Kada voki-toki zazuji i začuje se: “Tiho, akcija!”, onda se tišina proširi jednim lijepim dvorištem i kućom u Kličevu, nedaleko od centra Nikšića... Tišina odjekuje, koncentrisana je u svakome pojedinačno, puna fokusa, pažnje, opservacije. Samo se oči pomjeraju, disanje se utišava, misli su jasno usmjerene na zadatak, čak i razigrani psi, njih oko pet, miruju. Snimanje počinje...
“Iii, stop”, označiće kraj tog filmskog trenutka u međuvremenu, a onda će se svako od prisutnih na setu i oko njega odmrznuti. Par sekundi kasnije sve vrvi od energije, osmjesi se šire, riječi vraćaju u regularnu komunikaciju, vibracije se nadovezuju, vrtutma ponovo počinje. Članovi ekipe poput savršeno organizovanih pčela u košnici hitaju svom poslu, razlete se po unutrašnjosti kuće, ali i prostranom dvorištu, potežu za međusobnim konsultacijama, komentarima, pregledanju materijala i provjeravanju realizovanog.
“Lijepo nam je ođe”, čuje se između dva kadra, u prolazu, uz osmijeh.
Ukratko, tako izgleda atmosfera trećeg snimajućeg dana filma “Plod” koja u Nikšić dovodi mladu, entuzijastičnu, vrijednu i vedru ekipu, prosjeka godina tek oko 30. “Plod” je debitantski dugometražni igrani film rediteljke Maše Šarović, koji nastaje po scenariju Sare Đurović, i u produkciji Marije Perović, dok je izvršna producentkinja Jelena Odalović.
Film se bavi temom postporođajne depresije, disfunkcionalnih porodičnih odnosa i onih tišina koje prerastaju u tragediju. Tema je teška, ali neophodna, nažalost aktuelna - kako prije osam godina kada je sve krenulo, tako i danas, nedovoljno prisutna i u umjetnosti obrađivana. Ipak, način na koji joj ovaj tim pristupa nije obeshrabrujući, već pun odgovornosti, preciznosti, posvećenosti. Dokaz tome je i da su se konsultovali sa medicinskim radnicima, prvenstveno sa sektora za psihijatriju, kako bi bili sigurni u ono što rade, ne želeći da stvore višak, manjak ili nesporazum u bilo kom segmentu.
Đurović je scenario napisala još tokom studija, da bi ga dalje razvijala zajedno sa rediteljkom.
“’Plod’ govori o porodici i depresiji”, navodi Đurović kratko, a Šarović za “Vijesti” dodaje da ni ona ne bi mnogo da otkriva.
“O samoj radnji sada ne bih mnogo govorila, ali kao što sam spomenula, film se bavi dvjema, grubo je reći disfunkcionalnim, pa neka budu porodice sa određenim problemima. Kad se desi taj neki sudar dvoje mladih ljudi u situaciji iz koje ne znaju kako da se izvuku, dešava se nešto mnogo strašno što dalje dovodi do postporođajne depresije, pa onda i do nečega još goreg. A opet, i u svemu tome ima vedrine i bude nečeg optimističnog”, nagovještava rediteljka.
Svi su usaglašeni da je tema važna, pa im upravo to predstavlja dodatni motiv i motor.
“Sve što smo zacrtali, zasad smo i uradili. Tema je, nažalost, vrlo aktuelna. Svi mislimo da je bitno da ljudi malo više čuju o postporođajnoj depresiji, a pored toga se u filmu bavimo i disfunkcionalnom porodicom, što sve zajedno dovedi do nečega vrlo tragičnog, a što ne bi moralo niti trebalo da se desi, ali se dešava”, komentariše ona.
Odalović, u kratkoj pauzi na setu, “Vijestima” objašnjava da joj je sam projekat bitan iz dva razloga.
“S jedne strane je to što je u pitanju baš značajna tema. Sa bilo kog stanovišta da sagledamo ovu priču, ona je izuzetno važna”, naglašava Odalović i dodaje: “Sad sam se sva naježila dok sam ovo izgovaram”.
Nastavlja:
“Ovo je priča o jednoj mladoj djevojci koja trpi posljedice toga što je bila otvorena i spremna na/za sve, a nije imala podršku i ljubav u ključnim momentima. Baš je tužno kad se tako jedna mladost, ne mogu reći završi, ali kad nekako prođe u tolikom bolu i patnji. Sa druge strane sam baš srećna i radosna što su Sara i Maša odlučile da kraj bude takav kakav će biti, jer nam daje prostor da mi sami maštamo i sanjamo, jer svi želimo da je ta djevojka na kraju ipak uspjela”, ističe ona.
Odalović dalje podsjeća da je ovo njena prva samostalna produkcija i da je zahvalna na ukazanom povjerenju da vodi tim i da bude spona između produkcije i kreativnog sektora.
“Više se bavim terenskim poslom i više sam tu da sve organizaciono dobro isplaniramo, pripremimo za ekipu i da sve teče kako treba i bude sprovedeno po planu. Veliko hvala Mariji i Vuku Peroviću što su imali povjerenja u mene i ukazali mi ga”, priča Odalović.
Uprkos zahtjevnoj temi, na setu vlada toplina, osjećaj zajedništva i povjerenja. To se vidi u načinu na koji se komunicira, u brzini reakcija, u tišini koja nastupi kada kamera krene, u pogledu. Sve teče precizno, koncentrisano i gotovo ritualno. Potvrđuje to i producentkinja Marija Perović kojoj je ovo takođe, na određeni način, debitantsko iskustvo u jednom segmentu.
“Ovo je treći dan snimanja u, tzv. zimskom dijelu. Snimaćemo i na proljeće, kada ćemo opet doći u Kličevo. Tako, želim prvenstveno i da izrazim zahvalnost porodici Radojičić, koji su naši porodični prijatelji. Ne mogu baš reći da se ovdje osjećam kao kod kuće, jer je sve ovo nastalo pošto sam ja završila svoje djetinjstvo, ali sam sigurna da je za Mašu Šarović i Saru Đurović ovo bio adekvatan ambijent u odnosu na ono što priča iz filma govori. Uvijek kažem da ovo nije prvi film čija sam producentkinja, ali jeste prvi film na kom sam producentkinja, a koji ne režiram ja, što jeste specifično”, ispričala je istaknuta crnogorska rediteljka “Vijestima”.
I tom poslu je pristupila krajnje profesionalno.
“U tom smislu radim, kako bi se to reklo u slengu, skraćivanju jezika i komentara”, kaže uz osmijeh i dodaje da ima apsolutno povjerenje u rediteljku i kompetan tim.
“Neobično je kada imate odgovornost da nekom omogućite, a ja to radim skupa sa Vukom Perovićem, ono što želi da bi film bio dobar, i to najbolje što možete, najadekvatnije, pa čak i najbrže. S druge strane, odgovornost je isto velika, pošto je to Sarin scenario, a ona je u svom radu vrlo temeljna, radi u skladu s godinama i uvijek unese i nešto od sopstvenih iskustva, emocija i osjećaja, pa je u tom kontekstu odgovornost dodatna, ali i mogućnost da bolje upoznate onoga ko je dio vas i to kroz ono što radi ili piše”, poručuje Perović.
Ozbiljnost teme dodatno je osvijestila težinu zadatka, ali i smisao rada. Scenografija ne idealizuje prostor, ne traži razgledničku Crnu Goru, već ulazi u svakodnevicu, u mentalitet, u probleme o kojima se rijetko govori. Za taj segment zadužena je mlada Nikšićanka, Angela Božović, kojoj je ovo prvi dugometražni film na kojem je angažovana kao glavna scenografkinja.
“Tema je jako ozbiljna. Sveprisutna je. Utoliko mi je i draže što se bavimo njome, iako u nekim momentima tek sada, kada ugledamo sve, shvatamo koliko je ovo teško i ozbiljno. Kada sam pročitala scenario, pomislila sam da je baš ovo to što sam htjela da radim. Milo mi je što je priča vezana za Crnu Goru, još više jer se o ovim stvarima nedovoljno govori. Ovdje smo se osvrnuli na problem koji postoji i koji je prisutan i malo dublje prikazujemo Crnu Goru koja nije samo primorje, turizam i priroda, već i mnogo čega još. Razgovarali smo i sa ljekarima, neuropsihijatrima, psiholozima koji su nas primili i sa nama pričali o ovim temama objašnjavajući njene razmjere i prisutnost, ali i pohvale i ohrabrenje što se njome bavimo”, otkrila je Božović.
Glavna scengorafkinja morala je brzo da se vrati na snimanje, ističući da je veoma zadovoljna i da sve ide super, a da je dobra ekipa za to najzaslužnija. Rediteljka Šarović, opet negdje između kadrova i u žurbi, dodala je i da je atmosfera na setu opuštena i lagana, te da je ne diktira tema.
“Nama je na setu zabavno i dobro se slažemo. Dok smo snimali scene ispred Klinike za psihijatriju u Podgorici (u nedjelju), određena scena mi je vrlo teško pala, ali se onda sjetih da mi sve ovo radimo s razlogom i da ne dopuštamo da nas određeni trenuci utuku ili obeshrabre, na bilo kom nivou”, poručuje ona, a Đurović potvrđuje da snimanje teče fino.
“Početak je uvijek lijep, radujem se novim i narednim iskustvima”, rekla je ona.
Šarović, koju predstavljamo kao rediteljku iz Srbije, “Vijestima” je otkrila da i sama vuče porijeklo iz okoline Nikšića.
“Moj pradjed je iz okoline Nikšića, a iako mi otac stalno ponavlja koje je to selo, ne mogu da zapamtim i stvarno me je sramota. Posljednje dvije godine sam mnogo vremena ovdje provela i, iskreno, sjajno mi je. Imam mnogo prijatelja iz Nikšića, tako da ću se sigurno vraćati ovom gradu i posle filma”, priča ona.
Odalović podsjeća da su za prva tri dana snimanja promijenili dva grada, što nije lako ili jednostavno sa tehničkog aspekta, ali se sve postiglo. Prvi kadrovi su pali u subotu, na Željezničkoj stanici u Nikšiću. Da je ona stara zgrada tu, odigrala bi sigurno veliku ulogu. U nastavku se snimalo i na dijelu magistrale Nikšić-Podgorica prije tunela “Budoš”, u kvartu iza bolnice, na šetalištu Alekse Backovića i, naravno, u centru grada. Željeznička stanica u Podgorici takođe je ušla u film, kao i stara Klinika za psihijatriju u Kliničkom centru Crne Gore.
“Bilo nam je malo stresno, jer se sve radi duplo - što se spremi za Nikšić, mora i za Podgoricu. Ipak, sve je prošlo odlično. Ekipa je mlada, spremna da radi, svi su tu da pomognu i svi su nam izašli u susret”, rekla je Odalović.
Dodala je da su upravo juče završili sa zimskim dijelom snimanja, te da će krajem aprila-početkom maja ponovo krenuti u pohod na snimanje.
“Od tog ljetnjeg dijela snimanja imamo još nekih, na primjer, dvadesetak dana, od čega je pola u Nikšiću, pola u Podgorici, tako da se opet vraćamo u Nikšić. Ja se tome baš radujem zato što su nas Nikšićani dočekali s osmijehom, s radošću i sve što smo tražili smo i dobili, svi su nam izašli u susret, čak i van radnog vremena, što je baš prelijepo”, rekla je Odalović.
Perović je, iz ugla majke, pedagoškinje i producentkinje, istakla i mlad sastav tima. Među njima su i djevojčice Miljana i Vladana Zirojević sa nepunih devet i pet godina, ali i evropski istaknuta, a mlada, crnogorska glumica Lidija Kordić.
“Poseban je ponos koji sam osjećala kad je pala prva klapa i svakako je bio veći nego kad god sam radila nešto što ja režiram, a isto tako će biti i kada se približi premijera. Mogu sa sigurnošću da kažem da će i Sarina i Mašina trema i uzbuđenje da budu male, spram moje, jer mi je strašno važno da svi ovi mladi ljudi budu zadovoljni onim što su uradili, a nakon tri dana snimanja istinski vjerujem da će biti tako”, poručila je ona ističući da je sigurna u ozbiljan festivalski i bioskopski uspjeh filma “Plod” koji publika može očekivati krajem 2026. ili početkom 2027. godine.
“Plod” nastaje pod okriljem Producentske kuće “Kino”, uz podršku filsmkih centara Crne Gore i Srbije, kao i u okviru “Programa podrške filmskim autoricama” Fondacije Uniqa See Future, u saradnji sa Sarajevo Film Festivalom (SFF) i Slano Film Days.
Ekipu upotpunjuju: direktor fotografije Igor Lazić, kostimografkinja Lina Leković, montažerka Vanja Kovačević, snimatelj zvuka Dejan Kragulj, maskerka i šminkerka Tijana Draguljević.
Glume: Lidija Kordić, Vule Marković, Snježana Sinovčić, Nada Vukčević, Dubravka Drakić, Leon Lučev, Miloš Kašćelan, Omar Bajramspahić, Ivona Raković, Nevena Penava.
Bonus video:
