Gradovi žive vječno, pa i porušeni. Kamen pamti duže od vremena, kamoli od čovjeka. Krug, krug je svuda oko nas - i u kamenu, gradovima, vremenu.
U sopstvenoj legendi i monumentalnosti, u kamenu, gradu i vremenu, živi i djelo Ratka Vulanovića, akademskog umjetnika iz Nikšića, jednog od najznačajnijih vajara ovih prostora, često nazivanog i posljednjim klesarem našeg doba.
Njegova samostalna, nažalost posthumna, izložba radova objedinjenih nazivom “U krugu - skulpture i crteži”, otvorena je u ponedjeljak veče u galerijskom prostoru Dvorca kralja Nikole u Nikšiću, nadilazeći uobičajene okvire protokolarnih ceremonija. Susret različitih poetika umjetnosti i građanstva svih generacija, senzibiliteta i iskustava, pokazao je poštovanje koje Vulanović i zaslužuje, iako ga nije uvijek i od svih uživao.
“Ako ne znaš da udariš kamen - on pukne cio”
Kustos izložbe, istoričar umjetnosti i direktor Galerije “B2” iz Beograda Bojan Muždeka, naglasio je da je Vulanović bio vajar koji je dušu kamena pretočio u skulpturu.
“Jednom prilikom je Ratko rekao da ako postoji istina, ona je sigurno zapisana u kamenu, a do nje možeš doći strpljivo, pazeći da listove kamena polako skidaš, jer ako ne znaš da udariš kamen - on pukne cio. Vodeći se tom logikom izložba je postavljena u kružnicama, jer u tim kružnicama je, čini mi se, i Ratko tako ubjedljivo skidao kameni dolazio do istine”, naveo je Muždeka.
Postavka sabira skulpture u kamenu i drvetu, kao i crteže koji predstavljaju temeljnu disciplinu Vulanovićevog stvaralaštva. Izložba istovremeno otvara prostor ne samo za gledanje, već i za boravak među formama koje odišu nečim drevnim, mitskim, gotovo ritualnim. Svaka skulptura nosi sopstvenu energiju, ali nijedna ne (po)stoji sama za sebe, već su sve djelovi cjeline, elementi jednog većeg sistema - poput grada ili pak svijeta. U tom poretku, u toj tišini kamena, krug dobija svoj centar - ne kao tačka u prostoru, već kao unutrašnje žarište iz kojeg sve započinje i kojem se sve vraća. Upravo iz središta te kružnice, baš kao iz jezgra planete, isijava energija nalik lavi, nezaustavljiva. To je energija Vulanovićevog djela, koncentrisana, arhetipska, lišena viška, snažna do granice monumentalnog.
Ratko Vulanović bio je umjetnik konstelacija, poručuje vajar Mato Uljarević na otvaranju izložbe, predstavnik kancelarije Nikšić - Evropska prijestonica kulture 2030.
“Njegove skulpture su djelovi šireg poretka u kojem ne gube svoje pojedinosti, ali mistično služe cjelini, a ne sebi samima. Kao da je preslikavao ustrojstvo nebeskih tijela, prateći zapovijest drevnih mistika da bude ‘kako gore, tako i dolje’, ili ‘kao na nebu, tako i na zemlji’. Vulanović istražuje strukturu međusobnih odnosa elemenata u prostoru i zakone vječitog kruženja. Njegovo djelo fokusirano je na arhitektoniku čitave strukture, a tek potom na pitanje forme i sadržaja pojedinačnih elemenata. On uvijek iznova gradi svoj idealni grad, u bezbroj pojava, otkrivajući suštinu i smisao grada - agore susreta. Istovremeno, on je i arhitekta, i urbanista, ako hoćete. Njegove grupe su mikrokosmosi, zameci gradova. Cjelokupno njegovo djelo svojevrsna je teorija gradova, i krugova”, smatra Uljarević.
Kad politika ruši, a umjetnost pamti
U središtu kruga i grada, gdje se susreću kamen, priroda, umjetnost i vrijeme, stoji Vulanovićevo (remek) djelo - postojano i mirno, kao praiskonski znak da se istinske forme, gradovi, ne ruše, već nastavljaju da žive, čak i srušeni, uništeni, ali nikada zaboravljeni.
Specifična forma, ali i jedan poseban grad nezaobilazan je u kontekstu umjetnika, ali i Nikšića. Kameni grad. Nikšićki Stounhendž, ali i Vavilon. Podignut gordo, ponosno, osobeno i autentično u Nikšiću, Vulanovićev monumentalni “Kameni grad”, postavljen je svojevremeno, ne toliko davno, iza Dvorca kralja Nikole. Bio je to kamen koji je možda prerano vidio budućnost, ispred svog vremena, nešto što se umjetniku i vizionaru oduvijek teško prašta. U njemu su se sudarali praiskonsko i savremeno, mitsko i urbano, trajanje i moć. Stajao je kao opomena da umjetničko djelo, pa tako i gradovi ne pripadaju vlastima, već vremenu i svijetu. Njegovo kasnije, brutalno i nemilosrdno uklanjanje ostaje jedna od najdubljih trauma nikšićke umjetnosti i savremene crnogorske kulture, čin u kojem je politika pokušala da pregazi umjetnost, a kratkovidost da izbriše trajanje. I to je bila nezaobilazna tema na otvaranju izložbe Ratka Vulanovića koju su organizovali Javna ustanova Muzeji i galerije Nikšić i Opština Nikšić.
Direktorica JU Muzeji i galerije Nikšić Vesna Todorović u svom obraćanju prisutnima istakla je da gotovo svi u Nikšiću “kada govorimo i mislimo o Ratku Vulanoviću, uvijek pred očima imamo njegov ‘Kameni grad’”.
“Nastao u jakoj simbiozi fizičkog i duhovnog rada ovog velikog pregaoca, pa nestao, kao u kakvoj nevjerovatnoj bajci, nekim zlim usudom zbog nekakve botaničke bašte koju na strašnom i metafizičkom stratištu i mjestu pogubljenja umjetnosti, niko nije smio podignuti... Zato je naš zadatak da, na neki način, doprinesemo da taj nestali grad, kao mjerna jedinica smisla umjetnosti, ne nestane iz našeg pamćenja i da učinimo sve što možemo da se umjetnikova zaostavština zaštiti i sačuva za buduće generacije. Zbog toga ovakve ustanove, čiji je zadatak da presijeku vrijeme i zapamte sve što je dobro i lijepo, i postoje, a večerašnja izložba je i usmjerena ka tome cilju”, poručila je Todorović.
Šine i nebo
O ‘Kamenom gradu’ govorila je i umjetnikova supruga Olivera Vulanović, koja je podsjetila i na njegovo djetinjstvo i život. U snažnoj, gotovo poetskoj formi, kroz alegoriju šina i neba, ispričala je životnu vertikalu umjetnika.
“Ratko je u djetinjstvu prošao kroz opore trenutke nemaštine. Mnoge bi to slomilo, ali je u njemu iscrtalo forme budućih skulptura i obrise crteža žestoke snage. Sa dubokim mirom, filozofski bi govorio: ‘Potrebno je samo teško sjećanje pretvoriti u kvalitet’. Jedno od takvih sjećanja je i priča o odlasku u Dubrovnik, kada je imao desetak godina, sa dječačkom nadom da će nešto zaraditi. Sa nešto sitniša u džepu uskočio je u voz, u popularnog ‘Ćiru’. Pun čuđenja, prvi put je gledao svijet s one strane nikšićkog praga. Ujutro je, gladan i umoran od neudobnog ležaja ispod četinara, odlučio da se vrati kući. Bez novca, pala mu je napamet, za dijete, odvažna misao da prati kretanje šina i, uz pomoć tog orijentira, stigne do doma. Držao ih se srcem dječaka, kao što se drži ruka strica ili oca koji pokazuju pravi put. Kako se tada zaputio tim šinama koje su beskompromisno vodile cilju, tako ih je slijedio cijelog života. Vodile su ga uz brda i kroz kamene klance, kroz vinograde i ružičnjake. Od znoja i ushićenja u ateljeu do nagrada, od poraza do pobjeda i priznanja, od medalja do izdaja. Uvijek jak. Uvijek veliki. Ratko”, navela je Olivera.
Šine, kojima se zaputio kao dječak i koje su mu jednom pokazale put, dodala je Vulanovićeva supruga, dovele su ga i do podruma jedne beogradske zgrade, koji je postao njegov prvi atelje.
“Imao je neutaživu potrebu da radi danima, mjesecima, godinama, idući onim šinama, sa stricem i ocem, sa zavičajem, sa epikom narodnih poeta i lirikom sopstvene duše. Taj put doveo ga je do ‘Politikine’ nagrade, najvećeg priznanja za likovnu umjetnost u velikoj Jugoslaviji, koju je dobio 1988. godine. Nagrađen je za ansambl skulptura u aluminijumu ‘Veliki predio’. Prvi put u istoriji postojanja nagrade, žiri je bio jednoglasan. Još ranije, sedamdesetih godina, ugledna Prosvjetina enciklopedija donijela je, u tri jedinice, predstavljanje Ratkove skulpture kao vajarskog iskoraka ka modernosti i originalnosti, u vremenu kada su još snažno trajali socijalistički kanoni i formalna disciplinovanost izraza”, podsjetila je Olivera Vulanović.
Ipak, naglašava umjetnikova supruga, sve to nije značilo ništa nikšićkoj vlasti, koja je 2008. godine srušila monumentalni kompleks njegovih skulptura.
“Tek tako. Kameni grad. Bio je to čin osvete, jer nije pripadao njihovim političkim i ideološkim redovima. Bili su spremni da udare na poeziju, na duhovnost, na stvaralaštvo - jer to su bile vrijednosti do kojih nisu ni najmanje držali. To je bio jedini trenutak u njegovom životu kada je bio slab. One iste šine, poslije putovanja po svijetu, vratile su ga na rodno tle. Pozvali su ga zemljaci, sugrađani, rođaci da radi Kameni grad. I tada mu je rečeno, kao što je Kain rekao Avelju: ‘Hajdemo u polje’. Bio je to zlokoban poziv na mjesto gdje će biti ubijena umjetnost. Ratko je tada gorko rekao: ‘Jeftinije bi im bilo da su mene ubili’. Nakon svega, one šine povele su ga putem kojim se ide u nebo - putem besmrtnosti ljepote, gdje ne postoji njeno rušenje ni uništenje. Putem kojim ćemo ga, jednog dana, ponovo sresti”, poručila je Olivera Vulanović.
Da umjetnik dobije svoj legat
Spontano, u nikšićkom stilu, riječ je uzeo i Ranko Dakić, koji je Vulanovića nazvao svojim učiteljem, ističući da se i sam bavi sličnim pozivom, apelujući da se sačuva Vulanovićevo veliko djelo.
“Spreman sam da pomognem ukoliko neko odluči da dio kamenih gromada, koje se od 2008. godie nalaze na platou Tehno baze, na Kapinom polju, vrati tamo gdje su do uklanjanja stajale”, poručio je Dakić.
Uljarević je dodao da je ideja grada kao kruga u temelju urbanističke vizije Nikšića, koja je i inspirisala aplikaciju za Evropsku prijestonicu kulture.
“Kao UNESCO Kreativni grad i Evropska prijestonica kulture, Nikšić danas stavlja u fokus dostojanstvo umjetnika i integritet autorskog djela. Jedna od osnova aplikacije Nikšića za EPK bila je ideja da Vulanović dobije svoj legat, i da se kroz jedan veliki projekat pod nazivom ‘Gradovi Ratka Vulanovića’ njegovo djelo stavi u fokus umjetničkih sadržaja u gradu, i inspiriše nove stvaraoce da uđu u aktivan dijalog sa njim. Ova izložba ide u suret tome. I upozorava da kao što ‘rukopisi ne gore’, po riječima Bulgakova, tako se ni gradovi ne mogu srušiti”, zaključio je Uljarević.
Muždeka je poručio svima da prilikom obilaska izložbe izdvoje vrijeme i pogledaju svako od djela pojedinačno te da “u tišini priđete kamenu koji je jako moćan”.
Bonus video:
