U liberalnom univerzalizmu figuriraju samo one light kulture koje cirkulišu operisane i očišćenje, amputirane od svake autentičnosti koja se u savremenom svijetu političke korektnosti i tolerancije, doista percipiraju viškom, nečim što potencijalno uznemirava i dekonstruiše model multikulturalnosti u kojoj sve dobija izraz ukoliko je prilagođenjo normama novog svjetskog poretka.
Razlog je to što antikolonijalističke prakse neizostavno, s pravom svakako, akcentuju kako se radi o posve - lažnom univerzalizmu Zapada - o prije svega i uvijek integracijama onih kulturnih sadržaja za koja duh menadžiranja procjeni kako može imati uspjeha/prođu na tržištu. Dakle: efektivno se estetizuje egzotičnost i različitost, nesvodiva drugost.
Saglasni smo sa tezom prema kojoj je liberalizam privilegija jedne određene kulture, u ovom slučaju to bi nesumnjivo bila moderna/zapadna, upravo ona je istovremeno Označitelj za druge kulture i sama svoj arbitar, dok se prema drugim kulturama odnosi kolonijalistički, korektivno kapitalistički, prije svega i u prvom redu vazda cenzorski, sa neizostavnim nametanjem svog režima kojem ili se kulture prilagođavaju, ili se povlače u manjiske koje i predstavljaju. Utoliko prije, sve više se ispostavlja kako je liberalizam light kulturni kolonijalizam u službi reprodukcije kapitalizma.
Međutim, šta, dakle, ako se dekolonijalističke prakse sa kulturama Trećeg svijeta nastoje poistovijetiti ne zbog sadržaja, nego iz solidarnosti, pa ipak, jedno treba izdvojiti i naglasiti: kulture Trećeg svijeta mogu bez moderne zapadne kulture, a ispostavlja se, dakle, kako moderna zapadna kultura ne može bez kultura Trećeg svijeta, tim prije je svaka interpretacija i postavka, izlaganje teorijskog dijela, već uvijek kulturni kolonijalizam, bez obzira da li to htjeli priznati ili ne.
Druge kulture, tradicije i običaji, iz zapadne pozicije, ne mogu se prihvatiti kad se radi o incestu, čedomorstvu, kanibalizmu itd., naprosto, tako nešto za kulturu kolektivnog Zapada sasvim je i dokraja neprihvatljivo, to ne spada u slobodu izbora koju tolerišemo, pa ipak, nikad se ne preispitujemo šta je sa estetskom hirurgijom, kozmetičkim podmlađujućim tretmanima, popularnim botoksima kojim se žene i to veoma mlade podvrgavaju kako bi ostale aktuelne na seksualnom tržištu, u prvom redu, kako gledamo na pornografiju koja u veoma bogatoj kategorizaciji fetiša ima i nešto poput snaff-a?
Film Village mogao bi se podržati tek ukoliko bi, okupljene starješni u Crkvi, predočile svojim potomcima o čemu se radi, i otkrile da selo Kovington, koje se (kao) nalazi u ruralnom dijelu Pensilvanije jeste u stvari kapitalom plaćeni i izolovani rezervat, da nije 19. već početak 21. vijeka, te da je na njima hoće li ostati ili otići u svijet, budući da u šumi ne postoje nikakva čudovišta koja su ih satjerala u tako malo mjesto i primorala da se do kraja posvete zajednici, to jest jedni drugima. Uostalom, taj izbor prepušten je svakom Amišu kad navrši punoljestvo. Sagledavajući ovu priču u kontekstu naše moderne zapadne kulture, rekli bismo kako je liberalizam globalno selo, unutar koga svi imamo slobodan izbor koji, opet, kad pogledamo potražnju tržišta, u stvari, nikad nije slobodan nego uvijek već krajnje kalkulantski u nastojanju da se kapitalizuje karijera.
Pošto slobodan izbor postaje validan tek ukoliko se u potpunosti iskorijenimo iz zajednice i njenih običaja, pravila u kojim smo se rođenjem obreli, shodno tome treba da se upitamo: koliko je, dakle, u liberalnom univerzalizmu slobodan izbor, doista, slobodan, što će reći upoznat sa svim drugim opcijama, obzirom da mi ne znamo kako stvarno žive i šta sve uživaju druge kulture i zakoni, ili, ukoliko smo s time donekle i upoznati, to se opet odvija kroz naše već formirano znanje i percepciju koje ne možemo da odbacimo. Univerzalnost jeste pojedinačnost, tu se ona jedino i samo može konkretizovati kako bi izbjegla izigravati tek puku apstraktnost.
Primjera radi, šta ćemo sa zakonom u Francuskoj koji u sportu zabranjuje nošenje hidžaba, zbog čega su reakcije 2024. pristigle iz Anadolije, procijenile da se time, u stvari, nastoje iz javnog prostora i života ukloniti muslimanke? Jer, ukoliko, kao što je to očigledno slučaj, zapadna moderna kultura pretenduje da bude figura univerzalnosti, kako onda do kao čistu kontradikciju pojmiti ovaj zakon? Jer, univerzalnost nipošto ne može da se parcijalno primjenjuje, ili baš to može u liberalnom poretku koji je počesto samo gola simulacije sebe?
Sve upućuje na to kako je, zapravo, John Doe (film Seven), ubica liberalnog, promiskuitetnog i na ugađanju konformističkih želja zasnovanom poretku, koji se sasvim oglušuje od sedam smrtih grijehova, potencirajući na slobodama koje, čak i kad kao moć ugrožavaju druge, na tako nešto treba samo da se zažmuri. Psihoanalitičar bi sasvim sigurno procijenio kako je John Doe onaj subjekt koji štrči iz simboličke strukture liberalnog univerzalizma, te da se isuviše identifikovao s njim, zato tako djeluje na njega, opredeljujući se za najopasniju opciju kao što je uzimanje pravde u svoje ruke, itd.
No, u obzir treba uzeti kako sekularni subjekt koji počiva na upražnjavanju slobodnih izbora ma koliko one spolja djelovale sablazno (u Amsterdamu se u javnom prostoru sasvim slobodno ispoljavaju mnogi fetiši, iako tako nešto na druge može djelovati krajnje nelagodno pa i uznemirujuće, dok gleda par u lateks odijelu u kojem jedan izigrava psa dok ga drugi vodi na povocu), u podređenom položaju bi da drži istinskog vjernika, stalno ga u diskursu etiketirajući kao nazadnog, retrogradnog, neprogresivnog i izmanipulisanog čovjeka. Međutim, teško da bi jednom građanskom aktivisti danas mogli teološki ukazati na dubine riječi svetog Pavla koji kaže - ‘Kad hule na nas, molimo; postasmo smetlište sveta, svima smeće do danas.’
Komuna počiva na laži
U filmu Wanderlust, pošto pretrpe finansijski krah, sasvim slučajno par Georg i Linda nađu se u jednoj komuni u kojoj se u prvom redu strogo poštuje priroda, svi su pritom vegani, slobodno među sobom upražnjavaju seksualne odnose, i žene se porađaju uz podršku okupljenih, majka doji dijete u kuhinji i mnogi se uonakolo šetaju goli, i tako dalje. Međutim, negdje pred sam kraj filma, Linda u jednom malom restoranu zatiče najstarijeg stanovnika komune, Calina kako prodržljivo jede biftek, i zatečen u toj situaciji, on je moli da to ostane tajna među njima, jer bez tog užitka ne bi mogao da ispoštuje sva na slobodnom izboru počivajuća pravila. Uz to, sa prirodnom dokraja sljubljeni Seth, u stvari je prevarant, neko ko nastoji da ukrade papire, preda ih građevinskim investitorima, uzme novac, a zemlju gdje se komuna nalazi, preda sudbini arhitektonske komercijalizacije, devastacije i kapitalizacije. Šta, u stvari, možemo da naučimo iz ove, doista, vrlo otkačene i na momente veoma zanimljive komedije?
Da bez povremenih kršenja pravila i ogrešenja o zakon koji uređuje jednu zajednicu, ista zajednica ne bi mogla da opstane, ili, drukčije rečeno: liberalni zapadni univerzalizam, bez zakona protiv nošenja hidžaba u sportu, ne bi mogao tolerisati mnoge seksualne slobode u Holandiji, poput seksa u izlogu, striptiza izvan izloga, javnog konzumiranje marihuane, vođenja partnera na povocu poput kućnog ljubimca ili mazohistički redukovanog Drugog na objekat javnog poniženja.
Autentičnost kao fundamentalizam
Nećemo prenagliti pošto kažemo da se u liberalizmu Zapada autentičnost tretira kao gotovo pa fundamentalizam, već zbog toga što se multikulturalni suživot bazira na mekoj varijanti ili, da to kažemo ovako - kastracija kulture neophodan je proces u njenom pridruživanju ogromnom melanžu kultura, sajmišu ili bijenalu, pa ipak, pozicije izlaganja nikada nisu iste, kao ni politike zastupljenosti.
Podsjećanja radi, liberalizam u Evropi nastaje nakon Tridesetogodišnjeg rata između katolicizma i protestantizma, kad dva religijska univerzalno različita pogleda nastoje da uspostave koegzistenciju, da jedna prema drugoj strani iskažu toleranciju i razumjevanje, utoliko prije, sadašnja njena verzija podrazumjeva da se izvrši izvjesni stepen nasilja spram svoje kulture, obzirom na to da idiom, narječje, slobodan izbor, moraju moći uvijek voditi računa o tome da se uklope u sistem nivelisanja kako se Drugi ne bi izdvojio.
Tako, što nije zanemarljiva stvar, u produkciji Netflixa, ipak, ono što možemo zapaziti ako malo pažljivije gledamo neku od južnokorejskih serija, jeste njihovo nastojanje da se što više ‘amerikanizuju’ (od stila, do uopšte načina na koji se neka priča prenosi, poštujući sve stereotipe prema kojima prepoznajemo rad Holivuda), što ispada kao loša kopija, ujedno i komedija. No, da bi se probile na tržište, tako nešto više je nego neophodno, da, to se naprosto podrazumijeva, kao što serije španske telenovela iz soft erotizma prelaze u pornografske momente, oponašajući scene seksa u kancelarijama transnacionalnih korporacija, i tome slično.
Kad se kultura percipira kao ideologija poznog kapitalizma, onda se, u stvari, na jednom dubljem nivou govori i o iredentizmu identiteta kao diskurzivnog konstrukta, čak, u neku ruku, tu se vrši vraćanje Žan Pol Sartru, njegovoj postavci prema kojoj - egzistencija prethodi esenciji. Ništa, dakle, nije kao takvo, nego uvijek već nastaje kao nešto drugo (teorije rodnog identiteta Džudit Batler, nemoguće su bez kartezijanskog subjekta, što je već uočeno i o čemu je pisano), u neprestanoj je promjeni, umjesto fiksacije imamo fluktaciju.
U tome se pokazuje prednost liberalizma, ali, svakako, u njegovom radikalnom izdanju kao ništanju svega esencijalističkog u izdanju ‘sirovog Drugog’, drugosti koja se otima svakom iskustvu, znanju, kolonijalizmu, reklo bi se kako je ta drugost nešto sasvim ‘neupotrebljivo’ u smislu da je nedopunjivo, ne može se ničim nastaviti niti mu se išta može oduzeti. U vezi s tim, treba doslovno primiti k znaju sledeće: u liberalnom prozapadnom univerzalizmu, kulturnu različitost nipošto ne može predstavljati takozvani life-style, tetovaža, pirsing, način odjevanja, ne, kao što mnoge pokrete unutar feminizma, Džudit Batler ne priznaje, ne dajući im nikakav značaj, poput unutar univerziteta organizovanih protesta u kojima se studentkinje pojavljuju u bikiniju.
Fleksibilnost Evrope
Fleksibilnost Evrope počiva na tome što je ona poput nesagledive matice u kojoj se sve uliva/preliva, tako da svoje stavove ili na slobodama počivajuće izbore, mogu neprestano mijenjati, s njima flertovati i koketira (u stvari, ništa za prosječnog Evropljanina nije tako nepihvatljivo kao dosljednost koja naginje ili preteže doxi, kanonu, nepisanom ali zato efikasnije važećem pravilu, jer, šta onda sa velikim Drugim i nepisanim pravilima putem kojih vlada ta virtuelna neprozirna struktura koja u društvu djeluje poput regulatora), dok se, s druge strane, od kultura koje se prisajedinjuju, očekuju da svoj specifikum sterilizuju.
Na političkom planu, kako se to olako da zapaziti, fokus na ekonomiju znak je da smo ozbiljno rješeni istupiti iz konfliktne zone pitanja vezanih za identitet, nacionalnost, vjeroispovjest, seksualnu opredeljenost, što će, onda, samo po sebi reći, da se teži jednoj društvenoj besklasnoj jednakosti u kojoj će životni standard biti ono ka čemu ćemo sve zajedničke razlike investirati. No, kako onda, dakle, na tragu rečenog, osporiti postojanje rivaliteta pa i netrepeljivosti koja postoji između Britanaca i Francuza, Njemaca, od kojih svaka sila unutar Evropske unije bi da bude lider? Uza sve to, ostaje, doista, upitano - koliko je slobodan izbor nas sa Zapadnog Balkana prisutan u želji da se postane dio Evropske napredne familije, koliko, pak, način da se tako izvučemo iz kriza, dubokih i sve više produbljujućih podjela, u korupciji i kriminalu ogrezlog sistema, iz pozicije u kojoj za samu Evropu predstavljamo njeno nesvjesno, ili projekciju svega onoga što je loše i pripisuje se nama?
Zašto isključivati mogućnost da multikulturalnost kao zbir raznolikosti, jeste snaga koja se pretače u ideologiju poznokapitalističke kulture u autorizaciji Zapada, koja taj proces objedinjuje u onome što se naziva liberalni univerzalizam? Jer: kulture Trećeg svijeta, djeluju kao podsticaj radu moderne kulture Zapada, u njenim teorijskim laboratorijama, i njenim praksama koje počivaju na povezivanju. (Teri Iglton će napisati kako su postkolonijalističke studije zaživjele na londonskim univerzitetima 2003. godine, mahom među bogatim studentima koji su u tome prepoznali mogućnost egzotičnog načina studiranja izvan kampusa, odlaska sa kišovitog ostrva u potražnji novih iskustava, malo šta ili ništa ne znajući o kulturi Trećeg svijeta, koju je upravo UK kolonijalnom politikom eksploatacije i pretvorila u rudnik za neokončivo crpljenje resursa i stvaranje kontinuiranog siromaštva i smrti.)
Naprotiv, ne kažemo na isključiv način kako liberalni univerzalizam zapadne moderne kulture nema svoje nemale prednosti, prije svega to se odnosi na mlađe generacije koje dobijaju jedinstvenu priliku da se iskorijene iz svoje kulture, da razumiju kako postoje samo umrežene kulture kao nesvodive komunikacije, u svijetu koji bi bez globalizma, u stvari bi bio “selo”, iscjepkani i među sobom nepovezani feudi, međutim, zar se danas upravo tome ne teži: američki imperijalizam koji pretenduje na zapadnu hemisferu upotrebom retorike jačeg i moćnijeg obećava da će tako nešto sprovesti u djelo, i istočno-azijski blok koji osvaja slobodno tržište i vojno baca sjenku prijetnje, tako se i EU odlučila približiti Indiji kroz trgovinski sporazum koji treba da se najkasnije implementira do kraja godine, oslobađajući se tim potezom narušene i, prije svega, nedopustivo ogromne zavisnosti od Amerike.)
Uzbirenje kulturâ pod pokroviteljstvom Zapada, neizvodljivo je bez njihove - adaptacije, prilagođavanja sadržaja, prevoda u kojim se nužno gubi neprevodivost ‘nedemokratične originalnosti’, tako, u seriji ’Ubojica oponašatelj’, iako je radnja smještena u gradu Songyanu, detektivi kao i svi ostali tečno govore engleski (svakako, sve je sinhronizovano), sa prepoznatom potrebom ubice koji nastoji dokazati kako se drugi ni po čemu ne razliku od njega, kako svako u sebi nosi prikrivenog ubicu, i tim prije je spreman pritisnuti dugme i time preko online kanala ubiti žrtvu, ostajući pritom anoniman. Dakle, poruka je jasna: svaka se kultura u savremenoj dobi tehnocentralizacije, maksimalno nastoji izverzirati i ispasti više zapadni proizvod od samog zapadnog proizvoda.
Bonus video:
