Roman “Dnevna kuća, noćna kuća” predstavlja jedno od ključnih djela opusa Olge Tokarčuk, autorke čija je književnost, krunisana Nobelovom nagradom za književnost 2018. godine, prepoznata po istraživanju granica identiteta, vremena i ontološke stabilnosti svijeta. Prvo objavljen 1998. godine, a sada i u izdanju Službenog glasnika (Beograd, 2025), roman ne pripada klasičnoj romanesknog strukturi, Tokarčuk je ovdje više pripovjedač. Umjesto linearne fabule, Tokarčuk oblikuje tekst kao fragmentarnu mapu postojanja, u kojoj se svakodnevno iskustvo prepliće sa snom, mitom i metafizičkom slutnjom paralelnog života.
Već sam naslov sugeriše temeljnu dualnost: dnevna kuća simbolizuje prostor empirijskog, racionalnog i društveno strukturisanog identiteta, dok je noćna kuća domen nesvjesnog, snova i onoga što izmiče racionalnoj kontroli. Tokarčuk ne tretira ove sfere kao suprotnosti, već ih prikazuje kao međusobno zavisne ontološke dimenzije. Čovjek nije cjelovit u budnosti, kao što nije izgubljen u snu; njegova egzistencija odvija se upravo u prelazu između ta dva stanja.
Epigraf Huana Ramona Himenesa o nevidljivom dvojniku koji postoji paralelno sa nama postaje ključ za razumijevanje romana. Tokarčuk razvija ideju da identitet nije stabilna kategorija, već proces stalnog razdvajanja i ponovnog sastavljanja sopstva. Likovi često imaju dvostruke ili višestruke egzistencije: žive u istoriji i mitu, u stvarnosti i snu, u sadašnjosti i nekoj neodređenoj vječnosti. Ova ideja bliska je savremenim filozofskim i psihološkim teorijama o fragmentarnosti subjekta, ali Tokarčuk joj pristupa književno, kroz simbol, narativnu fragmentaciju i atmosferu.
Posebno je značajan način na koji autorka tretira san. San nije puka psihološka funkcija, već ontološki događaj, prelazak u alternativni oblik postojanja. U romanu se implicira da čovjek svake noći napušta stabilnost svog identiteta i ulazi u prostor gdje zakon uzročnosti više ne važi. Ova ideja ima duboke korijene u mitološkim, religijskim i filozofskim tradicijama, od antičkih predstava o snu kao “maloj smrti” do savremenih fenomenoloških razmatranja svijesti. Tokarčuk koristi ovu simboliku kako bi sugerisala da smrt možda nije kraj, već transformacija - prelazak iz jedne kuće u drugu.
Prostor romana dodatno produbljuje ovu metafiziku prelaza. Radnja je smještena u pogranični region Donje Šlezije, prostor koji je istorijski pripadao različitim državama i kulturama. Ova geografska nestabilnost postaje metafora nestabilnosti identiteta. Granica nije samo politička linija, već ontološka kategorija: mjesto gdje se susreću različite verzije stvarnosti. Tokarčuk pokazuje da je svaka kuća istovremeno privremena, i da nijedna egzistencija nije konačno ukorijenjena.
Struktura romana dodatno potvrđuje ovu ideju. Umjesto linearne naracije, Tokarčuk koristi fragmente, kratke epizode, snove, pseudo-dokumente i mitološke interpolacije. Ova forma nije formalni eksperiment radi eksperimenta, već organski izraz tematskog jezgra knjige. Fragmentarnost postaje način reprezentacije fragmentarnog identiteta. Čitalac ne dobija jedinstvenu priču, već mozaik postojanja, koji mora sam povezati.
Ne smije se zanemariti činjanica da Tokarčuk piše “iz utrobe”. Njena metafizika nije sterilna; ona miriše na vlažnu zemlju, pržene gljive i ljudski znoj. Senzualnost u ovom romanu je primarna, likovi ne razmišljaju samo o granicama postojanja, oni ih osjećaju kroz hladnoću zida, teksturu hljeba ili miris starosti. Tokarčuk majstorski koristi fiziološko (bolest, ishranu, snagu mišića) kao odskočnu dasku za duhovno. Kod nje put do zvijezda uvijek vodi preko kuhinje i bašte.
Posebno je značajna mistična dimenzija romana. Tokarčuk se oslanja na gnostičke, hrišćanske i folklorne motive, sugerišući da stvarnost ima skrivene slojeve koji nisu dostupni racionalnom saznanju. Likovi često doživljavaju trenutke epifanije, kratke uvide u dublju strukturu svijeta. Međutim, ovi uvidi nikada nisu definitivni; ostaju fragmentarni, poput snova kojih se sjećamo samo djelimično.
U tom smislu, “Dnevna kuća, noćna kuća” nije roman o događajima, već o stanju postojanja. Tokarčuk ne postavlja pitanje šta se događa, već šta znači biti. Njena književnost ne daje odgovore, već produbljuje misteriju. Čitalac ostaje u prostoru između razumijevanja i nerazumijevanja, između racionalnog i intuitivnog, između dnevne i noćne svijesti.
Najveća vrijednost ovog romana leži u njegovoj sposobnosti da destabilizuje čitaočevu sigurnost u sopstvo. Tokarčuk pokazuje da identitet nije posjed, već proces; ne struktura, već kretanje. Čovjek nije jedno biće, već mnoštvo mogućnosti koje se smjenjuju kroz vrijeme, snove i sjećanja.
Zbog toga “Dnevna kuća, noćna kuća” predstavlja jedno od najznačajnijih djela savremene evropske književnosti. To je roman koji ne pokušava da objasni misteriju postojanja, već da je učini vidljivom. Njegova snaga nije u narativnoj koherentnosti, već u ontološkoj dubini. Tokarčuk ne nudi utjehu, ali pruža razumijevanje: da možda nikada nismo samo ono što mislimo da jesmo, već i ono što sanjamo, ono što smo zaboravili i ono što ćemo tek postati.
Od fragmenta do totaliteta - poređenje sa “Knjigama Jakovljevim”
Ako je roman “Dnevna kuća, noćna kuća” (1998) intimna, fragmentarna mapa jednog mikrokozmosa u Šleziji, onda su “Knjige Jakovljeve” (2014) autorkin pokušaj totalnog romana.
Oba ova djela Olge Tokarčuk prkose linearnom vremenu i istražuju “granične” prostore i identitete (vjerske konverzije, seobe).
Međutim, dok se u “Dnevnoj kući, noćnoj” autorka oslanja na snove i intuiciju pojedinca, u “Knjigama Jakovljevim” koristi ogromnu istorijsku arhivu kako bi rekonstruisala čitavu epohu.
Zato možemo reći da je “Dnevna kuća, noćna kuća” bila laboratorija u kojoj je Tokarčuk testirala metodu “pripovjedača koji vidi sve”, koju je do savršenstva dovela u svojoj istorijskoj sagi o Jakovu Franku.
Bonus video:
