Mi smo tu, svi zajedno, različiti, da se civilizovano dogovorimo. Ono što strašno uznemirava je to što, taman kad izgleda da smo se kao narod opametili i sazreli, opet vidimo da je stalno sve isto i da se ponavlja...
Ova rečenica ne pripada političkom govoru, niti dnevnoj analizi stvarnosti, već dolazi iz iskustva umjetnice koja je decenijama na sceni i van nje svjedočila društvenim lomovima, ideološkim zabludama i upornim ciklusima ponavljanja - grešaka, problema, okolnosti, pobuda... Jedna od najznačajnijih glumica regionalnog teatra Dara Džokić za “Vijesti” govori o svemu tome, bez velikih riječi, ali s jasnom sviješću o vremenu u kojem živimo i odgovornosti koju ono nosi.
Iako je povod za intervju bila njena uloga predsjednice žirija na Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću 2025, manifestaciji posvećenoj glumačkoj profesiji i živom susretu scene i publike, razgovor sa Darom Džokić prirodno, brzo i lako prevazilazi taj okvir šireći se ka pitanjima kulture dijaloga, podjela koje nas prate i nažalost oblikuju, uloge pozorišta u vremenima krize, odnosa prema tradiciji, globalizaciji i mladim generacijama, ali i ka ličnom iskustvu profesije koja se danas suočava sa drugačijim izazovima nego ikad ranije.
Bez nostalgije i idealizacije prošlosti, Dara Džokić govori o potrebi kontinuiteta, razumijevanja i strpljenja, o važnosti autentičnosti u svijetu koji sve više teži uniformnosti, te o pozorištu kao prostoru susreta, katarze i mogućeg razrješenja društvenih i ličnih dilema, uz impresije iz Nikšića...
Krajem prošle godine bili ste u Nikšiću, u ulozi predsjednice žirija na Međunarodnom festivalu glumca. Kakve utiske nosite?
Prelijepo je to što je Festival posvećen glumcu, kao i to što su sve nagrade posvećene glumcima. Ima raznih festivala, što je dobro, i većina njih opredjeljuje i glumačke nagrade, ali je posebnost nikšićkog festivala to što je posvećen samo glumcima. U tome je i ljepota.
Meni je to bio drugi put u životu da sam u Nikšiću. Bila sam jednom na gostovanju sa Ateljeom, dosta davno i prilično kratko. Uprkos tome, ja sam odmah osjetila tu jednu, da kažem, drugačiju Crnu Goru. Neku posebnu toplinu i energiju ljudi, ne znam kako bih to drugačije objasnila. Moram istaći da strašno volim da dođem u Crnu Goru, volim Herceg Novi i vezala sam se za taj grad, često ljetujem tamo... Ali, Nikšić ima neku svoju specifičnost. Kako da vam to približim... Imam toliko godina koliko imam, već dugo se bavim poslom zahvaljujući kojem putujem i gostujem po raznim gradovima i mjestima, po cijelom našem regionu, po raznim festivalima..., ali, brate, nigdje ovakve dobrodošlice i ovakvog gostoprimstva nema. Nigdje kao u Nikšiću. To je moje mišljenje, ali vidim i da je isti utisak mojih kolega. Razgovarala sam s nekima od njih, baš tokom Festivala glumca, i većina kaže kako nikad nije doživjela takvo gostoprimstvo, srdačnost, prijateljski pristup, osjećaj kao da je zaista u svojoj kući... Tako vam i ja iskreno govorim, i to nije samo moje mišljenje nego utisak svih kolega. Jednostavno je tako - rijetko, posebno i specifično.
Uz to, strašno se radujem što je Nikšić osvojio titulu Evropske prijestonice kulture za 2030. godinu. Mnogo bih voljela da se taj novac na najbolji mogući način iskoristi, da se poprave neke vitalne stvari u gradu i da grad sine. Mislim da to bi bilo lijepo i da vaš grad to zaslužuje.
Drago mi je to da čujem. Nikšić se često opisuje kao (post)industrijski grad, iako je oduvijek imao raskošan i snažan kulturni identitet. Kako Vi vidite njegov položaj danas?
Ima Nikšić svoje kvalitete, prepoznatljive i velike. Mnogo je značajnih Nikšićana širom regiona i to ne treba zaboraviti, a uz to je i veoma bitan grad u Crnoj Gori, ali i regiji, što treba osvijestiti. Ne bih da širim priču, ali mislim da je važan grad i mislim da Nikšić treba da drži do sebe, što bih rekla da i radi. Jedna od stvari u kojima se to ogleda je i Festival glumca koji takođe treba da bude na ponos grada, države i međunarodne scene. Zato, ponavljam, zaista je fantastično to što ste osvojili titulu Evropske prijestonice kulture, sada to treba iskoristiti.
Pozorište je jedno od mjesta umjetnosti koje služi da svi zajedno, i mi sa scene i publika koja nas gleda, neke stvari sebi objasnimo, približimo, da se razumijemo i da razumijemo doba u kom živimo. Dobre predstave bi trebalo da služe tome i da doprinose da sami budemo bolji. I publika u pozorište dolazi ne bi li preispitala sebe i doživjela katarzu, jer pozorište jeste susret, živi susret kakav nije ni televizija ni film. Teatar kao mjesto susreta može da razriješi naše dileme, da nam učini život lakšim, podnošljivijim, ljepšim. To nije lako
Uprkos ujedinjenosti političara prilikom aplikacije, pa i kasnije, reakcije građana bile su podijeljene... Šta mislite, zbog čega?
Bitno je da je to zajednički pokrenuto, ali odsad ne znam koliko godina, neće se znati ni ko, ni kad, ni šta je konkretno bilo, samo će se pamtiti da se to desilo i da je Nikšić jedne godine bio Evropska prijestonica kulture. Ko je ponosan i zadovoljan, taj će i biti. Ko želi da doprinese, hoće. Ono što nas dosta dijeli je politika i to nije slučaj samo kod vas.
Otkud taj mentalitet podjela?
To je nesreća i usud nekih vremena i uopšte te naše balkanske, ali i evropske sudbine. Ja volim da kažem da je mudrost sagledati stvari malo dublje, pa i sa distance. Mudrost je da se ne povodimo tako lako kratkoročnom, dnevnom politikom koja te zanese i povuče da nešto laneš, da kažeš, da misliš, jer se nakon par dana i sam/a zapitaš shvativši da nije sve baš kako se čini/lo. Sve ovo su prolazile i druge države, nismo samo mi rezervisani za to, ali ja mislim da je mudrost svakog naroda dijalog. Različiti su uticaji na ljude, različite struje, interesi, svi prolaze kroz to što i dovodi do raznih turbulencija, borbe za vlast... Sve to mi već znamo, vidjeli smo i vidjećemo, ali nema sreće bez dijaloga. Nema pobjednika i poraženog. Mislim, ima, ali to nije dobro, jer će doći i sjutra i onda će se samo obrnuti stvari. Dakle, nema sreće. Veliki Njegoš je to sve vidio, treba se vraćati njemu. Sve ovo o čemu mi govorimo, on je i tada vidio i znao. Mi smo sa ovih prostora skloni takvim stvarima, svi smo ih prošli, a to ne donosi ništa. Zato kažem, presudno je i krucijalno komunicirati, moramo se razumjeti, brod mora da plovi u jednom pravcu kako ne bi potonuo u burama svjetskim. Mi smo tu, svi zajedno, različiti, da se civilizovano dogovorimo. Ono što mene strašno uznemirava je što, taman kad povjerujem da smo se kao narod opametili i sazreli, opet vidim da je stalno sve isto i da se ponavlja.
Često se vraćamo devedesetima i burnim događajima koji su uslijedili. Da li smo, kao društvo, u stanju da iz tog iskustva nešto naučimo?
Slažem se. Mi smo relativno skoro izašli iz jedne zemlje i, bez obzira na to kakva je ona bila, većina nas ima jedan sentimentalan odnos prema toj zajedničkoj državi. Ja prva. Zašto? Zato što je to bilo neko doba koje mi često nazivamo, pa i osjećamo, kao doba blagostanja ili neki rajski period... Za mnoge je bilo tako, za neke i nije. Sa druge strane, mi to tada nismo znali, ali, kako se ta država tako strašno srušila, tako smo i mi ostali kao obezglavljeni. U tom strašnom raspadu koji je bio jeziv, ostala je misao da nije moralo sve tako da se desi, ali se desilo... I sama sam se stalno pitala kako nismo uspjeli to da izbjegnemo. A tako je, između ostalog, prvenstveno zbog te naše istorije koja nikad nije raščišćena i prevaziđena. Stalno nam ostaju neki repovi, stalno imamo tumačenja i nekoliko različitih istorija. Mi nikako kao narod da sjednemo, da vidimo šta je zajedničko, da porazgovaramo, da nekako napravimo taj dogovor. Da skratim, šta mislim da je bilo od presudnog uticaja - upliv. Mi smo svi htjeli, i to na razne načine, da zbacimo socijalizam i uvedemo kapitalizam. Tako smo gledali na Zapad, kao na kapitalizam. I došao je. Ali je došao u najgorem obliku. Pomama za parama, za bogatstvom, za moći, za tim nekim potrošačkim društvom, za blagostanjem ali na njihov način..., ja mislim da je to dosta uticalo da se sve tako jako uplete i u ove druge tokove i da utiče i na neke stvari na koje mislimo da ne može. Lova je prijetnja. I opet, tu nema sreće.
Pozorište je živjelo i preživjelo sve mijene, društva, ideologije i uticaje... Kakva je uloga/funkcija teatra u svemu tome?
Pozorište je jedno od mjesta umjetnosti koje služi da svi zajedno, i mi sa scene i publika koja nas gleda, neke stvari sebi objasnimo, približimo, da se razumijemo i da razumijemo doba u kom živimo. Dobre predstave bi trebalo da služe tome i da doprinose da sami budemo bolji. I publika u pozorište dolazi ne bi li preispitala sebe i doživjela katarzu, jer pozorište jeste susret, živi susret kakav nije ni televizija ni film. Teatar kao mjesto susreta može da razriješi naše dileme, da nam učini život lakšim, podnošljivijim, ljepšim. To nije lako. Život nije lak, ali može da bude čaroban, zavisi od ljudi. Ne smijemo da odemo u pesimizam, jer, svjetla ipak ima.
Kako, u takvoj realnosti, pronaći “svjetlo” o kojem govorite i ne upasti u pesimizam?
Moramo se boriti. Zbog te djece, zbog generacija koje dolaze, koji hoće svoje države, svoje ideologije, svoje želje. I to mora da se poštuje. Lijepo bi bilo i kada bi se oslonili malo i na svoju tradiciju, jer smatram da svi treba da znaju ko su, čiji su, odakle potiču...
Spomenuvši tradiciju, zašto je važno sačuvati je i kako u tome uspjeti, u vremenu kosmopolitizma i globalizacije?
Mislim da je jako važno, ali ako se držimo suštine. Smatram da ne znači ništa to što je neko rođen u Srbiji, neko u Crnoj Gori, Hrvatskoj, to ne znači ništa - to je budalaština i ako se samo toga držimo, onda je to ispražnjeno od suštine. S jedne strane upravo to može biti genijalno, a s druge može biti i užasno. Zavisi ko si, ko i kako nosi taj epitet, je li? Ja se divim Japancima koji drže do svoga. Nisam bila u Japanu, ali se spremam da odem. Kažu da su oni već u 23. vijeku što se tiče tehnologije. Ali, s druge strane, drže do nekih svojih običaja. Pa i Kina, takođe. Sad su možda i najjači na svijetu, ali drže do svojih rituala, do običaja. Navodim primjer, da ne nabrajam dalje...
Mi se divimo nekim svjetskim kulturama. Oni su njegovali svoju kulturu i nadovezivali jedno na drugo. Nije se rušilo. Kod nas se stalno ruši staro i stalno se kreće ispočetka. Ne može tako. To jeste dugotrajan proces, ali i važan i značajan, kako u svemu, tako i u glumi
Rekla bih da je globalizam možda previše bukvalno shvaćen, ili loše shvaćen ili upropašćen, uostalom. Prvobitna ideja o globalizmu se meni dopadala - svi smo mi na jednoj planeti i imamo mogućnost i pravo da putujemo, da se upoznajemo, miješamo i slično, to je fantastično. Ne smijemo da gubimo svoje lice i svoj karakter, ipak. I treba da putujemo, treba da se otvore granice, treba da sarađujemo, sve to je sjajno, ali to ne znači da mi treba da postanemo zombiji, bezlični ili identični... Crna Gora ima svoje specifičnosti, Irska ima svoje, Japan svoje, Srbija svoje, pa i unutar država, tipa Dalmacija ima svoje, o regijama u Italiji da ne govorim... Treba sačuvati mentalitet, običaje, stil života, način rada, objedovanja, pa neka toga nema nigdje u svijetu, ali sačuvajte to, u tome je i poenta. Nismo svi isti, jer svijet mora da bude šaren, da bude različit, svako mjesto je priča za sebe, toliko je autentičnosti... Ti možeš da budeš građanin svijeta bez obzira odakle si. Ovi mladi ljudi koji bi željeli sve da osvježe, da polete, treba da budu građani svijeta, apsolutno, to i zaslužuju. Ali, ti svakako već jesi građanin svijeta, pa i ako ponosno kažeš “Ja sam iz Nikšića”, recimo. To će upravo da doprinese svijetu. Mi svijetu možemo biti zanimljivi po svojoj autentičnosti, a ne po tome što se trudimo da ličimo na njih, jer ne ličimo. Treba da budemo svoji. Mi imamo svoje priče, svoju istoriju, svoje tragedije, bolove, traume, običaje, navike, svoje heroje... I ne treba toga da se stidimo. Ne treba da se stidimo sebe, već da se u najljepšem licu pokažemo (u) svijetu. Naravno, to ne znači da čovek ne treba da se mijenja, jer se sve transformiše, napreduje, pa tako i mi sami. I mi smo naučili. Mnogo je dobrih stvari danas. Žene su drugačije, ženska prava na višem nivou, više se govori o mentalnom zdravlju i zdravlju uopšte. To su sve neke dobre i pozitivne stvari.
Govoreći o transformaciji, a ako se vratimo na pozorište i Vašu karijeru, kako posmatrate sopstveni poziv i profesiju danas?
Mnogo toga se promijenilo. Ja sam došla iz jedne druge generacije i zakoračila u pozorište. Ušla sam u ovaj svijet i u drugačijem vremenu od današnjeg. Nije lako novim generacijama. Ima ih puno, puno je i akademija koje mnogo njih završava i svima je potreban posao. Ja sam svoj život posvetila pozorištu, iako sam, naravno, radila i na televiziji i u filmu, ali sam bila vezana za jedno pozorište cijeli život.
Atelje 212?
Tako je, cijelog života. I sama sam rasla s tim pozorištem. Imam osjećaj da mladi ljudi danas nemaju priliku za tako nešto. Nemaju svi koji završe akademiju mogućnost da budu u repertoarskom pozorištu, iako repertoarsko pozorište možda ima i neke svoje mane, ali ima i više kvaliteta. Zašto? Zato što kroz repertoarsko pozorište glumac zapravo nastavi da uči, da raste i tako postaje sve bolji i bolji. Repertoarsko pozorište omogućava kontinuitet, a u ovom poslu je kontinuitet izrazito važan. Mladi ljudi danas, puno njih, uglavnom su slobodni umjetnici koji, ako ne dođu do posla - nemaju kontinuitet, a bez njega nema ni uspjeha. Tako jedna kultura, jedna zemlja, svi mi zajedno, ne možemo ni napredovati. Prirodno je da se sve nastavlja i međusobno nadovezuje, bez obzira na oblasti života ili sistema... Ne može svaka nova generacija da ruši prethodno i kreće ispočetka. Mora se nastaviti sa onim što ima temelje i korijene i mora se poštovati ono što je dobro, a što su prethodne generacije uradile. Možda ima i loših stvari, ali njih ćemo prevazići, a dobre nadograditi.
Kako to postići?
Mi se divimo nekim svjetskim kulturama. Oni su njegovali svoju kulturu i nadovezivali jedno na drugo. Nije se rušilo. Kod nas se stalno ruši staro i stalno se kreće ispočetka. Ne može tako. To jeste dugotrajan proces, ali i važan i značajan, kako u svemu, tako i u glumi. Sad razmišljam o mladim ljudima. Strašno je važno da imaju posao, da rade, da dođu do nekih mogućnosti... A to je sve teže i teže.
Sa druge strane, neko će reći da je danas više mogućnosti, nerijetko onlajn, nekada ne dalje od društvenih mreža koje su (sve više) i platforma za samopromociju. Kako na to gledate?
Mislim da je to i dobro i loše. Mi nismo imali tako nešto i jeste mi čudno kad malo razmislim. Mi smo potpuno drugačija generacija, ona kojoj je bilo sramota hvaliti samoga sebe. Mi smo vaspitavani prilično “bazično”, tipa: budi skromna, budi odmjerena, dozvoli da te neko drugi pohvali, nemoj ti. “Ja sam dobra/najbolja”, to je (bilo) prostački, nego, drži ti do sebe, a drugi neka govore. Sve što smo mi kao umjetnici imali bili su intervjui, baš ovako, za novine, radio ili televiziju i to je bilo to... Polako se sve promijenilo. Društvene mreže su donijele nešto drugo, kao i sve novotarije. Ima fantastičnih stvari u toj digitalizaciji. Google je jedno čudo, po mom mišljenju najveći izum u posljednje vrijeme. Tu se nalazi znanje i ono ti je konstantno dostupno i beskonačno je. To je genijalno! Društvene mreže su prvenstveno bile fantastičan način komunikacije - brže, slobodnije, šire... Ali je onda sve to doživjelo i sopstvenu transformaciju u nešto što je sad postalo apsolutno maligno, mjesto trovanja. Ja sam pobjegla sa tog mjesta. Bilo mi je zanimljivo u početku, ali smo došli do trenutka da svako, ali baš svako, ima pravo da širi svoja mišljenja i (dez)informacije... Zastanimo! Pa, i mišljenje mora da se zasluži, nije li tako? Treba znati koga pitati, kome dati riječ, prostor, zašto, na koju temu, treba umjeti postaviti pitanje, odabrati kome uopšte dati svoje mišljenje... A ovo - inflacija opšteg pljuvanja. Ali, tako je po cijelom svijetu, pa i kod nas. Mladi danas žive na mrežama, njihovi poslovi nerijetko zavise od Instagrama, pa i šanse. Zato mislim da je nama bilo ljepše. Ljepše, možda i lakše.
Uprkos svemu o čemu smo govorili, podjelama, krizama, ubrzanom i digitalnom svijetu, gdje Vi vidite nadu i da li biste nešto posebno istakli?
Strašno volim znatiželjne (mlade) ljude, otvorene, radoznale. Nemam problem ni sa čim, sve mi je normalno. Imam problem sa konzervativizmom. Konzervativizam i buđ me užasavaju. Jedno je retro, a drugo su konzervativizam i zatvorenost, jer nas to ograničava. Ne smijemo se više vraćati u neke naše zatucanosti. Retro je nešto predivno, potpuno drugačije, nešto toplo što odražava i vrijednost i stil života i određene kvalitete. Poziva nas da se vratimo suštini, a pritom je i prilično moderno. Rekla bih da je retro nova modernost. Sigurna sam da će doći neka nova modernost kad će biti fantastično pisati pisma, slati razglednice, držati se za ruke, biti u ljubavi...
Bonus video:
