Potrošena je to priča kako je SAD stalno pod zaštitu od neupokojivog neprijatelja, Rusije, uzimala one zemlje za koje je procijenila da su ugrožene, ako ne od tog ‘civilizacijskog teroriste’, onda od autoritarnih vlasti: Irak (famozno smrtonosno oružje), Avganistan (religiozni fundamentalizam), Venecuela (tobožnji autoritarni ljevičarski režim).
Slučaj sa Sirijom i sada sa Grenlandom, ili čak cjelokupnom Evropom, pokazuje da je potpuno obrnuto: SAD, dakle, uvijek već štite i brane svoje interese, što se, pak, tiče, istočno-azijskog despotizma, čini se kako će tek krenuti u naplatu onoga što smatraju poput SAD-a svojim, posebno se to odnosi na Kinu, koja svakako neće ostati ‘kratkih rukava’, u novom svjetskom poretku i preraspodjeli svijeta.
Identično na tom principu počiva svaka autokratska vlast koja je na agoničnom zalasku, stvarajući petparačku priču o unutrašnjem neprijatelju čije postojanje poziva na patriotski hegemonizam kako bi se zemlja odbranila od izdajnika i inostranog plaćenog elementa, potencijalnog rušitelja zemlje, itd.
U medijima se obavještavamo kako je, uglavnom, Tramp suptilno objavio rat Evropi, iz Davosa je Emanuel Makron izjavio kako Evropa ima “vrlo moćne” alatke na raspolaganju u trgovinskim pitanjima i da ih treba iskoristiti, jer u slučaju da SAD uvede ekonomske tarife EU, to bi bila trgovinska “bazuka” (tako nešto je izostalo u privatnim porukama koje je predsjednik Francuske bez originalnog autfita u kojem se ističu naočare za sunce, slao Trampu nazivajući ga prijateljem sa kojim mogu da se učine sjajne stvari povodom Sirije, dok ne razumije zašto je stvorio cijelu situaciju vezanu sada za Grenland. Možda jer su u pitanju resursi u mineralima i stvaranje vojnih baza?; možda zato što više ne postoji međunarodno pravo pa imamo politiku agresivne administracije republikanaca u kojoj sila diktira pravila?; možda zato što globalizacija kakvu poznajemo bitno mijenja arhitekturu u kojoj se Evropa sve manje za bilo šta pita, iako je na nivou izjava spremna, kako kaže, prekinuti laskanje Trampu i zauzeti stav oštrog otpora u zaštitu sopstvenih interesa?).
Ipak, prije odlaska u Davos gdje se sastaju moćnici iz politike i biznisa (Keti Peri je, na primjer, pokupila pažnju medija pišu najuticajni mediji), Tramp je ponovio kako Grenland mora biti pripojen Americi, na šta su Rusi odreagovali pozdravljajući tu republikansku aspiraciju na aneksiju najvećeg ledenog ostrva, budući da sada vidimo kakva je, u stvari, politika SAD-a, sa sve ‘razglednicom’ na kojoj Tramp u društvu zamjenika Džej-Di Vensa u grenlandsko tlo zabada američku zastavu. To pažljivo iznijansirani u komentarima analitičari nezavisnih medija i politikolozi nazivaju ‘čikanje međunarodne zajednice’, što je nepodnošljivi eufemizam za “politiku” divljanja SAD-a, jer, trampizam kruži planetom skupljajući harač!
Ovdje, naravno, nije kraj suludosti koja upravlja svijetom ili ima neskrivene tendencije za to, zato onaj koji bi se upitao šta je sa Aleksandrom Duginom prije toga bi trebalo da se upita šta je sa njim pa se tako nešto pita, obzirom da je filozof i ideolog Kremlja (ili ‘mozak Putina’ kako ga nazivaju iako se samo jednom sreo sa Putinom), plasirao bombastičnu izjavu prema kojoj ne bi trebalo priznati suverenost šest zemalja - Jermenija, Gruzija, Azerbejdžan, Kazahstan, Uzbekistan, Tadžikistan ili Kirgistan - budući da “sve teritorije koje ne stavimo pod svoju kontrolu neće biti neutralne”. Zastanimo začas, i provjerimo logiku filozofa, prema kojem, dakle, ako se pobrojane zemlje ne stave pod kontrolu Rusije, one prestaju biti neutralne! - Nije li Dugin u filozofiji ono što je Tramp u politici: neko ko bi zabranio biologiju kao ateistički nauku, dakle, ukinuo rodnu politiku kao pošast koja napada osnovnu ćeliju društva ili ‘portrait of a american family.’
Moć izvan politike i demokratije
Pisali smo o tome kako bi trijumf demokratije ujedno značio i kraj politike i samim tim ‘kraj istorije’, što je nakon pada Zida najavio Frensis Fukujama i, zbilja, nije toliko u prognozi omanuo koliko mu to pripisuju neomarksisti i woke pojave koje se najradije kreću po margini izbjegavajući svaki dodir sa mejnstrim medijima.
Da je - politika mrtva - i na njeno mjesto stupa čista moć koja se upravlja silom jačeg, pokazuju SAD i o tome je otvoreno govorio Makron, dok je fon der Lajen zastupala stav da se Evropa konačno mora zaštiti jer su stvari otišle predaleko. Dakle: umjesto demokratije koja bi stavila tačku na politiku, dobili smo moć koja je ujedno objavila kraj demokratije i politike.
Kako god se nadalje razvijala situacija sa Grenlandom, a izvjesno je da neće biti onako kako Grenlanđani žele, NATO neće napasti SAD, niti Evropu, ali, pitanje je ima li Evropa snage za stvaranje EuropaArmy? Budući da je to sada, doista, neophodno.
Kenan Malik definiše post-politiku kao, s jedne strane cinizam građana prema politici, i s druge, cinizam političara prema demokratiji. Tome je tako iz razloga što je naš pristup politici nedovoljno ozbiljan, što za posljedicu ima nestanak demokratije na koju se još jedino pozivaju lokalni populisti, no, obzirom da je u globalizmu lokalno globalno, i obratno, nikakve razlike između balkanske populističke politike i one koja se odvija na svjetskoj sceni. S tom zanemarljivom razlikom što u Davosu moć ukrašavaju selebriti ličnosti koje su ikone pop-arta.
Ono što itekako mora zabrinjavati jeste činjenica da su lideri evropskih najrazvijenih zemalja tek sada uvidjeli koliko su megalomanski apetiti Trampa, da ne postoji više nikakvo pravo nego samo primjena gole sile, i da se svijet obreo u situaciji koja bi mogla doslovno proizvesti kraj svijeta.
Znači li to, onda, da se u jednom trenutku Tramp ‘oteo kontroli’ (takav je slučaj bio sa Hitlerom kojeg su zadugo veoma neozbiljno doživljavali), naprasno odlučivši kako SAD moraju zagazdovati zapadnom hemisferom, razmišljajući u uskim okvirima militarističke moći gdje uviđa kako “dvije konjske zaprege ne mogu se odbraniti od Rusije i Kine” (misli se na Grenland koji se, onda, preventivno uzima pod zaštitu, međutim, kako bi se odmah već stupilo sa eksploatacijom resursa i postavljanjem vojnih baza što onda ostrvo čini legitimnom metom upravo Rusije ili možda u bliskoj budućnosti Kine). - Ili: Grenland kao i Venecuela, tek pod kontrolom SAD-a neće izgubiti svoju teritorijalnu neutralnost?
Film Fargo inspirisan je istinitom pričom u kojoj su samo promjenjena imena zbog poštovanja prema žrtvama, tako je jedna tragična priča prikazana kao komična, u kojoj trudna policajka rješava slučaj u zabiti sjeverne Dakote, naposletku ne razumivši zašto bi neko zarad malo novca ubijao i završio na doživotnoj robiji. Trenutna svjetska situacija, najgrublja podjela svijeta na tri dijela, potrebuje da se ispriča baš na način kako je to uspjelo braći Koen: ovu mješavinu tragedije i farse, u kojoj se stalno pitamo da li je uopšte više sa stanovišta zdravog razuma moguće govoriti o budućnosti, treba ispričati na komičan način koji će imati neskrivene elemente apsuda, obzirom da su Tramp, Putin i poprilično rezervisani i teško odgonetljivi Si Đi Ping, trojac koji je uspio da nas uvede u tzv. ‘interesantna vremena’, za koja je karakteristično da su posve na svakom nivou neizvjesna.
Bonus video:
