Antologija poezije “Žica” s podnaslovom “Poezija Jugoistočne Europe protiv represije”, koju je priredila i uredila spisateljica Lana Derkač, objavljena je nedavno u izdanju hrvatskog PEN centra.
U knjizi je zastupljeno 138 pjesnika iz 12 zemalja Jugoistočne Evrope. Stihovima su u knjizi predstavljene i: Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Grčka, Hrvatska, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Rumunija, Slovenija, Srbija i Turska.
U zbirci su svoje mjesto našli i crnogorski autori i autorke, i to: Tanja Bakić, Radoman Čečović, Rebeka Čilović, Pavle Goranović, Borislav Jovanović, Marija Krivokapić, Ljubeta Labović, Lena Ruth Stefanović, Jovanka Vukanović, Slobodan Vukanović...
Derkač je objasnila otkud žica kao motiv.
“Već dugo me zaokuplja žica. Kad pomislim na nju, prvo vidim onu bodljikavu. Istina, ona može poslužiti za zaštitu, kao ograda. Ali, bilo koja ograda nije ništa drugo nego izolacijsko sredstvo korišćeno da se najmanje dva bića ili dvije strane ne spoje. Razmišljajući o simbolima, najčešće joj pridajemo represivna obilježja. Bavila sam se njome u poeziji i pokušala utvrditi koje namjene ima, koristi li je i Bog kad pred sobom ima neku raštimanu zajednicu ili narušeni krajobraz. Ako smo ateisti, pomišljamo na tradicijske prikaze boga u našoj kulturnoj baštini u kojoj je on stvoren prema našoj slici. Ako smo teisti, vjerujemo da smo mi stvoreni prema slici Boga (ovaj put pisanog velikim slovom!), a ne obrnuto. U tom slučaju, možemo povjerovati i da ga kopiramo dok radi sa žicom na nekom mjestu koje nikako ne može biti sumorni tehnopolis. Ni bezlična izrabljivačka radionica. Niti kaznionica. Ako nam je stajalište takvo, znamo da smo radnje nalik njegovim, doduše pojednostavljene, s vremenom mijenjali, dorađivali na način znan samo čovjekovoj vrsti, a ako je riječ o logorima, onda smo radnje sa žicom, sasvim sigurno, i sotonizirali”, ističe Derkač i dodaje:
“Žica me nije prestala zaokupljati. Zato sam pozvala druge pjesnikinje i pjesnike da iznesu svoja viđenja tog hladnog i nepreglednog metalnog tkiva koje, čini mi se, sve manje štiti, a sve više gradi i u visinu i u širinu tijelo Zla. Istina je da mnoge od pristiglih pjesama ne spominju žicu, ali one su samo prividno udaljene od zadane teme. Za vrijeme uređivanja ove knjige razvukla se i moja sposobnost supstitucije žice drugim pojmovima pa u mojoj svijesti više nema mentalne žice koja bi razdvojila i razlikovala metalnu žicu od granice ili se protivila simboličkom poistovjećivanju žice i koncentracijskog logora. Mnoge pristigle pjesme, očekivano, bave se ratom i izbjeglicama. Jedan crnogorski pjesnik nigdje ne spominje žicu, ali na originalan način govori o kalu, odnosno blatu, koji je i metaforična riječ za danas (u hinduskom ona označava jučer i sutra). Nije teško predočiti krajobraz ispresijecan ograničenjima, bez obzira na to radilo se o fizičkim barijerama ili nezadovoljstvu zbog prisutnosti nepoćudnog u prostoru pjesnikovog jezika. Pa nije li onda i kal, zapravo, vrsta žice? I nije li između svake podjele žica? Žica je u baš svakoj definiciji jer ne da pojmu da bude nešto drugo. Takođe, ne dozvoljava drugim pojmovima da se nagnu u njega”, konstatuje ona.
Na promišljanje ove teme, Derkač je okupila pjesnike s prostora na kojem djeluje balkanska mreža PEN-a, a uskoro se očekuje i predstavljanje antologije po regionu.
Bonus video:
