(Nastavak iz prošlog broja)
V 4. U psihologiju postignuća, da dopunimo, potrebno je uvesti “dubinski nivo”: potrebna je, hoćemo da kažemo, dubinska analiza imaginativnih proizvoda kulture, pošto se na tome nivou imaju/mogu identifikovati bazični/primordijalni oslonci ličnosti: u pitanju je dijahronijska dimenzija identiteta (Popović, B.V., 2002.) koja pojedinca “čeka” da bi mu ispostavila svoje “zahtjeve” koji se tiču modalnih oblika ponašanja i adaptacije, zatim moralnih obrazaca, postignuća, motivacije i, dodaćemo, kontramotivacije i koji se mogu naći u odgovarajućim kulturalnim/antropološkim izvorima. Bez ovakvih analiza i promjene opšteg kulturalnog koda i imaginacije vjerovatno ništa u opštoj motivaciji da bi se formiralo društvo postignuća nije moguće učiniti: u toj dimenziji treba pronaći izvor koruptivnih sklonosti, na primjer. (Osnovne činjenice te vrste imaju se naći u dubinskoj analizi onih sadržaja koji su predočeni u “Karakterologiji Jugoslovena” V. Dvornikovića, u “Mitu i religiji kod Srba” V. Čajkanovića, u “Pričama iz davnina” I. Brlić Mažuranić, kao i u pričama S.M. Ljubiše ili, pak, u zbirci narodnih priča “Čardak ni na nebu ni na zemlji”). Ovo bi bio sedmi ili osmi aspekt zbog kojeg je monografija “O psihologiji postignuća” od temeljne vrijednosti za nauku.
Posebno je ovdje indikativno ono što moramo da znamo o “srpskom vrhovnom bogu” te kako ovaj, spajajući u sebi osobine starinskih (tezmoformskih) božanstava (Dionis, Orfej, Oziris, Demetra, Voden, Donar, itd. (Čajkanović, V., ibid)) determiniše osnovni kulturni i moralni kod uz koji je teško govoriti o kulturi i društvu postignuća, odnosno, kao što smo utvrdili (IV 2.) domaći moral je tek na trećem od ukupno šest stadijuma te uz koji održavanje korupcije, uza sve “primjere čojstva i junaštva”, ide kao sasvim normalan bihejvioralni obrazac.
VI Pitanje uzorka predstavlja teško pitanje naše monografije i empirijske studije koju ona sadrži. U ovdašnjim istraživanjima u oblasti društvenih nauka mi smo “osuđeni” na male uzorke (deficit novca, deficit organizacije, itd.) i nismo u stanju da taj problem riješimo. Nalazi/rezultati koje dobijamo najčešće samo sugerišu parametre populacije s tim što, kad su u pitanju istraživanja fundamentalne/temeljne prirode, oko toga pitanja metodologija uzorka ima ambivalentan stav. Mi se opredeljujemo za afirmativnu varijantu toga stava (i to, da naglasimo, kad su u pitanju fundamentalne/ bazične/temeljne studije i istraživanja).
***
Sad ćemo preći na one aspekte monografije “O psihologiji postignuća” koji, mada nemaju temeljnu/fundamentalnu/bazičnu vrijednost za nauku, mogu da imaju praktičnu vrijednost za Crnu Goru. Riječ je o populaciji, o uzorku i njegovoj reprezentativnosti, a sa time se (zamislite!) postavlja i pitanje psihologije nauke, pa čak i ovdašnje psihologije naučnika kao i pitanje primjene naših konstrukata.
Elem, bila je prije dvadeset pet godina iskrsla prilika da sve to u istraživanjima koje smo izvodili riješimo uz adekvatan uzorak i psihologiju postignuća dobijemo, i u teorijskom, i u aplikativnom pogledu, u punoj mjeri i obliku. U to vrijeme sprovođena je jedna reforma u crnogorskoj prosvjeti pod generalnom upravom profesora Gabera iz Ljubljane. Predložen sam tom prilikom bio, od strane dekana Filozofskog fakulteta, kao psiholog koji je magistrirao na psihologiji postignuća, da budem “koordinator” za Crnu Goru, pa je bilo riječi i o tome da ja, u vidu doktorske disertacije na Univerzitetu u Ljubljani nastavim sa postignućem. Bila je to, dakle, prilika da radim i sa dovoljno velikim uzorkom. Bila je to u suštini prilika i za bazičnu/teorijsku i za primijenjenu psihologiju postignuća u Crnoj Gori. Međutim, neko je, u “višim” ili u “nižim” instancama, odbio da me potvrdi kao koordinatora. Zašto, nemam pojma, sem što bih, na osnovu toga, rekao da se Crna Gora očigledno selektivno/restriktivno odnosi prema svojim građanima, barem je tada bilo tako; ja, moguće je, spadam u one koji se, uprkos potrebnim stručnim kvalifikacijama, najradije diskvalifikuju; iskreno rečeno, bilo bi mi to potpuno svejedno kad se na taj način ne bi pravila opšta šteta. Zašto se ta šteta, pa još na tako primitivan način pravi - to je pitanje. Zato i ovom prilikom moramo pomenuti “tamni vilajet”, pošto se ovim pokazuje da i više i ostale instance koje kontrolišu društvenu nauku u Crnoj Gori ni same za nauku nemaju “temeljnu vrijednost”. Izmicanje prilike za adekvatan uzorak kao i za rad u psihologiji postignuća znači prekršaj na nivou nacionalnog morala o kojem se tako često govori, a koji bi inače imao da potpomogne vrlo ugroženi prosperitet u Crnoj Gori. (Što se mene lično tiče, ja sam, kao što se inače čini kad dođe do sudara sa realnošću, u neku ruku, otišao u fikciju i u Beogradu na Filozofskom fakultetu doktorirao sa temom o psihološkim tumačenjima u oblasti književnosti (radeći na problemima psiholoških objašnjenja u oblasti književnosti između ostalog smo došli i do takvih modela i njihove primjene koji objašnjavaju “dinamiku književnih odgovora” i uz koje je postalo jasno da su ti modeli primjenjivi za analizu onih mentalnih/imaginativnih nivoa koji su skopčani i sa postignućem i sa kontramotivacijom). U metodama koje smo razmatrali može se vidjeti i mogućnost da se u analizi ode s’ one strane “babologije” (babologija je termin koji preuzimamo iz romana “Ratna sreća” Mihaila Lalića (str. 96 - 103) i sa kojim se referira na sadržaje muzeja kao “veliku temu” društvenih nauka: babologija je u stvari jedna zastarjela disciplina koja pruža jak otpor egzaktnoj i živoj društvenoj nauci; upravo zbog babologije u Crnoj Gori je teško i govoriti o ozbiljnoj, egzaktnoj i živoj društvenoj nauci - društvena nauka se, uz takav uslov, vrlo, vrlo usporeno razvija).
VII Monografija “O psihologiji postignuća” sugeriše (istina, u minimalnoj mjeri) i aplikativne dimenzije.
Na kraju naše prve studije izložen je skup varijabli koje djeluju na motiv postignuća te koje se raspoređuju u “sindrom postignuća” što bi, kao aplikativni model, u vidu programiranog treninga, mogao da se primjenjuje i u Crnoj Gori. Monografija definiše sprovođenje određenih “mjera” u školskim programima čija je svrha socijalizacija i razvoj motivacije postignuća u đačkoj populaciji, dakle, među đacima kao budućim “proizvođačima”, i to je prvi aspekt praktičnog djelovanja. Drugi aspekt koji, još striktnije, navodimo pod terminom “sindrom postignuća” povlači odgovarajući trening kroz koji treba da prođu osobe kojima predstoji upuštanje u oblast biznisa i preduzetništva. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o programima koji se preuzimaju iz projekata postignuća kakvi se primjenjuju u svijetu; u našoj monografiji oni su izloženi u vrlo redukovanoj formi, a ova redukovana forma treba da služi tome da bi čitava stvar bila zaštićena od nestručne upotrebe - sa čime imamo izvjesna nepovoljna iskustva. No, uza svu tu redukovanu formu, u rečenom sindromu naš konstrukt kontramotivacije je dobio svoju definiciju/svoje adekvatno mjesto primjene - i to je još jedan aspekt zbog kojeg monografija “O psihologiji postignuća” ima fundamentalnu/temeljnu važnost, s tim što povrh toga, na ovom mjestu ima ona, prije svega, praktičnu važnost.
U monografiji se, najzad, ističe da bi se rad na podizanju/jačanju motiva postignuća morao što prije preduzeti: prva studija rečene monografije u svom Post Scriptumu navodi istraživanje koje smo izveli 2022. godine, i u kojem smo u, kako se navodi, “istim školama i istim razredima”, djelimično ponovili istraživanje iz 1997. god. i, uz veliko zadovoljstvo, takođe se navodi da su se rezultati na MOP-u podigli dok su na A (autoritarnosti) opali. Pri tome se utvrđuje da su se rečene promjene pojavile u granicama njihovih teorijskih prosjeka, te da je teško očekivati da će one i dalje teći - MOP dalje rastući, a A i dalje opadajući - pa se kaže da je za takve promjene potrebno primjenjivati tehnike/metode koje su u našem tekstu navedene. U vrijeme pisanja Post Scriptuma mi nismo znali čime su rečene promjene bile izazvane (jer sam, pošto nisam postao koordinator, pa nisam bio verziran, izgubio bio zanimanje za školu) ali smo ipak “obećali” da ćemo to naknadno/što prije utvrditi - i utvrdili smo:
Naime, u “Mreži fondacije za otvoreno društvo” (Podgorica 2010.) može se pronaći tekst “Evaluacija reforme obrazovanja u Crnoj Gori”, u kojem je izložena pozitivna evaluacija pomenute reforme, sprovedena od samih prosvjetnih radnika. Vrlo dobro i vrlo realno. Reforma obrazovanja je zaista bila potrebna i, kad je izvedena, bila je višestruko korisna. Naše istraživanje iz 2022. godine te pozitivne efekte registruje, dakle, u vidu povećanja MOP-a i sniženja A, kad se vrijednosti ovih varijabli uporede sa onima iz 1997. godine: vidi se sve to uostalom i golim okom i vrlo dobro se osjeća u školama/sve je normalnije nego što je bilo 1997. godine, kao i u onim godinama koje predhode ovoj i slijede iza nje neposredno. Međutim, kazali smo već, i naglašavamo to, da se navedene popravke kreću u opsegu njihovih teorijskih prosjeka (i za MOP i za A) i da, sem potrebne relaksacije, ne donose i krucijalne promjene. Teorijski prosjek u MOP-u neće dovesti do prosperiteta, iz dobijenih rezultata mi ne naziremo nikakvo društvo postignuća, a to je ono što neprekidno potenciramo. Motivacija postignuća mora da se vježba/da se uči kao intrinzična tendencija, bez toga nije moguće izgraditi nikakvo društvo postignuća: ili bez toga, ili bez protestantske reformacije. Pa, sad, dame i gospodo, birajte: ili protestantska reformacija ili školska reforma pomoću koje bi se, u potrebnoj mjeri, u populaciji podigao motiv postignuća i tako pokrenuo prosperitet. Ili, umjesto svega toga, kontramotivacija sa naučenom bespomoćnošću, stalnim kukumavčenjem u “dolini suza” i herojskim mitovima.
VIII 1. U našoj monografiji, tj. u njenoj prvoj studiji, prikazano je nekoliko teorija istorije, uz uvjerenje da u istoriji imamo univerzum ponašanja u koji psihologija motivacije, psihologija kontramotivacije i pogotovo psihologija postignuća treba da uđu; to je ilustrovano i sa nekoliko najupadljivijih primjera društava postignuća, kao i društava stagnacije, te i nekoliko primjera društava koja su istorijski propala. Nije, dakle, izostao ni osvrt na Jugoslaviju i njen raspad, kao ni osvrt na Crnu Goru, uz razumljivu brigu da bi se i njoj to moglo desiti, te i uz nadu da neće. Zbog toga još jednom naglašavamo: ili rad na jačanju motivacije postignuća i slabljenju kontramotivacije ili kontramotivacija sa tugovankom u “dolini suza” i herojskim mitovima, kao sveopštom i odbrambenom racionalizacijom karakterističnom za “doline suza”.
S tim što opet moramo naglasiti da se istorija (koja čini predmet teorija koje se ovdje navode i razmatraju na vrlo bitan i oštar način razlikuje od “babologije” i njenih muzejskih oblika i relikvija) to što zanima teoriju postignuća je istorija, uz čiji “puls” nastaje prosperitet, ili, nasuprot tome, nastaje stagnacija uz koju se kuka u “dolini suza” i bunca o herojskim vremenima.
VIII 2. Teorija/e istorije, a ne “istorija”, i to zato što jedna od funkcija koju teorija, kao teorija, treba da ispuni jeste da zaštiti istoričara/istraživača od zaokupljenosti krajnjom složenošću stvarnih/istorijskih događaja; zato što se u istoriju ucrtavaju npr. “plavi” i “zeleni” iz stare vizantijske tradicije te “bjelaši” i “zelenaši” iz domaće tradicije, takođe ćirilica i latinica kao današnji kritični znaci, sve to stoji izvan konteksta postignuća, čak i kao kontraindikacija za društvo postignuća - dakle, moramo da imamo kritičku teoriju istorije nasuprot “istoriji” kao čabru/gomili činjenica. Teorija istorije predstavlja, dakle, nužan uslov za postizanje istorijske objektivnosti kao, i kad je “ličnost” sa njenim motivacijama u pitanju, bez teorije nema ni objektivnosti.
IX P.S. Monografija “O psihologija postignuća” je prije dvije - tri godine bila, dakle, predata na konkurs za monografije od temeljne vrijednosti za nauku, koji je bila raspisala CANU. Poslije dvije godine, kontakt telefon nam kaže: “Boguumi sam ja govorila da treba ljude obavijestiti da monografije nijesu prihvaćene”. Boguti? Potrebno je, da to odmah razjasnimo, autoru rukopisa koji se predaje na konkurs dostaviti recenzije (anonimne, naravno) kompetentnih (tj. najkompetentnijih) stručnjaka i potrebno je, uz te recenzije, eventualno otvoriti dijalog (anonimni, naravno) između recenzenata i autora (koji takođe mora (za recenzente) biti anoniman. Rečeni uslovi predstavljaju minimum za formulisanje objektivne ocjene (bilo kojeg naučnog rada, pa i naše monografije), i mi smo, čak i dužni, da i CANU i njene kontakt telefone na to opomenemo.
Zbog svega toga, mi CANU podsjećamo na važeće akademske standarde koji se tiču recenziranja te ćemo biti slobodni da joj predložimo da ponovo raspiše isti konkurs za monografije od temeljne vrijednosti za nauku i da naš rukopis/monografiju “O psihologiji postignuća” preda na konkurs, da pokrene postupke recenziranja i o tome autoru monografije dostavi potrebni izvještaj. Bez svega toga CANU će pokazati da je duboko zaronjena u spahijske običaje i tradicije, kao što je to slučaj sa onim univezitetima koji se, sem u njenoj i našoj georgrafskoj blizini, nalaze između šesthiljaditog i sedamhiljaditog mjesta na listi univerziteta svijeta.
Da li CANU (i da li UCG, posebno sa svojim studijama psihologije) treba da se izjednačavaju, da se identifikuju, da se nađu u konkurenciji sa rečenim univerzitetima i njima bliskim akademijama nauka ili, pak, sa takvim studijama kao što su studije psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, koje su se i zvanično našle među 15% najboljih među svim studijama psihologije na svijetu - to je eto pitanje. A to je pitanje zato što je krucijalno pitanje da li Crna Gora treba da se formira kao društvo postignuća.
Bonus video:
