Jednom inficirana bojom i slikom, doživotno egzaltirana

Platno doživljavam kao filmsku traku na kojoj se smjenjuju prizori inspirisani sa četiri osnovna elementa: vodom, vatrom, zemljom i vazduhom, otkriva u u intervjuu za “Vijesti” crnogorska akademska slikarka Natalija Đuranović.

Iako angažovana i kao kustoskinja u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG), gdje je u protekloj godini radila na nizu zapaženih izložbi, Đuranović je budvanskoj publici predstavila i svoj novi ciklus slika “Tajni grad” za koji kaže da je “logičan slijed prošlih ciklusa, istih univerzalnih poruka”.

“U svom slikarskom izrazu stvaram atmosfere koje kroz uravnotežene, vibrirajuće slojeve, uvode posmatrača u stanje kontemplacije... Likovi proizilaze iz snažnog unutrašnjeg doživljaja i imaju simboličan značaj. Umjetnost je proces, fluidno stanje, prostor koji oslobađa, otvara prostore u paralelne svjetove, poziva na introspekciju i refleksiju. Izvor mog stvaranja predstavljaju jaki doživljaji. Oni postupno i spontano, nekad jače - nekad slabije, kreiraju djelo. Posljedica toga je ono što se vidi na svakom mom radu”, ističe Đuranović i dodaje da “ne teži prevelikom smislu”, već da će njega odrediti složen kontekst u kojem su svi prizori “manje-više spontano srasli kao neka nejasna asocijacija ili odraz doživljenog”.

“Moja slika izlazi iz latentnog mira i statičnosti, nepromjenjivosti. Kroz sve cikluse provlače se iste univerzalne teme. U slikarskom procesu to se ogleda kroz igre kompozicije, nestajanja i nastajanja, kao i kroz razmjenu figurativnog i ekspresionističkog izraza”, objašnjava slikarka.

Đuranović za “Vijesti” otkriva više o svom “Tajnom gradu”, polazištu, procesu i ishodištu, ali i o kustoskom angažmanu i onome što slijedi na tom polju, savremenoj umjetnosti, crnogorskoj sceni...

Kada je nastao, gdje je i kakav je “Tajni grad”?

Ciklus obuhvata slike od 2022. godine do danas. “Tajni grad” je moj svijet gdje vladaju odnosi i zakoni drugačiji nego u ovom “realnom svijetu”, odraz je neke virtuelne prostorno-vremenske stvarnosti sa simetrijom u pozadini, gdje ne postoji ni početak ni kraj. To je filtrirani prostor svjetla, energije, lična percepcija svijeta i života u harmoniji višestrukog Univerzuma. “Realni” svijet sa paralelnim, bezvremena stvarnost, to mi je bila osnovna ideja i polazište.

“Tajni grad” je na mojoj slikarskoj mapi univerzuma. Kao prozor, pogled na kadar iz mog grada svaka slika nosi drugačiju teksturu-strukturu, koja naglašava harmoniju i ravnotežu prizora. Prozor - kadar iz virtuelnog svijeta je doživljena vizuelna informacija koja mi je bitna u građenju slike kao projekcija u svjetlu ili ogledalu. Sve predstave, svi simboli su u pokretu, fluidu. To je moj izdizajnirani svijet jave ili sna. Kadar iz grada u oku posmatrača izaziva razne senzacije i mnoštvo ličnih asocijacija. Slika ne ostaje statična - ona aktivira posmatrača, poziva na introspektivno iskustvo i zajedničko učestvovanje u novoj stvarnosti. Slika, kao materijalizovana predstava, za mene je samo mediji - portal ka nepoznatoj dimenziji.

Umjetnička slika kao virtuelna stvarnost me beskonačno zaokuplja, u tom domenu obrađivala sam i neka druga, za mene značajna pitanja iz domena moga slikarstva. U procesu slikanja, slika te vodi sama u neku novu realnost, kao u neki paralelni svijet. Slika će sam reći šta misli o sebi, nama, ali i o svom autoru. Upravo zbog toga, umjetnička slika je već sama za sebe realnost i slika realnosti. Slika je poput živog organizma sa svojom autonomijom. Svaki ciklus diktira novo iskustvo i predstavlja novu transformaciju. Nikad ne ostajem u onom već utvrđenom i poznatom već kontinuirano težim novim iskustvima.

Bitna mi je svjetlost koja markira kadrove virtuelnog svijeta, kao projekcija u svijetlu ili ogledalu. U izmaštanom svijetu virtuelne igre čiji smo svjedoci da je ovaj svijet vrlo neobičan, ali duboko realan.

Vaše slike kao da neprestano mijenjaju oblike, figurativno prelazi u apstraktno, ekspresivno u smireno, a emocije su različite i sve to djeluje poput igre koja budi osjećaj slobode. Da li se, tokom kreativnog rada, i sami preobražavate zajedno s platnom? Šta je platno za Vas na samom početku rada?

Svakako, tražeći nova iskustva i eksperimentišući, slikar svoj unutrašnji svijet transponuje na platno. Za mene bjelina platna predstavlja prostor koji otvara moju maštu. Provocira me ta bjelina platna. Intuitivno se prepuštam igri sa miješanjem boja. Ništa nije izvijesno. Iskustvo mi, ipak, omogućava da ostvarim izvjesnu kontrolu i uspostavim nekakvu gravitaciju koja će održati ravnotežu prizora i cjelinu slike. Svaki kreativni pomak, u smislu spoznaje novih mogućnosti smatram značajnim uspjehom.

Tražim nova iskustva i eksperimentišem kroz medijum platna. Jednom inficirana bojom i slikom, postajem doživotno egzaltirana. Dok slikam, trudim se da održim kontrolu nad slikom, da mi početna ideja ne sklizne, da je u cjelini održim.

Zaokuplja me problem autonomnosti slike što rezultira novom realnosti, spontanosti i prepuštanju i igri, jer me to upućuje u kreativnost i duh. O tehničkom izvođenju ideje i materijalima ne razmišljam. Mene nosi vizuelna informacija - ideja, doživljena vizuelna informacija. Atmosfera. Postoji samo moj lični recept.

Umjetnost je alternativni svijet da se pobjegne od prozaične društvene zbilje, putem umjetničkog stvaranja. Uloga umjetnika je da uspostavi harmoniju, red stvari, da pomiri zle sile. Sam čin stvaranja je važniji od rezultata. Stvaram nešto iz nečega, dajem formu tom haosu, uprkos apsurdu i praznini, insistiram na smislu. Nosi me impuls stvaranja. Slika je za mene odigrana, iskrena, spontana nije “odrađena”. Umjetnost ne imitira stvarnost, već stvara sopstvenu dimenziju, prostor. Umjetnički čin levitira između forme, stila i izvođenja i postaje proces oslobođenja. Levitacija kao umjetnički čin se javlja kao unutrašnji proces: stvari se ne pridržavaju fizike, izvučene su iz vizuelne informacije, sjećanja, iskustva, sna... Naša mašta je vezana za realan doživljaj ili stvarnost.

Istoričari umjetnosti Vaš rad često opisuju kao potragu za praslikama, onim prvim, iskonskim slikama koje prethode svakoj riječi. Kako zapravo izgleda taj trenutak kada osjetite da ste pronašli ono za čime sami tragate?

Transformišući unutrašnji svijet prizora održavam kontrolu. U procesu slikanja, nastojim da uspostavim harmoniju koja vibrira kroz nanose boje, koje ispunjavaju imaginarni prostor. Zaokuplja me autonomnost slike kao nove realnosti i spontanost u radu i prepuštanju slici da me vodi i upućuje u kreativno, kao nužnost za realizovano djelo kao individualni proizvod, koji traži sopstveno značenje.

Slika se u procesu slikanja otima autoru i izmiče kontroli tražeći sopstveno značenje. Likovno djelo kroz lični doživljaj nudi više nivoa tumačenja: što je slika sugestivnija, manje percipiramo ‘realnost’, a komunikacija s posmatračem postaje neposredna i snažna. Samim djelom, slikar - autor je ostavio utisak u pozitivnom smislu. Samo stvaranje slike je čak i u odnosu na autora njena “lična stvar”.

Za mene je slika završena onda kada “stoji” i nudi komunikaciju i kada je po mom intimnom kriterijumu, uvjerljiva. Slika me upozorava da stavim tačku. Na kraju procesa slika se sama završi. Sve je na mjestu koje mu pripada. Slika je završena kada djeluje ubjedljivo i sugestivno. Kada u cjelosti djeluje dobro i kada diše. Slikam sliku sve dok ne budem zadovoljna.

Potrebna mi je određena vremenska distanca da sagledam i objektivizujem ono što sam uradila. Kroz taj protok sagledavam da li mi se otvaraju neki novi prostori. Slikanje nije samo proces stvaranja estetike, već istraživanja, transformacije i komunikacije sa nečim višim. Čin same kreacije mi pričinjava zadovoljstvo. Svaka slika je drugačiji “prozor” koji vodi u novi svijet - u prostore ravnoteže, unutrašnjeg mira, kontemplacije. U procesu slikanja, vizuelni doživljaj mi stvara atmosferu: svaka slika nosi drugačiji zvuk- osjećanje. Stvaranje slike kao “nove realnosti” putem aktivirane supstance - boje je jednako stvaranju galaksije. Bitno mi je gdje će me “ona povesti” i otvoriti mi neka nova pitanja i ideje.

Pored slikanja, angažovani ste i kao kustoskinja u Muzeju savremene umjetnosti Crne Gore. Koje su Vaše kustoske preokupacije, teme i umjetnici koji Vas posebno intrigiraju, zanimaju i motivišu?

Teme i preokupacije su brojne, savremena umjetnost nije statična, ona je aktivna, evoluira kroz iskustvo posmatrača i interpretaciju. Umjetnost ne daje odgovore odmah, nego poziva na istraživanje, postavlja pitanja. Savremeni umjetnici danas stvaraju u fuziji različitih jezika i vizija, sa slobodnim i neopterećenim pristupom umjetnosti. Umjetnost bi trebalo da ima univerzalnu dimenziju, nešto u čemu bi se i drugi mogli prepoznati. Vjerujem u snagu slike da oblikuje mišljenja i reaguje na društvenu stvarnost... Dobro slikarstvo i snažna umjetnost me stalno inspirišu. Cijenim neke svjetske umjetnike i nihova djela. Neki od njih su: Alex Katz, Daniel Richter, Neo Rauch, Georg Baselitz, Peter Dojg i mnogi drugi. Njihova djela pokazuju koliko je figuracija fleksibilna i relevantna kroz sve epohe ljudskog postojanja. Savremena figuracija pokazuje da slika nije relikt prošlosti, već živi prostor mišljenja i sjećanja, odgovor na istu ljudsku potrebu kroz različita vremena. Pravi, istinski rad poštuje utvrđene principe u stvaranju umjetničkog djela od renesanse do danas.

Slika je živa i opipljiva, nosi trag vremena, gesta i prisustva. Figurativno slikarstvo, figuracija kao temeljni jezik savremene umjetnosti ostaje i opstaje. Sam čin stvaranja, kao fizički i subjektivni ostvaruje harmoničnost koja vibrira sa frekvencijom planete.

Kako se međusobno slažu stvaralaštvo i kustoski angažman u Vašem slučaju i koliko posvećenosti iziskuju pojedinačno, a onda i skupa?

Moje stvaralaštvo i kustoski angažman nalaze se u pozitivnom dijalogu. To su dva vida izražavanja koja se nekad međusobno prožimaju i nadopunjavaju. Obje prakse zahtijevaju vrijeme, posvećenost i stalnu komunikaciju. Slikanje zahtijeva veliko vrijeme i odricanje, rad u potpunoj koncentraciji, to je proces.

Smatrate li da je nekada Vaše umjetničko djelovanje ograničeno usljed angažmana u MSUCG?

Ne. Mislim da mi angažman kustoskinje koristi, upotpunjava moj rad i drži me budnom. Svaka izložba za koju sam bila zadužena kao kustoskinja nadograđuje i moje vlastito slikarsko istraživanje.

Kako biste čitaocima objasnili posao, misiju i angažman kustosa/kinje, a kako se najčešće doživljava?

Njegov angažman ne treba biti neutralan, ali ne smije biti ni previše dominantan. Mislim da svaki kustos/kinja treba da osjeti djelo umjetnika, da se sinhronizuje sa njegovom i energijom njegovog rada. Tek iz tog osjećaja nastaje izložba koja ima smisao. Postavka onda djeluje prirodno, baš da tako i treba da bude. Uspješna saradnja između kustosa i umjetnika se ogleda u potrebnom znanju, iskustvu, intuiciji i međusobnom povjerenju. Angažman kustosa/kinje je zanimljiv i kreativan, jer stoji između umjetnika, institucije i publike. Kada je kustos/kinja i sam umjetnik, razumijevanje stvaralaštva, tehnike, medija i koncepta postavke izložbe postaje jasnije i preciznije. Takav pristup omogućava izložbama da ne budu samo tematski ‘čiste’, već da zaista žive i funkcionalno smisleno komuniciraju sa publikom.

Šta Vas trenutno okupira sa kustoskog aspekta?

Već izvjesno vrijeme radim na projektu izložbe njemačkog savremenog umjetnika Max Neumanna, jednog od ključnih figura savremene njemačke figurativne umjetnosti danas.

S obzirom na to da imate lični uvid i iskustvo naše likovne scene sa više nivoa, kako je komentarišete?

Naša domaća likovna scena je bogata i raznovrsna te u mnogo čemu ravnopravna sa savremenom svjetskom produkcijom.

Šta biste izdvojili da Vam je obilježilo 2025. godinu, i sa jednog i sa drugog aspekta?

Godinu 2025. je posebno obilježila moja samostalna izložba, koja je bila uspješna i značajna za dalji razvoj moje umjetničke prakse, uz realizaciju više drugih projekata MSUCG koji su afirmisali moj autorski izraz.

Mogu li se uskoro očekivati i Vaša samostalna predstavljanja u drugim crnogorskim gradovima?

Moje samostalno predstavljanje može da bude realizovano i u drugim galerijskim prostorima, ali u proširenoj verziji. To bi značilo uključivanje radova koji nisu do sada bili javno prikazani. Iako nikad ne insistiram na ponavljanju istog ciklusa, ovakav vid predstavljanja vidim kao živi proces, kao autonomno iskustvo, a ne repliku prethodnog.

Šta umjetnost predstavlja za Vas, šta sami proces, a šta krajnji rezultat?

Umjetnost je duboko duhovno i filozofsko istraživanje. Nije samo tehnička vještina. Slika postaje veza između autora i univerzalne stvarnosti, a autor se povremeno povlači u distancu kako bi sagledao svoje djelo iz objektivnije perspektive. Umjetnost može uticati na svijest, pružiti prostor za duhovni rast i otvaranje novih dimenzija percepcije. Proces stvaranja je dijalog između autora i same slike. Radovi ne reflektuju samo vizuelni doživljaj, nego i emocionalno iskustvo. Slika pulsira, kao živa materija koja oblikuje novi prostor stvarnosti u kojem posmatrač učestvuje, aktivira se kroz subjktivna osjećanja i unutrašnje doživljaje. Jedan svijet zasnovan na svakodnevnoj opipljivoj stvarnosti i drugi apstraktan, gotovo transcendentalan. Kao odraz simbola, geometrije i refleksije, gdje zakoni realnog svijeta nisu toliko relevantni. Tako i “Tajni grad” postaje metafora za nepoznate dimenzije života, za razumijevanje Univerzuma. Portali u paralelnim svjetovima kao vrata koja nas pozivaju da izađemo iz svakodnevnice, zaronimo u apstraktni prostor. Svjetlost ne samo da markira, označava formu, već stvara harmoniju unutar haosa, kako bi se stvorio savršeni balans u kojem se svi elementi prepliću u vječnoj dinamici fluida. Slika nije statična, poziva posmatrača da bude aktivni učesnik u stvaranju značenja.

Umjetnost je vatra

Upečatljiva je živost Vaših radova i neprestana energija kojom zrače. Šta je inspiracija iz koje sve to nailazi?

Ekspresivnim gestovima, dinamičnim formama, slojevitom teksturom i vibrantnom kolorističkom paletom postižem harmoniju i ravnotežu vizuelnih elemenata. Na taj način stvara se prostor koji vibrira i pulsira, likovni svijet otvoren za subjektivna tumačenja. Umjetnost, tj. slika je trag koji ostaje i opstaje čak i nezavisno od toga hoće li se djelo izboriti sa vremenom. Umjetničko djelovanje se može poistovjetiti sa nastankom, trajanjem i dejstvom vatre, jer vatra nije samo metafora stvaranja, već realnost u kojoj se ispoljava bitna suština umjetnosti. Umjetnost je vatra.

Svaka slika emituje različiti zvuk ili osjećanje unutar vibracije - akustike. U konstelaciji na slikama intuitivno se prepuštam igri, u vizualizaciji, kao nizu kadrova mog slikarskog svijeta simbola, sublimiranog u cjelini slike kroz svjetlost se prozori - kadrovi iz novog svijeta akcentuju naglašavajući harmoniju i ravnotežu prizora.

Vizije, snovi, individualna sjećanja, iskustvo - unutrašnji doživljaj stvarnosti utiču na kolorističke varijacije, konstelaciju predstava na slikama, vibriranje koje se emituje kroz unutarnju akustiku.

Savršen red u haosu kosmosa

“Tajni grad” kao da pripada i unutrašnjem pejzažu i stvarnom prostoru, šta nam to govori?

Vizualizacija slike je ispoljena kao niz kadrova metaforičkih interpretacija mog slikarskog izraza sublimiranog u cjelini slike kroz svjetlost. Svjetlost markira različite entitete u savršenom miru i skladu, harmoniji tonova u vječnoj dinamici fluida. Sve je na slici u jednoj cjelini, jer je i svijet po sebi u beskrajnoj povezanosti fenomena gdje simultano egzistiraju prošlost, sadašnjost i budućnost. U procesu slikanja, vizuelni doživljaj mi stvara atmosferu: svaka slika nosi drugačiji zvuk- osjećanje.

Geometrija svemira kao metafora za savršen red u haosu kosmosa. Nebeska geometrija u filozofskom i metaforičnom smislu, predstavlja savršen red iza prividnog haosa. Kodirani jezici (strukture) u potrazi za smislom. Ulaskom u uporedne svjetove, kroz medijum slikarstva u kojima se otvara “tajni nivo”, slike se smjenjuju kao kadrovi jedne umjetničke pozicije, i one imaju višestruko trajanje, prvo dok ih posmatramo, a potom kada nam se otkrivaju postepeno, unutar nebeske geometrije.

Bitan je trenutak kada slika postaje uvjerljiva, kada se iz nje izvuče poruka koja komunicira sa posmatračem. Djelo (kao argument Za), djelo je trag i dokaz poput otiska stopala u prašini.