Valter Benjaminovo “božansko nasilje” spram mitološkog nasilja, s pravom se u kontekstu savremene politike dovodi u vezu sa biopolitikom moći koja “goli život” uništava naprosto jer joj suverenost to dopušta, bez rada ikakve patologije, to se izvodi sistemski i operativno, naprosto, migranti i doseljenici koji čak imaju radnu dozvolu, od strane ICE-a se hapse i progone, završavaju na neodređeno u zatvoru ili se deportuju. Republikanska administracija djeluje tako da sve što je na teretu budžeta Amerike percipira se kao homo sacer: eliminisati taj višak ne spada u zločin niti u ubistvo.
Kad je u Italiji na snagu stupio zakon koji svakog ko spasi sigurnog utapanja migrante blizu obale te zemlje, sljeduje kazna od nekoliko godina robije, šta je to ako nije djelovanje zakona u odnosu na goli život, sveden na broj, anonimnost čija se smrt doslovno nigdje ne upisuje, to je apsolutni nestanak bez ikakvog traga koji je u vlasništvu suverene moći. Od biopolitičke kontrole do zakonske regulacije da se migrantima uskrati pomoć kad su životno ugroženi, više ne postoji onaj korak koji prelazi tu granicu, budući da suverena moć imperatorski raspolaže nad životom/smrti onoga što je označeno kao goli život. Zato je pitanje: šta, dakle, uopšte predstavlja homo sacer, ako ne puku Stvar, život bez njegovog nosioca?
Obzirom na činjenicu da biopolitika uvodi vanredno stanje kao suspendovanje svakog zakona kako bi se djelovalo bez njegovih ograničenja, nije li upravo to omogućilo Netanjahuovoj vladi da sprovede genocid u Gazi i na Zapadnoj obali, naočigled cijeloga svijeta, koji, ipak, ako nije djelovao baš saučesnički poput Amerike, jeste pasivnim posmatranjem ili okretanjem glave pokazao stepen pokornosti koji nas pokazuje nedostojnim da govorimo kako je tako nešto nedopustivo u XXI vijeku, jer smo mi nedorasli ovom obećanom vijeku čija je četvrtina protekla u ratovima koji nisu ništa drugo do čist primjer banditizma!
Od ekoaktivista do globalno priznatih politikologa, zvanični diskurs jeste da se na ovaj način približavamo stvarnom kraju svijeta (čak otužni milijarderi nastoje da iskoriste svaki trenutak tako što će se prepustiti i uživati, međutim, tako nešto je izvjesno nemoguće budući da se uživanje i prepuštanje svakom trenutku koristi pod pritiskom znanja da to obavimo prije nego sve ode dođavola, ili: kako od nekoga kome je preostalo svega par sedmica života, očekivati da će uživati tako što će sebi ispuniti sve tokom života uskraćene želje?), no, da li to potpada pod “božansko nasilje”, ili prije mitsko koje nastaje kako bi se uspostavio zakon, utoliko prije što sa krajem svijeta stupa drukčiji zakon od ovoga kojeg smo prekrišili, prije svega kršeći zakon Prirode, potom i reprodukcije koja umjesto rađanja čovjeka, u biotehnologiji stvara humanoidnog robota? Ne bi li prije “božansko nasilje” bila provala Događaja, kojeg Alen Badju sagledava kao - istinsko čudo - događaj koji je nesmjestiv tim prije što se opire radu simbolizacije ili objašnjenju putem tumačenja istorije? S tim u vezi, rekli bismo kako je posljednji Događaj banuo sa Grcima, otud će Mišel Fuko reći kako su oni bili sasvim dovoljni ovoj civilizaciji.
Međutim, kad se povratimo na “božansko nasilje” ili božansku pravdu, to ne znači, kako je već i govoreno, da ona ima neko značenje, naprosto, kad sami kažemo kako nema pravde na ovome svijetu, onda tako nešto treba doslovno razumjeti i shodno tome uvijek već imati na umu, kako ne bismo iznova padali u staru zamku potražnje nekog dubljeg smisla iza svega, tipa: osoba X je bankrotirala, potom ga je ostavila žena, zbog neplaćenih računa izbačen je na ulicu, druge noći hodajući gradom nabasa na prolaznika koji ga tek tako nasmrt izbode nožem. Ili, kako to kaže detektiv Vilijam (film Seven), pričajući šefu kako je pročitao da su dva bloka od stanice, noć prije, neki nepoznati počinioci prvo opljačkali prolaznika, potom ga pretukli i zatim krvoločno ubili, dodajući kako ne razumije ovaj svijet, ali da je vjerovatno oduvijek tako i bilo. Baš u tom trenutku, detektiv Vilijam postupa kao Jov, koji se, dakle, pomiruje sa stvarima ne potražujući ikakvo objašnjenje zašto se one tek tako događaju!
Za revolucionarno nasilje kaže se da pripada onome što potpada pod mitsko nasilje koje nastaje ritualizovano kako bi se uspostavio novi zakon, dakle: diktatura proletarijata završila se tako što je Partija nad proletarijatom izvršila diktaturu, što nam govori sljedeće: prvo se dogodi revolucija, zatim dolazi nova vlast koja je okončava, sa njom i novi zakoni koji moraju eliminisati one koji su svemu bili savremenici, ne bi li se startovalo od nulte tačke, utoliko prije je i rečeno da su komunisti nastojali započeti istoriju od njihove pojave.
“Božansko nasilje” kojem se približava suverena moć kroz biopolitiku, svoju ilustraciju može naći u seriji Los Favoritos de Midas, posebno zbog načina kako se serija završava. Naime: sve vrijeme od Miljenika boga Mide, Viktor je, u stvari, bio iskušavan: nasumična ubijanja koja su izvodili, ucjena da plati pet miliona, naposljetku ako želi okončati niz ubijanja i sam mora počiniti ubistvo tako što će u parku pucati u prvog prolaznika, pa sve do ostavljanja odluke ljubavi njegovog života, novinarki na kojoj je izbor da li će publikovati sve o njemu i time ga uništiti, ili na sve okrenuti glavu, obzirom da je, dakle, ipak vođena ličnom ambicijom, pokušala je nabrzinu napisati i publikovati članak, no prije nego je uspjela biva kidnapovana i ubijena, dok zadnja scena pokazuje Viktora kako izlazi iz korporacije i ulazi u limuzinu, postajući novi član Miljenika boga Mide, budući da se pokazao kao dostojan da bude njihov član. Šta je, dakle, poenta? Sve nasumično odabrane žrtve, među koje spada i jedno dijete, jesu homo sacer u odnosu na suverenu moć tajne organizacije koja djeluje odveć javno samo kako bi pokazala koliko je u stanju kontrolisati sve, počevši od svojih članova, do žrtava, preko policije, novinara, pa do onoga kojeg testiraju da li je dovoljno čvrst da postane jedan od njih.
Sasvim je sigurno da se poimanju “božanskog nasilja” približila Amerika u vazdušnoj invaziji na Irak, pod izgovorom da to čini kako bi preotela oružje masovnog uništenja u posjedu Sadama Huseina za kojeg je implicirala kako stoji iza terorističkog napada 11/9, međutim, kako je priča o oružju bila samo farsa, a rat unaprijed dobijen i kao takav vođen samo da se pokaže ostatku svijeta stepen vojne moći prve sile, u tom smislu je Irak bio homo sacer spram suverene moći države koja je u potpunosti raspolagala životom i smrti gotovo svakog Iračanina. Veliki Drugi ili masmediji, dakle ostatak svijeta u ulozi zanemarljivog arbitra, nasilje je interpretirala kao ‘kontroverzni rat’, čime je izvršeno dodatno nasilje sa ciljem da se legitimiše dejstvo moći koje samo sebi postavlja i briše granice, ne trpeći ništa što bi bilo konstitutivni princip etičke stvarnosti.
“Čovek prolazi ulicom kontemplirajući o najuzvišenim stvarima, u tom trenutku sa prozora pada saksija cveća i ubija ga na licu mesta. Prije nego izdahne, čovek prošaputa: Nek je Blagosloven Bog!” (Kjerkegor, Dnevnici).
U ovom zapisu, rekli bismo kako se ‘danski Sokrat’ kroz ironiju bavi ništavnom i smiješnom ljudskom sudbinom, pa ipak, iz božanske perspektive svako od nas, uključujući i autora ovog dnevničkog zapisa (koji je toga, uzgred budi rečeno, itekako bio svjestan kao jedan od najvećih teologa i mislilaca 19. vijeka, kako ga je doživljavao Vitgenštajn) nije drugo do homo sacer.
Bonus video:
