Pornografija je ponudila - ‘hiperskopiju slike tijela’ (Horhe Fernandez Gonzalo) - radi se o operativnom zahvatu, kamerama, scenariju, režiji, glumi, seciranju seksa, prodoru pogleda u unutrašnjost anatomije, o izvrnutom tijelu koje postaje teatar sa predstavom prekoračenja seksa, seksa koji ima svijest o sebi dovedenu do ćorsokaka.
Pornografija, tako, kao da ima dodir sa ‘učenim predstavama’ Bertolta Brehta, kad se na sceni pojavljuje kapitalista i objašnjava publici pred prisutnim radnikom kako on izvodi eksploataciju nad njim. Utoliko prije: pornografija nije likvidirala samo seks, već i njenov govor, fantaziju na kojoj počiva obzirom da seks postoji samo dok ima fantazije koja ga podupire.
To što je gotovo cjelokupni vizuelni jezik u kampanji da se sve osvijetli u znaku seksualnosti, govori o tome kako savremeni čovjek XXI flertuje, koketira, obigrava okolo seksa i smrti, sa profesionalcima koji to izvode na priručnički način, i mašinama koje su toliko brze da se rađa privlačnost u predstavi o smrti koja dolazi silovito, poput orgazma, trzaja i kraja kojeg ne možemo biti svjesni.
Psihoanaliza je imala pristup seksu, nastala u XIX vijeku kad se prvi put progovorilo o - ‘čoveku kao pojedinačnom biću’ (Fuko), imala je strpljenja i vještine da razazna dubine jezike, ono što se u transferu nužno iskrivljuje, nemogućnost ravnog govora, ali i posebno - “neizbježnu seksualizaciju želje za mišljenjem” (Alen Badju), danas, čini se kako nećemo pogriješiti ukoliko kažemo kako se stiče utisak da se seks prevazišao, da se seks saznao, te je otud okrenut sam protiv sebe. Smrt seksa javlja se kao beznadežno saznanje da ‘ne postoji nešto takvo kao seksualni odnos’ (Lakan), ‘da je seks prazan’ (Alenka Zupančič), što nas tjera da ga sadizujemo i silujemo, primoravamo da prizna sopstveno nepostojanje!
Frojd se s pravom smatra prvim koji je napravio proboj ka realnom seksa, skinuvši s njega religiozni i buržujski veo, no, ta metoda za cilj nije imala da se preda sudbini prodaje (da se kapitalistički konvertuje), koliko da se rastumači sâm govor seksa, ono što je u njemu duhovna dimenzija, fantazmatski ulog koji ga pozicionira s druge strane biologije, prostog nagona, naprosto, kao možda prepreku da se uvidi šta je to objet petit a, a sasvim sigurno da nije seks koliko privlačnost da ga osvajamo ili njime budemo osvojeni i pogođeni, međutim, pomoću acting in distance.
Zašli smo u fazu u kojoj neka ličnost na svaki način nastoji postati slavna kako bi sebe mogla prodavati na aplikaciji kakva je, između ostalog, popularna OnlyFans. Prodavati privatnost, unovčavati intimnost, jer voajerizam je u porastu srazmjerno upotrebi sve prisutnije tehnologije.
Sjetimo se ovdje velikog Vitolda Gombroviča koji je za svoje Dnevnike rekao, kako ih nije pisao pošto je stekao slavu (utoliko prije, autor ovog teksta doista bi bio nadahnut kada bi se susreo sa - memoarima marginalca), nego kako bi mu oni donijeli slavu, što i jesu. Tako, sada se postaje slavan ni zbog čega drugog do iz razloga što, slava i njen nosilac automatski imaju veću zapraćenost, naprosto, biti slavan znači biti naveliko prodavan, maksimalno potraživan, kapitalistički eksploatisan. Međutim, neosporna činjenica jeste da je seksualnost u potpunosti provalila i preplavila javnost, te da je sama javnost seksualna proteza, što nas opet privodi zaključku da pripadamo eri erozije erotskog, slomu seksualnog.
Kriza seksa i uspon Zla, posljedice su naše nemoći da - mislimo seks, da, dakle, mislimo Zlo, ne da pred njima kapituliramo kao pred prirodnim nagonom, ili genealogijom koja vodi unazad sve do praroditeljskog grijeha. Prema tome, ukoliko bismo iole promislili savremeni status seksa, odmah već bismo sa ove pozicije mogli demantovati Fukoa koji je vjerovao kad je napisao - Seks će sutra biti bolji. Naprotiv: seks je u stanju kompleksa, stadijumu samodokazivanja, samoeksploatacije jer se za njega, da, gubi interesovanje, zamjenjuje se nasiljem kao najjeftinijom kopijom moći.
Kao što znamo, Frojd je imao ozbiljnih poteškoća sa ‘čednim čitaocima’, medicinskom diskrecijom, i malograđanskim moralom, zato su njegovih pet studija slučaja (Dora, Čovek-pacov, Mali Hans, Slučaj Šreber, Čovek-vuk), tretirani sa gotovo pa prezrivim odbacivanjem, iako dosad nikome nije uspjelo da napiše takva remek-djela iz oblasti psihoanalize, sa takvim književnim stilom koji opčinjava.
No, Frojd će, stoga, izazvan, napisati sledeći redak koji je ne samo hrabar, nego i posve odvažan bez čega je, uostalom, nezamisliv karakter naučnika, dakle: “Jednostavno ću za sebe zahtevati prava ginekologa.” Zašto? Budući da je bio ispravnog mišljenja, kazavši kako bi bio znak neobične i perverzne pohote, čak i samo pretpostaviti kako su razgovori ove vrste idealno sredstvo za podsticanje ili zadovoljavanje seksualnih želja. Ne, niko tako kao, upravo Frojd, nije dokučio da je jedno osloboditi zatomljenu seksualnost, nešto sasvim drugo istu promovisati, jer se u tom gestu ona opet potiskuje, što je sada jasno kroz simptom sve prisutnijeg i sve okrutnijeg nasilja modernog društva. S tim u vezi, modernom načinu života nasilje je bezmalo postalo inherentno.
Na tragu Frojda, bez ikakvog pribjegavanja da budemo eksplicitni radi samog efekta kojeg to u diskursu proizvodi, suprotno, utvrđujemo da se u - pornografiji seks događa bez seksualnosti. Ne stoji li tako i sa ratovima koji se vode pomoću supertehnologije, u kojoj smrt ne postoji s naše, dakle, smrt je uvijek već drugdje, stvar koja se dotiče neprijatelja.
Nego, povratimo se još malo na ovo što smo gore kazali, da se seks u pornografiji može događati samo bez ikakve seksualnosti. Šta bi to trebalo, u krajnjem, da znači? Da pornografija poništava seksualnost koju imamo u velovima, poetskim prostranstvima, da je seksualno prisutno u sjećanju, sjeti, mišljenju koje mu se odupire? Upravo to u dovoljnoj mjeri ukazuje da se sudbina seksa isporučila njegovoj egzaktnoj egzekuciji kroz egzemplaciju, porno program, rezultat. Jer, sve je zahvaćeno ideologijom ubrzanja, zašto bi, uostalom, toga bio pošteđen seks, utoliko prije, seksualnost koja ne može da se odvija osim usporeno, spram mišljenja, želje, ponora privlačenja, morala je da se odbaci.
Slažemo se: znanje koje polaže pravo i na seks, uvijek je dolazilo od strane moći, u ovom slučaju ona se javlja putem - politike u odnosu na tijelo - režim discipline kao slamanje želje, bilo da se radi o promiskuitetnom liberalnom demokratizmu, ili sterilnosti totalitarnih sistema, tijelo je mjesto odakle se znanje crpi i pohranjuje u tehnonauku, kojoj ponajviše služi biopolitika. Tim prije se i nalazimo pred zapitanošću - kako je moguće da smo još uvijek seksualna bića kad smo u potpunosti zahvaćeni biopolitičkim regulacijama? (U njima, i kroz njih, naše su želje ne samo izmanipulisane, nego nam famozni slobodni izbor pokazuje, da mi želimo i biramo ono što nam je jedino preostalo kao izbor i želja.)
Frojd je revolucionar i po tome što je seks i seksualnost izdvojio iz znanja, ponudivši da se o tome “raspravlja sa svom mogućom otvorenošću”. Naprotiv, ćutanje o seksualnosti i povlačenje pred njom, doprinijelo je tome da se ona sada svuda promoviše, u svakom sadržaju inauguriše, kroz svaki diskurs nagovještava, pa ipak, to nasilje nad njome, događa se kroz povratak nasilja kojim uvijek upravljaju raznorazne ideologije, tradicije, kulture, standardizovani narativi i norme moći.
Bonus video:
