Poznati poljski istoričar, novinar i disident Adam Mihnjik je prije ‘50-tak i više godina uzdrmao i zatalasao poljsku javnost kada je u munjevitom usponu “sindikalnog” pokreta Solidarnost, svoje društvo (preko Gazeta Wyborcza) opomenuo proročkom mišlju “da od komunista mogu biti gori samo antikomunisti”.
Drugim riječima, mudri i hrabri Poljak jevrejskog porijekla je govorio da ništa nije toliko loše u jednom društvu da ne bi moglo biti gore. U drugom značenju, Mihnjik govori da se sve u društvu - pa i politička sloboda - treba znalački, uporno i nadasve oprezno osvajati. Samo hrabrošću i opreznošću jedno društvo zaslužuje slobodu.
Jer ništa u društvu ne “pada s neba”, oprezan je bio Mihnjik.
Slično opreznom Mihnjiku, jedan renesansni mudrac davno je primijetio da je svaki čovjek mjera slobode, kao što je i sloboda mjera svakog društva.
Dakle, iz navedenog lako je zaključiti da je politička borba za slobodu - bilo zajednice, bilo pojedinca - upućena ka osvajanju bolje i realnije vizje razvoja jednog društva od postojeće. Riječ je o ontološkoj orjentaciji čovjeka ka osvajanju novih, nepoznatih vizija, viđenja života i razvoja čovjeka i društva.
S tim u vezi, zadatak elite je razumijevanje i prihvatanje nepoznanica koju svaka vizija (viđenje) u sebi nosi. Sve u cilju smanjenja rizika i opasnosti po društvo i kakvu budućnost ima. (Elita djeluje u društvu slično pipanju u mraku.)
Ljudi sa novim, revolucionarnim viđenjima razvoja društva nazivaju se revolucionarima. Oni svoj prirodni ambijent stvaraju i koriste najčešće u politici. Ovakvih ljudi-vizionara ima i u nauci, umjetnosti i brojnim drugim granama ljudske djelatnosti.
U najkraćem - ljudi sa velikim vizijama su veoma važni za razvoj svakog društva.
Slobodni pad društva
Kod nas danas kolone “višepartijskih” političara toliko su nadvisile, nadjačale, okupirale sve sfere ljudskog duha i prakse da se gubi smisao i svrha politike kao razumnog, moralnog i vizionarskog djelovanja.
Politika se u nas svela na golu individualnu borbu za moć. Počesto sa oskudnom i banalnom “borbom” za viziju. S tim u vezi, često se narod optužuje da je kriv za sve, kako se to obično kaže. To je manji pa i plići dio istine. Korijen je daleko značajniji i dublji. Jer iza svake pa i ovakve crnogorske politike i njenih vizija, stoji grijeh naše “elite”. Ona nije uspjela da se odupre entropiji vladajuće politike i nametne društvu alternativu u potrazi za duhom višeg kvaliteta života koji se u drugim sredinama pokazao moguć i bolji od našeg.
Dakle, riječ je o manjku samokritičkog vaspitavanja društva ličnim primjerom - bilo da je riječ o kakvom elitnom pojedincu ili skupu uže grupe ljudi koji djeluju u diskreciji.
Politička entropija u Crnoj Gori traje desetinama godina unazad. Ali je snaga entropije svoje ubrzanje dobila posljednjih 5-6 godina. Riječ je o slobodnom padu crnogorskog društva koji narodu još nije rečen.
Želi se reći da elita mora da kreira ili kritički utiče na kreiranje brojnih sitnih ali i krupnih (strateških) državnih politika.
Stoga je važno pitanje da li mi u Crnoj Gori uopšte imamo duhovnu snagu da stvormo elitu koja kao institucija ili kao autoritet iz sjenke utiće na kreiranje bitnih političkih odluka. (Nazovimo ovo interno, unutrašnje biće elite.)
Sa druge, suprotne strane, elita zna i mora da prepozna i uputi svoje društvo ka spoljnoj i pravoj strani istorije. (Nazovimo ovo eksterno biće elite.)
Ovaj drugi (eksterni) globalni faktor je danas veoma značajan, sa velikim slovom V. On je daleko značajniji od internog. Jer se van Crne Gore dešava tektonsko preuređenje svijeta pa ne bi bilo “zdravo” za Crnu Goru da ostane van istorije tj. nestane kao društvo. A to se veoma lako može desiti.
Po iskustvu smo bliži pesimizmu kao budućoj realnosti crnogorskog društva od bilo kojeg drugog uvjerenja. Jer su ideološke vladajuće politike u nas decenijama i decenijama uništavale liberalne pojedince (elitu) da se makar diskreciono institucionalizuju kao kontrolni sistem vlasti. To je sa jedne strane.
Sa druge strane - što je opet mnogo važnije - i crnogorska “elita” je lako kvarljiva roba, sa slabom “kičmom” i nju je bilo lako savladati.
(Bez obzira što je Crana Gora imala i ima veoma nadarenih pa i velikih pojedinaca. Ali mnogi su se iseljavali iz Crne Gore ostavljajući za sobom socijalnu prazninu i pustoš. Mnogi su pošli “trbuhom za foteljama” širom Jugoslavije, sa “mekom” u Beogradu.)
Dakle, Crna Gora 20. a i 21. vijeka nikada nije znala da zadrži pojedince - sa časnim i odličnim izuzecima - koji bi svojim moralom, refleksijom, vizijom, pobunom i (nadasve) svojom “kičmom” založili svoju glavu i suprotstavili se “volji za moć” (F. N.) kakvog (banalnog) pojedinca na vlasti.
Prosto, tradicija i snaga crnogorskog agona - oličena u brutalnoj snazi moderne crnogorske politike i prestiža - bila je i ostala jedna od važnijih kočnica liberalnog i demokratskog razvoja našeg društva.
Dalje temu o crnogorskoj viziji proširimo i sagledajmo je iz drugog ugla, druge perspektive.
Razumijevanje inercije prošlosti
Rečeno je da je uvijek bilo i biće da nema politike bez vizije. Bez obzira što je i kakav je predmet vizije. Prosto, čovjek je biće vizije, da parafraziram Renea Dekarta.
Dakle, čovjek bez vizije je biće koje je osuđeno na postepeno i tiho umiranje. Stoga je vizija najčvršći temelje jednog društva. Pa i utopija, dok nije došla na vlast. (Ako dođe, piši propalo.)
Otud se i veliki političari (reformatori) najčešće i nazivaju vizionarima ili državnicima.
Bilo kako bilo se nazivali, vizionari “sele” duh jednog društva iz jedne u drugu “tačku”, iz jednog nivoa svijesti u drugi.
Ali već u “startu” - kad je riječ o viziji ili poželjnom horizontu razvoja i rasta jednog društva - važno je uočiti da nema vizije bez temeljnog poznavanja istorije, tradicije, etike, običaja, okolnosti pa sve do dubokog poznavanja psihologije jednog društva. Samo takva vizija može biti korisna (upotrebljiva) u društvu. Samo takva vizija se dâ “primiti” u društvu a da ne izazove dar-mar.
(Takav hodogram vizije u jednom društvu, iskusni Englezi nazivaju potrebom za stvaranje neophodnog političkog konzervativizma. Dakle, politika se vezuje za prošlost.)
Sa druge, eksterne strane, nema vizije jednog društva bez izučavanja i poznavanja širih pa i najširih budućih (globalnih) socijalnih kretanja. Ona bitno utiču na pravac razvoja duha jednog društva.
Istaknimo još i to ili dodajmo još i to da vizija nije ista u svakom društvu i u svakom vremenu. Neko viziju (viđenje) “vidi” samo u prošlosti, u osvetama i slično. Drugi društvenu viziju pak orjentišu ka utopijama. Treći je koriste kao trenutni populizam radi osvajanja i opstanka na vlasti itd.
Kratko ovdje dodajmo - vladajuća politika u svakom društvi i državi - pa i u Crnoj Gori - je kompromis između poželjne budućnosti društva, s jedne strane, i razumijevanja inercije prošlosti i njene snage, sa druge strane. Ko se god ogriješi o ovaj “životni aksiom” grdno je plaćao i plaćaće grešku.
Jer i kompromis je bolji nego nemati ništa.
(Aleksandrova - “prva” i Titova - “druga” Jugoslavija su tipični primjeri selektivnosti tj. jednostranosti primjene društvenih vizija što je dovelo do krvavih posljedica tokom cijelog XX vijeka na “zapadnom” Balkanu.)
Dakle, društveni kompromis je neizbježan i neizostavan, jer je on izgled oblika života jednog društva u sadašnjosti.
No do kompromisa nije lako doći. Naprotiv. Jer svaki pojedinac ili politička grupa (partija) vidi društvo na svoj način. Pa i činjenice tumaći na svoj način i prilagođava ih svojim često ličnim a i partijskim interesima, materijalnim ili duhovnim. (Kao u filmovima “Rašamon” ili “Karasko”, na primjer.)
A polje političkih manipulacija i zlo-namjera u kompromisima je u nas ogromno. Crna Gora je prepuna anti-kompromisnih “šampiona”. Jer su im “vizije” različite.
Elita artikuliše politički duh
Vratimo se na elitu i njenu ključnu ulogu.
Svako viđenje (vizija) Crne Gore je drukčija od jedne do druge elite. I to je sasvim prirodno. Poželjna raznolikost spoznaje različitih individualnih duhovnosti i kultura.
Ali nije prirodno da su različita viđenja Crne Gore izvori za sukobe, mržnju ili slično. Ovakva društvena i politička patologija u Crnoj Gori se “rješava” - identitetskim slobodama. Jer vrijeme slobode je “majstorsko rešeto” (Njegoš).
Mada i sa upotrebom slobode se mora biti krajnje oprezan, obazriv i nadasve postupan. (Kao što se bolesniku daje lijek na kašičicu. Ako mu se dâ previše lijeka, može da se zagrcne, da se uguši, da ima suprotno dejstvo.)
Posebno u balkanskim okolnostima ljudske isključivosti i pretjerivanja i deficit i suficit slobode je opasan. Jer sloboda zna biti mač sa dvije oštrice. U tom smislu elita igra - rečeno je više puta - prvorazrednu ulogu. A i Mihnjik - da se vratimo na njega – opominje svoje a i svako društvo.
Pa ipak, pesimizam nam je bliži u ovom smislu. Naša elita nije mogla da artikuliše politički duh ili preciznije rečeno naše političke identitetske duhove i da ih sintetizuje na liberalan, već na isključiv način.
Doduše, to je lako reći, ali teško realizovati. Jer je i duh višepartizma izraz kulture jednog društva i stanja duha jednog društva. A pravni sistem (samo) “grafički” kodifikuje (formalizuje) njegov duh u ustav i zakone po kojem se ljudi moraju ponašati. (Mi do tog nivoa nijesmo došli, nijesmo se uzdigli. A i “staza” je sumnjiva.)
Evo jednog “sintetizujućeg” i liberalnog (neideološkog) primjera i posljedice njegove neprimjene.
Sjetimo se vizionarskog promišljanja Šarla de Gola i njegove pacifističke vizije jedinstvene Evrope ”od Atlantika do Urala”.
Političke pa i kulturne “elite” u Evropi De Gola nijesu čule niti željele da čuju. A možda nijesu imale ni hrabrosti da ga čuju. Rezultat je današnji rat u Ukrajini i temeljna klimavost Evrope (EU) na sve strane. Prvenstveno geo-političkom i suverenističkom.
Sklonost moralnoj korupciji
A današnja Crna Gora? Hm, hm, hm...
Jer “višepartijska” Crna Gora ima kulturnu a prvenstveno političku “elitu” samo dnevnih vizija i neprekidnih manipulacija. Te manipulacije se obično nazivaju sistemske reforme i produkovanje setova novih zakona. (Njihov cilj i svrha je da se ništa ne promijeni u društvu a da iskopani vizinarski rovovi ostanu vječito otvoreni.)
Našu elitu su uništavalje razne ideologije, politički programi, partijski kongresi, vjerska utučenost, slavoljublje, srebroljublje, sklonost moralnoj korupciji itd.
Populistički duh naša elite uspješno se lijepio ili izrastao iz tradicionalnih širina narodnih vjerovanja i uvjerenja.
Mi nijesmo stvorili elitu koja je iznad i vlasti i opozicije ali i naroda, a koja je kritička i prema jednima i prema drugima i - naročito - prema trećima. (Na neki način, zadatak politike je da se zna suprotstaviti “narodu” i populističkoj destrukciji.)
Dakle, nije lako imati elitu doraslu izazovu vremena i geo-prostora.
Podsjetimo se da mi u Crnoj Gori u samoslomu komunizma elitu nijesmo ni imali. Tada je narod ostao na cjedilu tj. ulici. Ona (elita) je uzdizala sebe materijalno na civilizacijskom zapostavljanju i manipulisanju sopstvenim narodom na nacionalnoj osnovi.
Po prirodi svoje dogme, crkvene elite su još problematičnije od svjetovnih elita. Jer dogma je bespogovorno vjerovanje svojoj vjeri i njenoj istini u borbi za što veću moć i crkveni prestiž.
U takvim okolnostima tj. u okolnostima turbulentnih vremena, veliki narodi uvijek koriste i koristiće male narode kao monetu za potkosurivanje. Suverenost tada postaje folklorni simbol.
Prije zaključka naverimo iskustvo poznatog poljskog generala Vojćeha Jaruzelskog koji je “deficit” elite u svom društvu sredinom 70-tih godina pokušao riješi uvođenjem vojske kao faktora stabilizacije i zavođenjem vanrednog stanja.
Nije uspio. Jer je slobodu nemoguće uhapsiti. Normalno, ukoliko je elita vaspitavala svoje društvo u liberalnom smjeru.
Socijalni i politički problemi su se pokazali u svakom društvu, pa i crnogorskom, mnogo složeniji nego što bi ih generali i njihova vojna sila mogli riješiti na dugoročan i stabilan način.
Zaključimo: tada kada se desi “deficit” elite, onda se “rađaju grbave stvari, koje vrijeme ne može da ispravi”, kako je govorio jedan pravnik i mudrac.
Bonus video:
