Regionalni glumački prostor danas je dinamičniji i konkurentniji nego ikada. Mnoštvo najrazličitijih projekata, ali i glumaca, svih generacija i profila, različite priče, težnje, ciljne grupe... U takvom ambijentu, rijetki su oni koji uspiju da se izdvoje, zauzmu svoje mjesto i, možda najteže, održe ga. Crnogorski glumac, Cetinjanin Momčilo Momo Otašević jedan je od takvih.
Glumac koji je sa cetinjske Akademije stasao u prepoznatljivo lice regionalnih projekata, prisutan je i dominantan u pozorištu, prepoznatljiv u brojnim televizijskim serijama i rado viđen na filmu, a jednako je prihvaćen i od publike, kolega, kritike. Djeluje da je u pitanju karijera koja se neprestano širi, promišljen pristup i talenat koji se njeguje... U razgovoru za “Vijesti” Otašević ostaje jednostavan u objašnjenju svog puta: rad, red, upornost i kućno vaspitanje.
Otašević je bio u Podgorici tokom prvog izdanja Međunarodnog festivala pozorišne režije “Jagoš Marković” u okviru kojeg je igrao u “Ćelavoj pjevačici” i “Filomeni Marturano”, ali i govorio o veličini i značaju Jagoša Markovića kao čovjeka i kao reditelja, kao umjetnika. O tome, između ostalog, govori i u intervjuu za “Vijesti”, ali se prisjeća i svojih početaka, govori o generacijama koje tek dolaze, o odnosu publike i glumca, o izazovima sapunica, o mjestu pozorišta u društvu... Otašević priča i o roditeljstvu, odgovornosti i ulogama koje tek želi da otkrije, ali i o crnogorskoj kinematografiji i Crnoj Gori.
Nedavno te je jedna umjetnica izdvojila kao rijetkog među crnogorskim glumcima koji su uspjeli da se probiju u regionu, ističući i da si uspio u tome da te scena, publika, kolege, kritika i struka, i te kako prihvate, prepoznajući tvoj rad i talenat.
To je baš lijepo. Drago mi je da to čujem.
Da... Koliko je izazovno, ne samo izboriti se za priliku ili svoje mjesto, već ga i kasnije zadržati i održavati i širiti svoj raspon?
Opet se moramo osloniti na rad. To je ono što ja mislim. Kad sam bio klinac, a komotno mogu reći “klinac”, jer kad gledam Luku iz “Budve na pjenu od mora”, ja čujem glas koji još nije do kraja mutiran, koji nije impostiran, koji nije ono što danas jeste na sceni ili na snimanju, ali ono o čemu sam i tada razmišljao jeste rad - da što više radim, da stignem sa probe na predstavu, sa predstave na snimanje, sa snimanja na fakultet... Nekako je kod mene sve to krenulo prilično rano i zaista je samo rad bio bitan... Rad, trud, tačnost - da ne zakasniš, da si spreman - da znaš tekst, da si odgovoran, ali i da si kulturan. Sve to ide na jednu stranu, to je 50 odsto, a onih drugih 50 odsto je zaista kućno vaspitanje. To je, rekao bih, bila moja formula uspjeha. Dobar dan, doviđenja, hvala, molim... I ako si najmlađi - da odeš za kafu, jer si najmlađi i jer te hijerarhije i nivoi ipak treba da se poštuju i postepeno da se prelaze. Ja sam sve to nekako imao, prihvatio, primijenio, sasvim prirodno... Mislim, mogao sam se i prosuti, budimo realni. Mogao sam imati prve dvije, tri predstave loše ili loše prve filmove, nikad se ne zna. Igrom slučaja je to bilo dobro, nekad i solidno, nekad i malo gore, ali je očigledno prošlo. I tako sam samo zajahao taj talas i nije stalo.
Prisjetio si se svojih početaka, a kako vidiš generacije koje danas počinju? Koliko i kakvog prostora imaju na raspolaganju, kako ga koriste, s obzirom na to da su razne platforme dostupne?
Kad sam ja imao 20 godina i kad sam počinjao da radim, i tada je bilo glumaca... Ali, od tada oa do danas, sve više i više glumaca i upiše akademiju, ali je i završi... Ne znam je li bilo teže tada ili je teže danas... Možda je teže danas, zbog količine, zbog broja glumaca i glumica, zbog broja projekata koji se rade. Sa druge strane, opet, sve je nekako otvoreno i sve je moguće. Ne mogu sa sigurnošću reći, ali svakako ono što mogu reći je da samo treba krenuti. Nekad pomislim: “Evo, kako sam ja”... Kažem opet, bilo je tu puno i sreće i svega drugoga, ali na kraju je ipak rad taj koji je odlučio. Ne može sve sreći pripisati.
Uprkos brojnim vanjskim projektima, često si u Crnoj Gori, i u pozorištu i na setovima?
Kad god mogu, ali zaista kad god mogu. Ja sam silom prilika otišao, a nekako me stalno nekakav ugovor veže za Zagreb, za neko snimanje, ali gotovo uvijek kad sam slobodan, pa i kad nisam - snađem se, da dođem u Crnu Goru. Kad god se uklopi da imam slobodnog vremena, najčešće usljed snimanja serija, jer kad potpišem ugovor za snimanje serije - ja sam njen rob, ali čim mogu - eto me. Živim za ljeto, jer ja ljeti u Tivtu imam 7-8 predstava svake sezone. To vrijeme i te predstavi mi dođu taman da operem sapunicu. Gore snimam sapunicu, onda dođem i glumački se istuširam, motivišem, jer glumim u Jagoševim predstavama i uživam za svoj groš i za svoju publiku.
Djeluje da publika to i prepoznaje.
Pa i ja nekako isto osjećam da jeste tako... Mada, po mom mišljenju to i ne može biti drugačije. Ja poštujem i volim publiku, nemam ni obraza ni vaspitanja da bude drugačije, jer jednostavno ni ne smije.
Nedavno si bio u Podgorici, na Festivalu pozorišne režije “Jagoš Marković”. Svojevremeno je, sada već bivša gradonačelnica Podgorice, Olivera Injac, kazala da će se zalagati da Gradsko pozorište nosi njegovo ime. Šta misliš o tom predlogu koji je, ipak, utihnuo tokom vremena?
Moram priznati da tek sada čujem za to, i moram to pohvaliti kao sjajnu ideju. Da, red bi bio da Gradsko nosi Jagoševo ime. Ili da Jagoš dobije ulicu. Ono, makar toliko. Čini me srećnim što postoje takve intencije i srećan sam što je i Festival počeo, lijepo je što smo imali te Jagoševe dane... Iskreno, malo mi je žao što se tako nešto prvo dogodilo u Banjaluci, a ne u Podgorici, iako sam neizmjerno srećan što postoji i u Banjaluci, kao i u drugim teatrima... Bitno je da se sa Festivalom počelo, iako smo mi možda malo spori, pomalo lijeni, ali je bitno da se događa, bitno je da pokažemo da poštujemo Jagoša, bitno je da on živi i da traje.
Na otvaranju Festivala u Podgorici, za koji su karte rasprodate za svega par sati, publika je negodovala i protestantski odgovorila na protokolarne govore predstavnika vlasti - državne i lokalne. Šta nam to govori o odnosu politike i pozorišta koji postoji i ogleda se na različitim nivoima?
Pa da, izgleda da su te dvije sfere oduvijek povezane. Valjda je pozorište nastalo kao neka kritika, kritika i politici i društvu i svemu, pa možemo krenuti od komedije del arte, kada su glumce gađali svim i svačim ako im se ne dopada predstava... Ta reakcija publike na otvaranju Festivala je, po mom mišljenju, dosta logična i ukorijenjena je u čovjeku koliko već vjekova. Mislim da je bilo prilično jasno da su ljudi došli da gledaju predstavu i da pokažu poštovanje Jagošu, da slave njega, a ne nešto drugo, pa što god to bilo.
Govoreći o odnosu politike i umjetnosti, u prvom redu pozorišne, imamo specifičnu situaciju u Srbiji gdje su izostali konkursi, finansije, budžeti, čak je i obustavljan rad pozorišnih ustanova, ali i manifestacija... Ipak, pozorišni umjetnici i sami teatar uvijek opstaju... No, kako se otrgnuti tome i izboriti za poziciju kulture i pozorišta u društvenim okolnostima koje živimo?
Ja i dalje nemam odgovor na to pitanje... Zapravo, imam samo tu borbu, tu ideju da treba da dam sve od sebe, da sam uvijek tu, da sam uvijek prisutan, da (iz)ginem za film, za predstavu, za snimanje serije, za, evo, i Jagošev festival kod kuće, za rad na predstavi ili na filmu uopšte... To i radim... I mislim da je zapravo jedini način da se borimo radom. Jer, ne mogu oni nas nefinansirati i ne mogu oni nama da ne daju, koliko mi možemo da glumimo, da igramo, da radimo, uprkos svemu tome. Ja mislim da je, ipak, neko svjetlo ispred nas, neko svjetlo na kraju ovog tunela i da se mora ići na bolje. Ali, evo, apropo te cijele priče, možda treba održati još nekoliko govora prije dok se otvori Gradsko pozorište.
Iz godine u godinu ga najavljuju i svaka uprava ga priželjkuje za svoga mandata...
Iz godine u godinu. Baš sam se nedavno parkirao ispred te zgrade i gledam je, djeluje jako lijepo urađeno s polja... Rekao bih da prati Podgoricu arhitektonski, sa onim kamenom kao što je Kana Radević radila. Ima smisla sve, ali jedino nema smisla da se nešto zida tipa 15 godina, a zapravo i mnogo duže... Ja sam počeo prije otprilike 15 godina, kada se rušilo tadašnje Kinokultura, pa sam ispratio i Kinokulturu u koju sam još kao dječak išao s Cetinja u Podgoricu, jer mi nismo imali bioskop, pa sam dodatno bio vezan. Srušena zgrada i od tada se čeka... Iz godine u godinu.
Spomenuo si sapunice, telenovele, kojima uglavnom pristupamo sa određenim stereotipima. No, one su i dalje potrebne, i publici i producentima i glumcima.
Sigurno da jesu. Ako ćemo opširnije, i tehnički su potrebne privatnim televizijama, odnosno onim televizijama koje su dobile nacionalnu frekvenciju... Da bi mogle da se održe, potreban im je materijal koji sami proizvode. Pored ostalog, one i zbog toga postoje, da bi određeni procenat igranog materijala bio proizveden u njihovoj produkciji, te zbog toga imaju licence, zbog toga i rade, a onda i svi zarade od reklama. Svi srećni, svi zadovoljni - publika ima nešto da gleda, ja imam posla, super je to.
Postoje li i dalje porodične večeri koje se provode gledajući televiziju, postoji li nestrpljenje iz dana u dan dok se čekaju epizode i slično?
Danas, kada imamo milione platformi i svega, ne znam postoji li tačan odgovor na to pitanje... Mogu reći da ja, recimo, mojoj djeci ne dam da ne gledaju sapunice, jer se meni to ne dopada za njihov uzrast. Ali, sa druge strane, ima mnogo lijepog materijala za djecu, tako da praktikujem da stalno nešto gledamo, da nešto čekamo i sad već kako su malo veći zajedno upalimo neke filmove i gledamo, tipa Minione ili nešto slično... Ali, idemo od početka do kraja. Nema kratkih videa, nema da prebacujemo, nego učimo kako se gleda film. Zbog toga su mi kina super... Bioskop! Povedem ih u kino i gledamo zajedno. Mislim da je važno da sad nauče kako to ide... Sjećam se da smo mi crtane filmove tražili, na Rai Uno, gledali smo dva ista crtaća iz noći u noć na RTCG kad smo bili mali... Ti si se morao potruditi da dođeš do nečega, morao si čekati, nadati se, uložiti nešto, dok je u današnje vrijeme sve samo klik. Mislim da se prema tome treba malo drugačije postaviti, jer ipak mislim da ima nečeg jako važnog i lijepog u toj čežnji i iščekivanju... Mi smo čeznuli za nekim igračkama, čeznuli smo za loptom, a danas se lopta može naći i za euro, lako je kupimo i odmah je damo djetetu... Pitanje je šta će to dijete da želi i kako će spoznati želju... Meni su to nekakvi novi izazovi, i u životu, i u roditeljstvu, i u poslu, tako da sad već mogu reći da je to sve povezano. Recimo, sad već kroz sve to razmišljam i o ulogama, tipa ako se u nekoj sceni treba skinuti i biti potpuno go, malo više razmišljam o tome, jer, imam djecu, jelte...
Da li ti djeca onda stvaraju dodatnu odgovornost pri izboru uloga ili sredstava?
Pa, nekako mi to tako i dođe... Mislim, uvijek ti kao glumac razmišljaš o tim stvarima, ali kad dobiješ djecu, pa kako ona i rastu, ipak imaš još jednu vrstu odgovornosti. Sa druge strane, ne smije se dozvoliti da privatnost na neki način ugrozi profesionalizam. Ja se trudim da izbalansiram i da budem profesionalan. To što sam ja na sceni, to je na sceni, to je gotova priča, to je umjetnost kojom se bavim(o) i to je to.
Otvorili smo prvo poglavlje 2026, na čemu radiš, da li nešto očekuješ, priželjkuješ, planiraš, a kada je karijera u pitanju?
Znaš, jednom sam kao baš mlad, rekao da želim da igram Hamleta. To sam rekao više bez veze, praktično lupio, jer nijesam znao šta drugo da odgovorim. Često nas pitaju koju ulogu želimo, tako su i mene pitali i ja sam rekao “Hamleta”, a zapravo nisam nikad to želio, kao ono baš želio. Ali, desilo se i da sam ga dobio, pa sam ga ipak i napravio, u režiji Ane Vukotić... Sada razmišljam i o tome - šta želim... Zapravo, želim neku promjenu. Uvijek to želim! Želim ulogu koju ni ja sam nisam očekivao, koja će me iznenaditi i za koju i ja sam mislim da je ne mogu iznijeti, da će biti nemoguće i preteško... To želim, ali da je zbilja nešto totalno suprotno od svega što sam radio i od svega što sam ja. Pa ćemo vidjeti koja je to uloga. A kada su planovi u pitanju, nastavljam sa svime dosadašnjim, a mogu otkriti i da bi trebalo da se desi jedna značajna koprodukcija između Crne Gore i Hrvatske, ali o tome ne mogu ništa više reći osim da se tome nadam i unaprijed radujem.
Domaće je sve što razumijemo
Kako gledaš na crnogorsku kinematografiju?
Dešava se. Imamo Filmski centar koji radi punom parom, snima se dosta, po koji naš film osvoji i poneku nagradu, sve u svemu - krećemo se. Bogu hvala da postoje koprodukcije, a ja se nadam da će ih biti još i više. Jer, teško je samostalno. Uz to, bilo koji film koji mi jezički razumijemo, za mene je domaći film. To i dalje tako doživljavam, valjda je ostalo tako od djetinjstva i odrastanja kada je “D” značilo domaći film u videoteci i to je to i dan danas. To što se svi razumijemo zapravo je veoma dobro, jer u suštini ovo uopšte nije malo tržište, kad se sve sabere, ima nas 15-20 miliona, ali to treba umjeti i iskoristiti... Ja se nadam da će se na tome dodatno raditi, da će koprodukcija biti više i da ćemo domaće filmove doživljavati kao domaće, a ne naše i njihove, ovdje i tamo, već da će postati normalno da je to sve domaće. Jer, svi se razumijemo, kao, recimo i u predstavi “Ćelava pjevačica” - Bane, Olga i Sandra su iz Beograda, Bane, Dube i ja odavde, svi radimo zajedno, a pritom govorimo bokeškim. Znači, sve se može i sve je nekako i bolje kada se povezujemo, spajamo, miješamo... Kreativnije je, ljepše, zabavnije, ozbiljnije, jer valjda vučemo najbolje jedni od drugih.
Igraš u filmu Bojana Stijovića “Crna truba”...
Da, ja ga jedva čekam! Baš sam se, tokom boravka u Podgorici i dogovorio da se nađem sa Stefanom Boškovićem koji je scenarista, sa Stikom, rediteljem, kao i Slavenom Sošićem koji je radio na filmu. Sve sam ih vidio i mogu reći da svi jedva čekamo film. Mislim, i generalno je tako kad nešto radiš, uvijek jedva čekaš da to izađe, a pogotovo kad je domaći film.
Bonus video:
