Kada se izgovori ime Napoleon Bonaparta, istorija odmah odgovara topovima, konjicom i mapama Evrope iscrtanim ratom. Malo ko se, međutim, zaustavlja pred jednim drugim prizorom: mladim, povučenim oficirom koji noću piše. Ne naredbe, ne proglase, već priče. Prije nego što je postao mit, Napoleon je bio čovjek koji je pokušavao da razumije sebe i kroz književnost.
Njegova rana prozna djela, Clisson et Eugénie i Veče u Bokeru, nastala su u vremenu unutrašnje napetosti - između mladosti i ambicije, osjećanja i discipline, privatnog i istorijskog. Ta djela ne zauzimaju važno mjesto u kanonu svjetske književnosti, ali zauzimaju izuzetno važno mjesto u razumijevanju čovjeka koji će kasnije vladati Evropom. U njima se ne rađa car, već unutrašnji sukob koji će obilježiti čitav njegov život. Pored navedenih djela, Napoleon je poznat i po ljubavnim pismima koje je slao svojoj Žozefini. U njima je iskazivao svoju ljubav, ali i opsesiju ovom aristokratskom ženom.
Kako je imao fobiju od toga da bude zaboravljen, tokom svog progonstva na Sv. Helenu, diktirao je razne memoare, intervjue i vojne analize.
Clisson et Eugénie je kratki roman, pisan s izraženom emotivnošću i gotovo ispovjednim tonom. Radnja prati Clissona, mladog vojnika, i njegovu ljubav prema Eugéniji - ljubav koja se razvija u svijetu nemira, odsustva i neizbježne sudbine. Clisson odlazi u rat, vraća se promijenjen, sumnjičav, ranjen ne samo tijelom, već i duhom. Njegova veza s Eugénijom ne uspijeva da preživi razdvajanje, strah i tišinu koja se uvukla između dvoje ljudi.
Napoleon ovdje ne piše o idealizovanoj ljubavi, već o ljubavi koja se lomi pod pritiskom stvarnosti. Rat nije samo pozadina - on je sila koja razara intimni svijet pojedinca. Clissonova tragedija nije u neprijatelju, već u nemogućnosti da pomiri dužnost i osjećanje. Eugénija, s druge strane, ostaje simbol izgubljene intime, nečega što se ne može zadržati u svijetu stalnog kretanja i nesigurnosti.
U ovom tekstu jasno se osjeća Napoleonova lična emocionalna struktura. To je pisanje čovjeka koji razumije strast, ali još više razumije cijenu ambicije. Ljubav je u romanu snažna, ali krhka; dužnost je hladna, ali trajna. Taj odnos - između srca i časti - postaće kasnije suština Napoleonove istorijske figure.
Ako je Clisson et Eugénie djelo osjećanja, Veče u Bokeru je djelo razuma. Ova kratka proza odvija se tokom jednog večernjeg susreta u južnofrancuskom gradu Bokeru, gdje se likovi okupljaju i razgovaraju. Nema dramatične fabule, nema tragičnih sudbina. Umjesto toga, tu su dijalozi - o revoluciji, politici, društvu, ljudskim uvjerenjima i protivrječnostima.
Napoleon ovdje ne zauzima stranu. On sluša. Likovi iznose različite stavove, često suprotstavljene, a autor dopušta da se njihove ideje sudare bez konačnog rješenja. Upravo u tome leži snaga teksta: u prikazu društva koje traži pravac, ali ga još ne nalazi. Sloboda, jednakost i revolucija nisu prikazane kao jasni ideali, već kao pojmovi koje ljudi različito tumače.
Veče u Bokeru djeluje gotovo kao filozofska skica. To je tekst promišljanja, a ne zaključivanja. Napoleon se ovdje pokazuje kao posmatrač ljudske prirode, neko ko razumije da se istorija ne sastoji samo od velikih odluka, već i od razgovora, sumnji i nesigurnosti običnih ljudi.
Veče u Bokeru nije nastalo samo iz književne potrebe, već i iz političkog instinkta. Mladi Napoleon je u tom trenutku bio svjestan da se sudbina u revolucionarnoj Francuskoj ne odlučuje samo na bojištu, već i u idejama. Tekst je napisan u duhu jakobinskih diktatora, sa jasno izraženom simpatijom prema revolucionarnim principima i kritikom njihovih protivnika. Na taj način, Napoleon se nastojao približiti Robespjeru i jakobinskoj vlasti, predstavljajući se kao lojalan, ideološki svjestan i koristan pojedinac. Književnost mu ovdje postaje sredstvo političkog pozicioniranja - pero kao uvod u karijeru, a ne bijeg od stvarnosti.
Ono što povezuje ova dva djela jeste unutrašnja napetost. U Clisson et Eugénie ona se javlja između ljubavi i dužnosti; u Veče u Bokeru između ideala i stvarnosti. U oba slučaja, Napoleon piše o svijetu koji još nije odlučio šta želi da bude - baš kao ni on sam u tom trenutku.
Napoleonovo pisanje ne završava sa mladalačkim pričama. Naprotiv - ono se produbljuje i postaje intimnije. Njegova pisma Žozefini spadaju među najsnažnije lične tekstove koje je ostavio. U njima nestaje figura državnika i vojskovođe, a pojavljuje se čovjek nagle emocije, ljubomore i potpune predanosti. Ta pisma su strastvena, često neujednačena, ponekad očajnička. Ljubav u njima nije smirena - ona je zahtjevna, posesivna i nemirna, nalik samom Napoleonu. Kao i u Clisson et Eugénie, osjećanje se sudara s odsustvom, sumnjom i strahom od gubitka.
Na kraju života, daleko od Evrope i moći, Napoleon ponovo poseže za riječima. Na Svetoj Heleni diktira memoare - ne da bi pripovijedao, već da bi objasnio. Ti zapisi nisu hladna istorija, već pokušaj da se sopstveni život uredi, opravda i sačuva od zaborava. Prognanik piše kako bi vratio kontrolu nad pričom o sebi. Ako su rani tekstovi bili potraga za identitetom, memoari su borba protiv tišine i konačnosti.
Od ljubavnih pisama do memoarskih zapisa, Napoleonovo pero nikada nije zaćutalo. Pisao je kada je volio, pisao je kada je vladao, i pisao je kada je izgubio sve – kao da je riječ bila jedina teritorija koju mu istorija nikada nije mogla oduzeti.
Napoleonova književnost nije velika po stilu, ali jeste dragocjena po značenju. Ona ne pokušava da impresionira, već da razumije. To je književnost čovjeka koji osjeća da je predodređen za nešto veliko, ali još ne zna kakvu će cijenu platiti.
U tim ranim tekstovima nema slave, nema carstva, nema trijumfa. Ima samo tišina, razmišljanje i pokušaj da se lični haos pretoči u riječi. Upravo zato su ovi tekstovi važni: jer nam pokazuju Napoleona prije nego što je istorija od njega napravila simbol. U tom smislu, Napoleon podsjeća na Lava Tolstoja u mladosti, koji je takođe pisao nemirno, tražeći sebe prije nego što je pronašao svoju konačnu formu. Kod obojice književnost nije bila cilj, već prostor samopropitivanja i unutrašnje borbe. Pero im je prethodilo sudbini, ne kao profesija, već kao nužnost.
Napoleon Bonaparta nije bio književnik u klasičnom smislu, ali je bio pisac u najdubljem ljudskom značenju te riječi. Pisao je jer je morao - da bi razumio ljubav, društvo, vrijeme u kojem živi i samog sebe. Clisson et Eugénie i Veče u Bokeru nisu remek-djela književnosti, ali jesu ključni dokumenti jedne unutrašnje borbe.
Prije krune i ratova, postojao je Napoleon koji je pisao u tišini. I možda je upravo u toj tišini bio najbliži sebi.
Bonus video:
