Neprijatno ogledalo i lekciju o (anti)fašizmu drži opominjuća drama, predstava "Pred penzijom, komedija o duši", premijerno izvedena u Crnogorskom narodnom pozorištu (CNP) 11. februara.
Prvi postavljeni komad Tomasa Bernharda u Crnoj Gori potpisuje mlada rediteljka Nataša Milićević ostavljajući vidljiv pečat i naznake smjera u kojem će dalje graditi i nadograđivati sopstveni rukopis. U pitanju je njena magistarska predstava, a nakon premijere u srijedu veče, reprizno igranje je večeras, na sceni "Studio" CNP-a, u 20 časova.
Iako poznat po kompleksnosti, ponavljanju i dugim, gotovo neprekidnim rečenicama, rediteljka Milićević i dramaturškinja Milana Matejić osjetno su "pročistile" Bernhardovu dramu izbjegavajući zamku zasićenja. Komad je sveden, ali i dalje zadržava svoj intenzitet i gusti, koncentrisani format. Isto tako, kao da je sve izrečeno u dahu, bujica riječi, djela, misli, ali i tišine..., grade atmosferu, stanje, radnju i priču čija kulminacija, reklo bi se, dolazi na samom kraju, gotovo neprimijetno.
Radnja se odvija u kući "visokog sudije" Rudolfa (Dejan Ivanić) kojem se, saznaćemo, bliži odlazak u penziju. Porodična priča uključuje dominantnu, ideološki ostrašćenu i bratu privrženu Veru (Jelena Đukić), samog Rudolfa, gospodara kuće, i prosvijetljenu Klaru (Mirjana Spaić), distanciranu od ostatka porodice, kritičnu i... nepokretnu, u kolicima. Njihova porodica prikazana je kao začaureni sistem strahovlade, fanatičnosti, zavisnosti, ali i borbe. Baš kao i svake, tako i ove godine, u njihovom domu se slavi 7. oktobar, rođendan jednog od glavnih nacističkih vođa, tvorca Holokausta, Himlera... Zašavši dublje u međusobne odnose, ali i njih same, kroz razgovore, ali i pokrete, svjedočimo "komediji o duši", a zapravo gorkoj satiri.
NE PROPUSTITE
Bernhardov podnaslov glasi "komedija o njemačkoj duši", a predstava Nataše Milićević oslobođena je geografske odrednice, jasno nam stavljajući do znanja da nije riječ o Njemačkoj, niti o tek jednoj naciji, već o svima, o kolektivnom oboljenju i onoj strani "duše", a zapravo obezdušenosti koja opasno opstaje pod nacionalnim parolama, potenciranim podjelama i pogrešnim političkim ideologijama.
No, iz ove predstave o političkom ćemo saznati kroz porodično, iz tog zatvorenog kruga i takozvanog mikrokosmosa na čijem primjeru vidimo da ideologija najčešće i ne dolazi spolja, već vreba iz frustracije, straha, potrebe za dominacijom i moći, a zapravo iz nemoći da se voli. Fašizam ovdje dolazi kao porodična "vrijednost", ritual, navika... Oličenje toga je upravo lik Vere, pun ekspresije, ali i odmjerenosti u pokretu i govoru, koju Đukić ne prikazuje kao karikaturu ili marionetu, već iznosi njenu složenost čineći da se kao takva lako može prepoznati.
Sa druge strane, Ivanić u liku Rudlofa predstavlja nam slijepog i beskompromisnog zagovornika i nostalgičara okorele politike, ogorčenosti, pa i mržnje koja se očitava mirno, ali svakodnevno. Publika reaguje na glumačka sredstva koja Ivanić koristi, i tako nesvjesno ostaje duboko u predstavi koju, gotovo pa većinu vremena, nije lako gledati. Upravo je on iznio one elemente Bernhardove komedije u kojoj nam smijeh ipak zastaje u grlu i prelazi u nelagodu, jer shvatamo čemu se smijemo i koliko su te rečenice poznate.
Da postoji pukotina u svemu, te da kroz nju svjetlost pronalazi svoj put, kako bi rekao Leonard Koen, pokazuje Klara. Iako u manjini, ona prkosno opstaje u okolnoj truleži i bori se, nepokretna, ali jedina koja leti, nosi kritičku misao, koja sumnja, čiji se glas širi i koji vrijedi čuti. Tako lik Klare predstavlja možda jedinu iskru nade, ali i antifašističkog nasljeđa. Njena rečenica da će jednog dana omladina ustati i neće dopuštati da joj se događa ono što joj se danas događa, kad god to danas bilo - vjerovatno uvijek, zvuči kao amanet, zaduženje, ali i put ka svjetlosti.
A svjetlosni elementi predstave, koje potpisuje Sreten Milošević, posebno su i doprinijeli kompletnoj atmosferi od samog početka, naglašavajući igru oštrih sjenki i zagušenih reflektora. Kostimi Mie Đurović su moćni, simbolični, od uštogljenih, gracioznih i uskih ili pak prevelikih koji prikazuju stav i položaj, do lepršavih i šarenih koji nose slobodu...
Intimna scena odgovara predstavi čija je izvršna producentkinja Nela Otašević. Glumice Đukić i Spaić dočekuju publiku, što budi osjećaj da su svi zapravo u njihovom domu, zatvorenom i zabetoniranom. Takva je i scenografija koju potpisuje Ivanka Vana Prelević. Beton, hladnoća, oholost, zidovi koji pritiskaju, poput lavirinta i skrivenih mjesta, ali bez prostora za bijeg. Djeluje beživotno i strogo, jer prikazuje sistem koji je veći od pojedinca i unutrašnjost duše u kojoj više nema ljubavi. Taj beton postaje stanje duha, ali i prikaz ideologije, jednako istorijske koliko i svagdašnje... No, prepoznaje se u scenografiji i neka monumentalnost, budi asocijacija na različite antifašističke spomenike podignute u čast palim borcima, rasute širom nekadašnje Jugoslavije. Ta dvojakost čitanja djeluje apsolutno opravdana, s obzirom na dualitet koji predstava nosi.
I na kraju, kao faktor iznenađenja ali i hiperbole, pa možda i upozorenja, dolaze video elementi koji značajno pojačavaju osjećaj da ne gledamo samo glumce, niti nekadašnju Njemačku, nego i sami sebe i one do sebe, danas. Izlomljeni odrazi i projekcije, čvrsti govori, ton i dikcija, te publika koja postaje dio svega toga, uz niz pitanja, od kojih svako nudi izbor, a čiji su odgovori u nama i našim dušama... Gdje smo mi sami u svemu tome? U čemu učestvujemo ćutanjem? Zašto ne ustanemo? Ustanimo! Baš kao što Klara ustaje iz svojih kolica i poručuje: "Jednoga dana omladina neće dopuštati da joj se događa ono što joj se danas događa".
Bonus video:
