(Nastavak iz prošlog broja Arta)
Umjetniku je potreban samo talenat i volja da bi u stvaralačkom zanosu proizveo svijet riječima, i u polju neograničenog važenja jezika izvodio važeći moral, moral bogova i umjetnika: Nema ničeg čudnijeg od pisca, refleksa da se opiše ne samo ono što se događa, već i kako mu se događa, razabličavajući nesposobnost, moguće čak i neobjektivnost njenog tvorca: Dnevnik nije ništa manje lažna istorija od drugih. Razlika je jedino u tome što u dnevniku sebe lažemo o sebi, a u istorijama drugih lažemo o drugima. Tipično za pekićevsku ironiju, sumnja se proširuje na sve ljudske djelatnosti, pa i na dnevnički zapis, u kome se uvijek ogleda pristrasna figura i perspektiva gledanja njegovog sočinitelja.
Pekić je imao snažnu potrebu da politički misli i djeluje, on je u biti homo politicos, politički mislilac prerušen u pisca, trudeći se da uprkos svemu, u svome robijanju u poslijeratnom zatvoru, zadrži gest otmjenosti i objektivnosti: Niko komunistima ne odriče pravo da se i na planu kulture bore za svoje ideje, odriče im se, međutim, pravo da tu borbu nazivaju uzorom demokratskog političkog djelovanja, jer ako iz takve borbe proizilazi onemogućavanje javnog delovanja, atak na golu egzistenciju, javno žigosanje, crni spiskovi i hapšenje partijskih organizacija, onda je to cinično ruganje zdravoj pameti... nova ideološka ofanziva, kao i uvek do sada, uostalom pokazuje konstitucionu nesposobnost komunista da misle i da se ponašaju kao demokratija.
Nigdje kao u ovom pasusu pisac nije tako suvereno izložio svoju dominantnu tezu o konstrukcionoj grešci komunizma u Jugosaviji, dao podlogu za razumijevanje njegovih tada još mladalačkog protivljenja autoritarnom režimu. U rekapitulaciji njegovog stanovišta tekst može služiti kao paradigma - orjentir u kom se pravcu kretala njegova misao, na koji način je rasuđivao o političkom sistemu uspostavljenom nakon Drugog svjetskog rata. On ne odriče pravo, pa ni komunistima, da izlažu svoje ideje o kulturi i politici u javnom prostoru, odriče im ekskluzivno pravo da takvo učešće i slobodno izražavanje ne priznaju drugima. Ova nedemokratska težnja za brisanjem svih glasova na javnoj sceni, osim sopstvenog, nezamisliva za Pekićovu slobodnu pirodu, učinila ga je otpadnikom - sumnjivim licem - protivnikom, i to opasnim, koji ne vjeruje u osnovne postulate dogmatskog marksizma, jer on traži, po idolozima sistema, suvišnu političku slobodu. Pisca, je sve ovo dovodilo na rub propasti, oštre ivice sa koje se survava u ambis, tačnije preduzetih radnji političke policije koja je revnosno pratila njegovo osnivanje SDOJ-a, Saveza demokratske omladine. U zgradi, u neposrednoj blizini Mažestika u koje se nalazilo povereništvo OZN-e, za grad Beograd, (UDBE) krio se zastrašujući državni aparat i njegova represija, s eufemističkom nazivom: Odjeljenje za zaštitu naroda.
Ni u mladosti, kao ni kasnije, Pekić nije mogao da prihvati zabranu da javno i slobodno iznosi svoje političke stavove, ideje i građanski program djelovanja, što ga je koštalo boravka u zatvorskim ćelijama, sa nečovječnim postupanjem i brutalnim fizičkim i psihičkim zlostavljanjima. Tortura je po bestijalnosti prevazilazila sve do tada poznate političke prakse, primjenjivane za političke krivce, podsjećajući jedino na staljinističke čistke, od kojih su njeni, vjerni pitomci - učesnici preuzimali slične metode mrcvarenja zatvorenika.
Ako se jednom mišljenju ništa ne može suprotstaviti, to liči na diktaturu, to jeste tiranija, sloboda koju imaju zatvorenici kojima se slobodno dopušta da šetaju u zatvorskom krugu. Cijelim bićem pisac se odupirao ovom nakaradnom shvatanju slobode, plaćajući visoku cijenu za svoje demokratske nazore: Socijalistička zemlja u kojoj se mora socijalistički misliti da bi se uopšte mislilo - nije socijalistička, rezonuje Pekić, da bi ukazao na razilaženje utopijskog projekta i društvene zbilje, pokazao izvještačenost i neprirodnost režima koji za sebe netačno tvdi da je demokratski. Upravo je on iskusio smisao takve demokratije, šta znači biti nezavisan intelektualac, osuđen prvobitno na petnaest godina robije, zbog svog naizgled bezazlenog, tada gotovo dječjeg - naivnog vjerovanja da je moguće slobodno djelovati i misliti u sistemu satkanom od ne-slobode, zavodljive retorike za svoje u-masovljene pristalice, o kobajagi visokom stepenu demokratije koji po svemu prevazilazi razvijene zemlje evropskog kontinenta. Pekić je neposredno provjerio šta znači socijalistička demokratija, ispitivao njeno naličje, suočio se sa primitivnom kastom policijskih aparatčika, isljednika i doušnika, oprobovajući neke od najokrutnijih metoda zloglasne ideološke čizme, surove kaznionice u kojima je robijala uglavnm nevina beogradska mladež, strpana u tamnice voljom svemoćnih zaštitnika partijske države, koji su se povinjavali jednom - jedinstvenom centru moći u tadašnjoj Jugoslaviji.
Pekić ispisuje dnevnički zapis bez zluradosti osvetničke psihologije progonjenog, doduše i bez vidljive empatije, za ove neotesane komunističke grubijane, sa željom da ispriča priču zaboravljenih, otme od zaborava uspomene, ukaže na sudbine mnogih u tom vremenu koje su pojeli skakavci.
Pisac je to koji ne piše ni sa gorčinom, ni sa mržnjom, više tugom do koje se sve nizine životinjstva može oboriti sve ljudsko, i zabraniti čovjeku da uopšte misli svojom glavom. Kako se zlo u našoj prirodi budi pod naletom nasilničke ideologije, kada se pojedinci, bez autoriteta, profesije i znanja, uzdižu na tron vladara života i smrti, onih koji odlučuju o nečijoj krivici i izopštenju iz društva. Bez obzira što je iskusio okrutnost zatvorskog mučenja, Pekić nikada nije izgubio dječačku nevinost srca, koju je ponio iz toplog roditeljskog doma, za šta u dnevnicima piše da je bio oaza sreće, udivljen je do kraja ljepotom antičkog mita, potragom za zlatom Kolhide, argonautski pohod u kome se traga za bezvremenim istinama.
Sva ta zatvorska iskustva, boravak u Sremskoj Mitrovici, kasnije u Nišu, sve do 1953. godine kada je pušten sa robije, bogatila su njegovu maštu, imaginaciju, davala materijal za studiranje međuljudskih odnosa, povod za razmišljanje o izopačenjima naše ličnosti, nad kojom vladaju ideologije i interesi. Kada je nakon smrti Staljinove otpočeo proces destaljinizacije, režim se odlučuje na veliku amnestiju koja će zahvatiti i samog Pekića, čovjeka koji je od 1949. dijelio zatvorski prostor sa pristalicama sovjetskog modela, te predratnim intelektualcima i kriminalcima. Čvrstina i istrajnost u njegovom karakteru pokazala se čak i u detaljima, recimo u njegovom upornom istrajavanju da mu zatvorski stražari vrate oduzeto penkalo, inače neće prihvatiti rešenje o izlasku iz tamnice. Živeći u uskom krugu prijatelja nakon petogodišnje robije, pisac se osjeća loše u svojoj darovnoj slobodi, on dobro zna šta znači biti bez građanskih prava, otuđen i izolovan. Zbog toga je podržao pobunu 1968. godine, studentske demonstracije, ne slažući se njihovim idejama u potpunosti, i njihovom željom da se režim samo reformiše, a ne sruši do kraja i uvede građanski politički moral, jer je on ostao ubijeđeni antikomunista. Odmazda režima se vidjela u oduzimanju njegovih pisama prilikom odlaska za London, da se pridruži supruzi Ljiljani Pekić. Iz Londona je potpisivao peticije, podržavao sve disidente, i zalagao se za zaštitu ljudskih prava i slobodu mišljenja, borba koju je vatreno započeo u mladosti nastavljala se i njegovoj literaturi, kao sukob sa političkim autoritetima i neistomišljenicima.
Zatvorenički instikt i pribranost
Slika zatvora opisana u dnevnicima obespokajava, iako to možda i nije bila piščeva osnovna namjera, pa i pored toga jezivi utisak, nakon čitanja ove ispovijesti, zastrašuje mogućnostima sunovrata i izopačenostima, ukidanjem svakog oblika moralnog ponašanja. Ne samo da je bilo bestijalno, ta gorka maltretiranja dobijaju sve znakove demonskog trijumfa nad nedužnim žrtvama - đavolska stvar, poprima karakter iracionalnog zla, iz koga crpi svoju energiju. Uigravanje u poziciju krivca, satjeravanje je uz zid tih nevinih mladih tijela, od onih koji nikom ne polažu račune, bahatost je to i glupost koja defiluje otvoreno, otkriva svu nemoć pojedinca da se odupre lavini koja mu se kao užarena lava sručila na glavu, sa devizom: Vi koji ulazite ovamo ostavite svaku nadu. Pročišćenje duše kod pritvorenih, to je njihov nemušti jezik, strah šta slijedi, ujedno i dilemama može li se dalje otići u ovoj paradi niskosti i bezumlja. Kasnije je, družeći se sa inforbirovcima koji su pretrpjeli nasilje na Golom otoku, pisac iskreno saosjećao sa njihovim patnjama, ali i opominjao da oni nikada ne govore o stradanjima građanske inteligencije - buržoaske klase, izmučene tim istim metodologijama nasilja. Dakako, sve žrtve, ma sa koje strane da dolaze, su žrtve, zaslužuju poštovanje i neku vrstu moralne rehabilitacije.
Priznaj! To je bila riječ bezbroj puta izgovorena od isljednika, tih prevejanih nitkova bez časti osim lojalnosti i više od neophodne. Ovi poslušnici svirepo se iživljavajući nad nedužnima, liječe kompleks svog uglavnom niskog porijekla, zatomljene ambicije da budu neko, bez školskog obrazovanja i regularnog uspinjanja na društvenoj ljestvici, neuki podlaci lišeni svake predstave o moralnom postupanju. Ti antiheroji štite svoje transgeneracijske frustracije, a odsustvo građanskog ponašanja i bontona nadaknađuju drskim ophođenjem, neumjesnim šalama, agresijom na svakom planu njihovog, inače bijednog položaja u nomenklaturi partijske policije, dokazujući se svojim udbaškim šefovima prekomjernom upotrebom sile, pakosti i bespogovorne revnosti.
Priznaj! Bila je to sveta mantra ovih nemilosrdnih istjerivača istine, u službi uglavnom sa vidljivim psihičkim i fizičkim nedostacima. Priznaj! Bila je to zapovijest kao najmoćnije oruđe u rukama ovih fanatika revolucije zaduženih za njene prljave poslove, smaknuća izdajničke klase i surove egzekucije. Priznaj! Bila je to riječ, zaštitni znak ove kaste policijskih isljednika. Po svjedočenju nekih optuženih iz tog perioda bila je uvriježena i krilatica: Lažeš bando, sve to sračunato da se po svaku cijenu iščupa priznanje od uhapšenika, tjerajući ga na sramno izmišljanje krivice, ili čak lažnih iskaza, optužbi nevinih ljudi. Pekić u knjizi Godine koje su pojeli skakavci, živo svjedoči, koga god je optuženik pomenuo, a pod batinjanem morao je pomenute neka imena, taj pomenuti je već sjutra doveden u istražni zatvor OZN-e, pretučen i, kupajući se u lokvi krvi, takođe bivao prinuđen da najčešće nasumice odaje imena kobajgi izdajnika i saradnika u svojem rđavom poslu rušenja državnog poretka, ili makar pripreme atentata na voljenog maršala.
Osnovni zadatak za pisca je objašnjenje: kako sam postao gad, u poglavlju Oni sade seme gada, čime otpočinje velika odiseja duha u pet tomova njegovih bilješki o sebi i drugima: Kad god se vrata otvore počinje novi život, dve mutne sene postaju dva čoveka u kožnim kaputima i kačketama od iste materije, udbaši koji naređuju: Ustanite. Uhapšeni ste u ime naroda! Doznajem da me je narod lišio slobode i to me čudi, jer narod ne vidim.
Dok je slušao zvuke Šumanove muzike sa radija, uhapšen je mladić u svom beogradskom stanu na domak Slavije, osumnjičen za teško krivično djelo podrivanja političkog poretka. Ono što može da obespokojava i današnjeg čitaoca jeste paradoks cijele situacije, neko je, u nekom času, iz nepoznatih razloga odlučio da Borislav Pekića postane uhapšenik, poput Jozefa K. u Procesu Franca Kafke. Udarcima se nadoknađuje nedostatak dokaza: Gde ti je štamparija đubre, urlaju novopridošli, drugari objašnjavajući nekakve nebulozne konstrukcije piščevoj majci koju njegov prijatelj, kasnije ugledni profesor na Odjeljenju za klasične nauke Filozofskog fakulteta Miron Flašar, zove Marijom Antoanetom zbog sijede kose na još mladalačkoj glavi. To su bile sve prednosti kojima će ga policija obasipati dok bude njen gost: Događaju se sve pustolovine u životu, jednom, dvaput ili bezbroj puta, zavisno od količine nomadskog duha koji nosimo u sebi i revolta koji nam je predat da ga umnožimo i rasejemo kao vetar polen bilja.
S obzirom da su regrutovani najčešće iz redova najnižih provincijskih protuva, policijski dužnosnici svoju profesionalnu obavezu vrše odista savjesno, obrušavajući se besomučno na osumnjičenog s ciljem da izvuku sve što se izvući može od ovog nesrećnika. I u ovim časovima Pekić, sudeći po dnevnicima zadržava prisebnost, kao jedan vid revolta na postojeće stanje stvari, spreman da podnese toplog zeca - batinanje koje su za njega i njegove istomišljenike, prvi put sproveli u Trećoj Beogradskoj gimnaziji, mnogo prije golootočkog mučilišta.
Suvišno je govoriti koliko je ponašanje i sveukupna reakcija na vrijeme čuda bila gospodski odmjerena, nezlobiva čak i pred licem njegovih egzekutora. On objašnjava da je i njegov roman Vreme čuda bio alegorija kojom je pokušavao da indirektno kritikuje i ocrni komunistički režim u poslijeratnoj Jugoslaviji. On govori o užasima spavanja na betonu u zatvorskim ćelijama, dobijanju tuberkoloze, te neprekidnim samoubistvima i premlaćivanjima kojima svakodnevno prisustvuje. No, po svemu sudeći ostajao je dostojanstveno otmjen, iznad vremena u onom prostoru u kome obitavaju veliki duhovi, izvan mržnje i želje da se vinovnicima uzvrati istim mjerom. Njegov dnevnik, više je podsjetnik, težnja da se memoriše vrijeme, nego da se osude ili kazne njegovi konkretni protagonisti. Nesuvislo bi bilo od nas ne rezumijeti razmjere piščeve duhovne veličine, koja iako nije oprost u hrišćanskom smislu, jeste neka vrsta lamenta nad tužnom ljudskom sudbinom, saosjećajna saga prema proživljenom, udaljavanje od mjerila palanačkog mentaliteta i njegove uvijek prisutne prizemene koristoljubivosti.
Koliko je samo prisutna razlika između Pekića - obrazovanog džentlmena i njegovih protivnika - oponenata skučenih provincijalnih vidika. Samo gospodin sa stilom kakav je bio mogao je sa visine posmatrati ljudske slabosti, mračnu psihu ovih novopečenih drugova - grubijana bez porijekla koji su se dočepali moći da vedre i oblače prema kriterijumu svoje ideološke zaslijepljenosti.
(Moj otac Slobodan Tomović upoznao je Borislava Pekića kada je pisac boravio u Podgorici. Kao dobri poznavaoci metoda boljševičkih pitomaca, što su obojica iskusili u zatvorskim uslovima, s humorom su ispoljavali svoju osudu režima, i provodili sate u razgovoru o Francuskoj revoluciji i njenim vođama jakobincima Robespjeru, Dantonu, aludirajući na revolucionarne tekovine u Jugoslaviji.)
Pekić je bio gospodin prije hapšenja, u zatvoru i nakon zatvorskih godina, svojstvo koje je tako nepoznato njegovim goniteljima, kosmičkim miljama udaljen od njihovog pogleda na svijet. Gospodina Borislava nije bilo lako slijediti ni u teorijskim raspravama, još manje u aristokratskim manirima, nedostižnim idealom, tako zbunjujućim njegovim protivnicima. Odista, bila je to klasna razlika koja se nije mogla lako premostiti, niti ukinuti, ma kakav sistem represije da je primjenjivan. Nema sumnje opstajala je ova krucijalna razlika koja je sadržana u osnovi uzvišenih individualnosti, reprezent koji pokazuje da za vrstu homo sapiens još uvijek ima nade. No, njegove robije bile su, pored ostalog, i podsticaj njegovom lucidnom intelektu, razlog za pomno studiranje devijacija u ljudskoj prirodi, za tiplogiju ljudskih karaktera, zalaženjem u tamnu stranu naše psihe koja se ispoljava u turbulentnim istorijskim vremenima, onda kada prestaju da važe zakoni i propisi normalnog ponašanja. Onda kada izmile svakakve gadosti na svjetlost dana, i pokuljaju svi poroci, preostaje uvijek zrnce mudrosti, nepotkupljivi pojedinci antejske snage, spremni da se pobune zarad očuvanja vitalnih vrijednosti ljudskog plemena. Iz tih razloga vrijede da budu upamćeni kao svetionik u dobu tame, svjedoci da istina nije iščezla sa obzorja našeg razumijevanja svijeta i njegovih zakona.
(Kraj u narednom broju)
Bonus video:
