Postoje predstave koje se završe aplauzom, dok neke počinju ili zažive tek nakon njega. Tako je, nakon prvog pljeska, počela i nova predstava Gradskog pozorišta Podgorica “Koktel nakon premijere”, koja je premijerno izvedena u petak, a zatim i u subotu veče na velikoj sceni Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”. I sluti joj se dug život.
Glasnim aplauzima i stojećim ovacijama ispraćen je na kraju premijerne izvedbe i ansambl predstave čija radnja tematizuje upravo dešavanja nakon igranja, ona iza scene, nakon poklona, aplauza i igranja, postavljajući pitanje ko smo kad se reflektori ugase, kostimi skinu, maske padnu, a ključ u bravi donese apsolutnu slobodu.
Predstava u predstavi, pred publiku postavlja Šekspirovog ”Otela”, dramu opisanu kao “možda i najpoznatije književno istraživanje destruktivne moći ljubomore i sumnje”, a na čijem fonu kasnije gledamo svojevrstan “nastavak”, ali u drugačijem formatu. Nakon poklona, kao da počinje ponor, sve vrijeme praćen smijehom, dok se visoki stil i glamur pretapaju u porive i ogorčenosti svakodnevice. Nakon što se zavjesa spusti, proces, predstava i uloga postaju predmet radnje, ali i hijerarhijski problem.
Dramski tekst Valentina Krasnogorova, režirao je na Večernjoj sceni Gradskog Oleg Toločenko, reditelj iz Rusije koji već par godina živi u Crnoj Gori, u Baru, a ovom se predstavom prvi put predstavlja domaćoj javnosti. Njegov uspješan debi na crnogorskoj sceni istovremeno je i osvježenje za teatarski repertoar domaćih pozorišnih kuća i preporuka za publiku - odmjeren, siguran i promišljen rukopis.
Posebnu punoću predstavi daje upravo režija, izbor suzdržanosti i svedene raskoši. Toločenko ne poseže za prejakim akcentima, patetikom, hiperbolisanom ekspresijom ili nekom tenzijom, već dopušta ljudskoj prirodi da vodi riječ, kvalitet teksta da se istakne, a glumcima da žive, međusobno se podstiču i uzdižu i zaokruže cjelinu. Time je ansamblu otvoren prostor za nijanse, za sitne pomake u tonu i pogledu koji zajedno grade napetost mnogo efikasnije od velikih gestova.
Glumački odlično izvedena, sa prostorom za uigravanje, rast i širenje. Ipak, djeluje mnogo zahtjevnija i “teža”, upravo zbog svedenosti i prirodnosti u kojoj nema skrivanja, efekata i “nadglumljavanja”. Glumci: Miloš Pejović, Pavle Popović, Sanja Popović, Omar Bajramspahić, Danica Rajković, Smiljana Martinović i Zoran Dragićević, ovdje izlaze iz ustaljenih registara, rasterećeni očekivanja, duhoviti, ali precizni. Svaki od njihovih likova nosi sopstvenu slabost, interes i mjeru straha. Svaki karakter ima svoju priču i svoj život, na sceni, na koktelu nakon premijere, nakon njega. Upravo iz tog sudara nastaje dinamika koja drži pažnju puna dva sata, bez praznog hoda, bez zamora, inteligentno, (crno)humorno, s mjerom, ali osvježavajuće.
“Koktel nakon premijere” kao da se poigrava i nama samima, granicom između tragedije i komedije, između realizma i farse, ironije... U tome i leži drama, oslobođena Šekspirovog stiha, režije trećeg lica i pravila scene, ona drama u kojoj na svjetlo izlaze razni slojevi čovjeka, pa i oni u kojima leže sujeta, zavist, ljubomora, pa čak i tiha/burna radost nad tuđim neuspjehom, koju niko ne priznaje, a mnogi prepoznaju.
Smještena je u nekom međuprostoru između pozorišta i svakodnevice, umjetničkog čina i stvarnog života, između uloge i ličnosti, od suvog realizma dnevnih razmirica do potpunog apsurda, od komedije do tragedije, između crnog i bijelog. Pritom, predstava ne govori isključivo i samo o teatru, već o sistemu i životu, pa je tako priča mnogo šira od sopstvene teme i može se preslikati na bilo koji kolektiv u kojem ambicija nadjačava solidarnost, a individua zajednicu.
Radnja smještena u pozorištu donosi uvid u jedan ograničen svijet, ali i u dušu malog čovjeka. Vrata se zatvaraju, a samoća znači sigurnost, slobodu i druga pravila. Ljepota i uspjeh suočavaju se sa samima sobom, saglasje i ravnopravnost postaju iluzija, a pitanje položaja i moći, odnosno hijerarhije i jednakosti, izlazi na vidjelo. Ko je zamjenjiv - svi, ko je povlašćen - rijetki, a gotovo svako u dubini želi da postane “sultan umjesto sultana”.
Iako naizgled sve funkcioniše po pravilima, kao u stroju u kojem svako zna svoje mjesto, u trenutku krize ispostaviće se da pozicije nijesu ni stabilne ni pravedne, da slava i moć odzvanjaju u svima, a pitanje egzistencije i sigurnosti nikada nije ni jasno.
U tom mikrokosmosu pozorišta nakon premijere, kada gotovo svi jedva čekaju da se najedu i napiju, a rijetko da razmijene impresije, mišljenja i strahove, sabrano je sve ono što živimo na sceni sopstvenih života. “Da se najedemo i napijemo” postaje srž, spram suštine. Pitanje je kada je dosta i da li su glad, žeđ i zabava nekada odraz proždrljivosti, halapljivosti, pohlepe, primitivizma, a ne potrebe?
“Igram kraljicu, a nemam za gaće”, replika je koja, u moru raznih drugih, podstiče i promišljanje o položaju umjetnika, o čemu rijetko razmišljamo dok ih gledamo na sceni, ali i pitanje položaja radnika generalno, dok govorimo o ravnopravnosti, a onda i o kapitalizmu koji sve uzima pod svoje, pa tako i umjetnost i kreaciju. Jasno je da upravo i takvo stanje podstiče i budi ono najgore u ljudima, a istovremeno, podsjeća da su odnosi često složeniji od podjele na protagoniste i antagoniste, glavne i sporedne likove.
U društvu sada vlada, kažu u predstavi i nabrajaju razne pošasti - s punim pravom, a vlada i buka umjesto dijaloga, hiperprodukcija umjesto sadržaja, brzina umjesto smisla, ekrani umjesto bliskosti... Kao rečenica: “Bolje strašan kraj, nego beskraj užasa” postavlja pitanje da li užas i zlo uopšte imaju kraj ili samo mijenjaju oblik i stanište.
I dok se tokom dva sata smijemo, iskreno, bezazleno ili nelagodno, mučno i tragično, ostaje pitanje čemu se zapravo smijemo. Smijeh ovdje nije samo rasterećenje, već i ogledalo. Predstava nas istovremeno i zabavlja i podstiče na promišljanje, ali i razotkriva. I tekst i režija i igra, odnosno kompletan proizvod, duhovit, gorak i ljekovit prostor u kojem smijeh dolazi spontano, ali ne rasterećuje u potpunosti. I dok nazdravljamo uspjehu, negdje u pozadini već počinje borba za sljedeće mjesto pod svjetlima reflektora.
Bonus video:
