prolazeći kroz razna iskušenja, uspone i padove, zaštićen od svih ženskih likova, pripovjedač ovog romana, glavni junak je zaštićen od uticaja dominantnog muškog lika - oca. Jer, na kraju, otac i majka su zapravo lik i ogledalo, oni odražavaju jedno drugo, u suštini su jedno isto.
Na određeni način, može se napraviti i paralela između glavnog junaka romana - pripovjedača i Šekspirovog lika - Hamleta. Ovdje mislimo na Hamletovu opčinjenost ocem. U Kovačevom romanu, ta opčinjenost je prikrivena kroz realističan prikaz lika oca, kroz njegovo portretisanje i karakterizaciju lika. Ali ne samo kroz ovaj segment, već i kroz sazrijevanja lika - pripovjedača, kada on prevaziđe psihološku barijeru povezanosti sa majkom i zakorači u svijet odraslih, tada dolazi u “sferu oca”, koji tako postaje uzor i pokazatelj budućeg života. Kako Džozef Kembel u svojoj knjizi Heroj sa hiljadu lica navodi, da otac, svjesno ili nesvjesno prihvata ulogu “inicijacijskog sveštenika”, koji pomaže da se sin upozna sa svijetom. Otac preuzima ulogu majke, on predstavlja i dobro i zlo. U oblicima stvaranja i nastajanja svega, očeva je tajna.
Ukazali smo na to da su Kovačeva djela povezana sa Biblijom. Da se u njima prepoznaju biblijski motivi, segmenti, citati, inspiracije. I sada se možemo osvrnuti na tu vezu. Naime, kada se Jovu dogode sve nevolje i nedaće ovoga svijeta, kada izgubi sve što je imao, on i dalje ne huli Boga, ne misli da je grešan, ali mu Bog - otac nadmoćno odgovara da treba da se srdi, da je čovjek i da je u ljudskoj prirodi da traži opravdanje za sve nevolje u nečem većem koje je iznad svih nas. U Bogu. U ocu.
O, kad bi se dobro izmerio jad moj, i zajedno se nevolja moja mentula na merila! Pretegla bi pesak morski, zato mi i reči nedostaje. Jer su strele svemogućega u meni, otrov njihov ispija mi duh, strahote Božje udaraju na me. (…) I da bi Bog hteo ubiti me, da bi mahnuo rukom svojom, i istrebio me! (Biblija. 2005, 519.)
Dakle, i u romanu je odnos oca i sina, ta čudna veza koja spaja dva sasvim različita bića, ponikla na apsolutno drugačijim osnovama, protkana i možemo kazati dominantna. U konačnom, sin - pripovjedač je zaista sazreo onda kada je sasvim upoznao oca.
I simbolički prikazan smiraj dana, gašenje zvukova prirode, dolazak noći nagovještaj su kraja jednog života, očevog. Kovač će ovaj roman završiti slikom: S vrata autobusa osvrnuo sam se i rekao mu ‘ti si moj dvojnik’, ako je uopće pohvalno biti mojim dvojnikom. Otac je stajao uz ogradu sve dok sam ga mogao vidjeti kroz prozor autobusa koji se spuštao makadamom do asfaltne ceste. (Grad u zrcalu, 340). Riječi: “ti si moj dvojnik” ne možemo tumačiti kao riječi uplašenog čovjeka sklonog sažaljenju. Naprotiv, to su riječi onoga koji posmatra svoj odraz u ogledalu. Baš kao i sam naslov romana kojim se upućuje na kraj. Na činjenicu da naša djela, činjenja, misli, sve što radimo i volimo, odakle potičemo, cijela tradicija, običaji, zapravo imaju svoj odraz, onako kako se Kovačev grad ogleda u zrcalu.
Bonus video:
