U jesen 1976. godine sam, kao srednjoškolac pohadjao IVg odjeljenje gimnazije “Slobodan Škerović”. Dobili smo pismeni zadatak od našeg profesora, Jagoša Batrićevića, da u riječi salijemo priču o primjeru časti i poštenja na našem prostoru. Po sjećanju na priču koju sam čuo od oca, napisao sam stranicu teksta o Nuru Doki, iz Malesije, koji je tokom Drugog svjetskog rata svoje dijete žrtvovao kako bi spasio život komšijskog crnogorskog dječaka.
Petica koju sam dobio za taj tekst je vremenom izblijedjela, a sjećanje na tu priču o iskoraku u apsolutnu moralnost bi tokom prošlih decenija rijetko sijevnula pred mojim očima. Bio sam dio generacije koja je odrastala uz epske narative o čojstvu, junaštvu, Ljubinom Grobu, moralnoj vertikali ratnika-branioca i, nadasve, svijetlom i čistom obrazu koji je krasio pretke. Nuro Doka je vremenom postao još jedan od likova u tom anasamblu mitskih karaktera.
Mnogi od nas nijesmo bili svjesni punog i pravog značenja tih priča i nijesmo znali do koje mjere su one bile i ostale “s životom skopčane”. Stoga smo ih olako odlagali u škatule namijenjene za čuvanje korisnih mitova, tupih britvulina, krila slijepoga miša za zaštitu od uroka, babinog alata za salivanje strave i periodičnih motivacionih govora naših roditelja. Našoj naivnosti, samodovoljnosti i žudnji za novim i modernijim stvarima i senzibilitetima nije bilo kraja.
Pedeset godina kasnije, 13. februara, 2026. sam bio na specijalnoj projekciji filma “Obraz” u režiji Nikole Vukčevića. Prvi kadrovi su me ostavili bez daha, jer sam se sjetio svojeg mladalačkog pismenog zadatka. Moram priznati da sam film gledao i u nadi da me pamćenje neće izdati do okončanja projekcije i da ću ugrabiti da zapišem makar dio onoga što mi se vrtjelo u glavi u punoj sali Doma Omladine, prije nego slike i misli odlepršaju u nepovrat. Ovo što slijedi su neke od tih misli i slika.
Iako nam se može učiniti da su priče iz starine, kakva je ova o Nuru i Metu Doki, samo izblijedjeli i nijemi komadići prošlosti, istina je da su oni duboko ankerisani u temelje naše društvene zbilje. O njima se, naravno, danas može govoriti kao o životnoj realnosti plemenskih zajednica iz vremena koje je daleko za nama. O njima se takođe treba govoriti i kao o vitalnim sastojcima naše savremene zbilje i duše, koji nedostaju.
Dvije “podlanice časti” su bile prostor moralnog bitisanja, ogledalo društvene kohezije i položaja, ali i najznačajnija vrijednosna mjera života u tradicionalnom društvu. Takva geografija etike je uokviravala fizički prostor u kojem su Crnogorci i Albanci vijekovima komšijali, prijateljevali, sklapali brakove i domazetstva, i među sobom zborili “malo naški, malo arbanaški”.
Postmodernizam elektronskih signala i banalizacija smislenog sadržaja u vremenu informacionog zasićenja su, na žalost, značajno izblijedjeli želju da sačuvamo sjećanje na ovu geografiju etike, a svaki pokušaj da se to uradi proskribovali kao retrogradni napor i korak nazad na civilizacijskoj ljestvici.
Stoga je svako podsjećanje na ono što smo imali, a što smo svojevoljno zaboravili, od velikog značaja. Kinematografsko ostvarenje “Obraz” koje se oslanja na životne priče Nura i Meta Doke iz Malesije je ovakvo važno podsjećanje.
Ovo nije film koji se bavi kritikom plemenskog sustava kao rigidne strukture i pred-moderne forme društvene organizacije. Upravo suprotno, ovo je spoznaja da se iz prošlosti, koju smo pretvorili u izblijedjeli krajputaš na koji se oslanjaju samo naše sujete, može naučiti mnogo ako smo spremni da se suočimo sami sa sobom. Priča koju nam nudi “Obraz” je testament toj spremnosti. Jezik na kojem je pisan ovaj kinematografski testament je albanski, ali se on jednako lako čita i usvaja na crnogorskom, engleskom, japanskom, ili bilo kojem drugom jeziku na šaru zemaljskom.
Važno je naglastiti da se ovaj film ne bavi samo jednim arhetipom heroja u liku oca, muža, domaćina i plemenskog barjaktara Nura Doke. Glavni lik priče je dvojstvo oca i sina koji je u kuću donešen kao naplata za oproštenu krv. Njih dvojica konstituišu izvorište i ušće moralnosti i etike koje na okupu drže porodicu i zajednicu. Sin je taj koji donosi tešku konačnu odluku o žrtvovanju za spas porodice i mladog crnogorskog ubjega. On je taj koji je za njega otvorio kapiju i time mu udahnuo novi život. Stoga sin riješava očevu tešku dilemu i još jednom otvara dvorišnu kapiju kako bi pred zakrvavljenim očima i iskeženim očnjacima mržnje napravio svoj posljednji iskorak u svjetlost.
“Obraz” je magično kinematografsko ogledalo kroz koje ulazimo u svijet visoko regulisane ljudske zajednice koja je pod opsadom i čija struktura i funkcionalnost izrastaju iz kompleksa univerzalnih etičkih principa i moralnih uzusa. Ovakva zajednica živi upravo zahvaljujući takvim kompleksnim temeljima.
Univerzalnost poruke koju nam ovaj filmski pismonoša predaje jeste da vrijednosti ljudskosti ne podliježu zubu vremena, nuždi i teroru istorijskih okolnosti. Njihov vanvremeni egzistencijalni luk, poput kamenog mosta koji filmski Nuro Doka više puta prelazi, počinje i završava u tačkama apsolutne moralnosti.
Ove tačke nama mogu izgledati nedokučive i maštarske, ali naša sumnjičavost njih ne čini manje stvarnim i značajnim. Taj elegantni kameni luk preko potoka istovremeno spaja i razdvaja svjetove koji su u sukobu, jer funkcionišu po različitim kodovima. Za Nura Doku je to kamena spona između dvije obale na putu iz lovišta ka kući i porodici. Kao što se može vidjeti u filmu, svijet rata, krvi i zla vidi ovaj most kao granicu i tačku razdvajanja i kontrole, pa nastoji da zapriječi ovaj kameni portal svojom bodljikavom žicom mržnje.
Vanvremenost ove filmske priče leži i u činjenici da su otac i sin sposobni i voljni da za čast i čist obraz prekorače liniju između svjetlosti i tame i plate cijenu na ćupriji koja te svjetove spaja i razdvaja. Završna scena filma pokazuje da vrata Nurove i Metove kuće ostaju “otvorena za onog koji bježi”, ali i potvrđuje strašnu cijenu okretanja tog kalauza.
Filmska priča o iskoraku na čistinu obraza u situaciji Drugog svjetskog rata nije samo testament o ličnoj hrabrosti, već potvrda da postoje čistiji prostori bitisanja. Poruka je glasna, jasna i nedvosmišljena: multietničke i multivjerske zajednice mogu da opstanu jedna uz drugu jedino ako su jedna sa drugom, i u dobru i u zlu. Ovaj film trebamo gledati i promišljati kao sliku visoke cijene koju suživot ponekad sa sobom nosi. Spremnost da čak i tako visoka cijena plati zauvijek omeđava i osvjetljava pomenute “dvije podlanice” čistog obraza.
To je istinski i vanvremeni legat Nura i Meta Doke.
Bonus video:
