Rizvanoli: U vremenu rata i manipulacije, jesmo li izgubili čast?

Bez obzira gdje i kad se ratuje, na kraju smo svi isti. Svi smo ljudi koji žele da ih neko voli, da imaju bolji život... Uprkos tome, veoma se lako manipuliše ljudima i onda dođe do mržnje i ratovanja... Tako u intervjuu za “Vijesti” glumac Edon Rizvanoli komentariše svijet danas, referišući na film “Obraz” u kojem igra glavnu ulogu.

Nuredin Nur Doka, poznat kao Barjaktar, kojeg je Rizvanoli otjelotvorio u popularnom filmu Nikole Vukčevića, godinama je živio po kodeksu časti, čuvajući obraz i porodično ime, a onda se našao pred dilemom koja zahtijeva gotovo Solomonovo rješenje. Radnja filma koji sedmicama već puni bioskopske sale širom Crne Gore, ali i Srbije i Bosne i Hercegovine, svedena je na 36 sati tokom kojih Nur Doka treba da donese tešku odluku. Nakon što su vrata njegove porodične kuće otvorena hrišćanskom dječaku koji bježi od ljudi koji su mu prethodno ubili roditelje, od njega se zahtijeva da dijete preda progoniteljima čije su namjere jasne. Da li da preda dijete progoniteljima i time izda viševjekovni kodeks svoje kuće, ili da rizikuje živote članova porodice kako bi sačuvao nepoznato dijete i obraz - izbor je koji mu se nudi, iako za Doku rješenje može biti jednostavnije - čovječno i plemenito.

Rizvanoli naglašava da je film veoma važan za nas danas, te da podsjeća na prave vrijednosti i podstiče da im se vratimo uz poruku da nas zapravo umjetnost čini ljudima.

“Mislim da smo u međuvremenu, sigurno tokom posljednjih 20-30 godina, izgubili istinu, a možda i obraz. Dobili smo neke sasvim druge prioritete, najčešće materijalističke prirode”, ocjenjuje glumac.

Mudrost, pravednost, ali i plemenitost koju Doka nosi, dodatno mu otežava izbor, ali i vezuje gledaoce filma vraćajući ih ponovo u bioskopske sale. Uloga je Rizvanoliju donijela i više međunarodnih nagrada, a za “Vijesti” kaže da mu ipak najviše znače reakcije ljudi.

Pored razgovora o filmu, glumac Edon Rizvanoli za “Vijesti” priča i o kinematografiji generalno, ali i o ostvarenjima sa Balkana, sopstvenim projektima, putu koji ga je vodio od Kosova preko Austrije, do Sjedinjenih Američkih Država i Holandije, ističući da mu je mnogo lakše bilo uspjeti u inostranstvu nego kod kuće.

Film “Obraz” od svoje domaće bioskopske premijere kontinuirano puni bioskopske sale. Prisustvovali ste prvoj od projekcija, kakve utiske nosite?

Premijera u Podgorici zaista se može opisati kao nešto izuzetno i fenomenalno. Postojala su određena očekivanja, ali nisam mogao ni da naslutim takvu reakciju publike. Veoma sam srećan zbog toga kako je sve proteklo; dopala mi se organizacija, a najdraže mi je što je film ostavio takav utisak na ljude. Njihove reakcije su za mene najljepša nagrada koju mogu da dobijem.

A osvojili ste više nagrada za najboljeg glavnog glumca, lik Nura Doke, i to na različitim svjetskim festivalima.

Tako je, osvojio sam tri nagrade za najboljeg glumca. Ovaj film je apsolutno univerzalan, što potvrđuju priznanja, ali i reakcije publike širom svijeta. Nagrađen sam u Iraku, Maroku i Španiji - gdje je "Obraz" proglašen i najboljim filmom, uz nagrade za najbolju kameru i režiju, što čini ukupno četiri priznanja u toj zemlji. Film je nagrađen i u San Dijegu, Italiji, kao i u Indiji, a sve to potvrđuje da je priča svuda naišla na odličan prijem.

Jasno je da “Obraz” komunicira sa gledaocima iz svih sredina koji prepoznaju istinske ljudske vrijednosti, ali i iskušenja i izazove?

Tako je... Upravo se to vidi na osnovu reakcija. Jasno mi je da će publika na festivalu u Herceg Novom prepoznati ovu priču, jer vjerovatno mnogi već znaju za stvarnu sudbinu Nura Doke; poznaju koncept bese i sve što on nosi. To je svima ovdje blisko i prepoznatljivo. Ali, kada odete na festival u Palm Springsu u Americi i doživite reakcije kakve smo mi dobili, onda zaista shvatite da je ono što smo stvorili prvenstveno ljudska priča. Dileme koje ima Nur Doka, ali i svi ostali likovi u filmu, zaista su univerzalne i vječite. Zato i kažem da je film "Obraz" u suštini apsolutno univerzalan, a istovremeno veoma važan za vrijeme u kojem živimo.

Lik kojeg tumačite cijelog svog života se vodi principijelnošću, čašću i moralom, ali u jednom trenutku se nalazi pred sudbonosnim iskušenjem nakon kojeg će se sve promijeniti - pitanje je na koji način. Sve je na njegovim plećima, a odluka je teška. Ipak, on vidi prilično jednostavno rješenje...

Znaš kako - nije on komplikovan, već situacija u kojoj se nalazi. Za njega je sve to, moralno gledano, lako rješivo. On jasno razlikuje dobro od zla; zna šta bi učinio i šta je ispravno. Ipak, on je veoma svjestan da je okolnost u kojoj se našao drugačija i kompleksna, što samu odluku čini neizmjerno težom.

U filmu shvatamo i da referenca “Nužda zakon mijenja” ne mora biti istinita. Šta Vi kažete?

Vjerujem da će gledaoci sve to sami otkriti. Upravo zbog toga im se film i dopada - on je svojevrstan poziv da se podsjetimo pravih vrijednosti i da im se konačno vratimo. Mislim da smo u međuvremenu, sigurno tokom posljednjih dvadeset-trideset godina, izgubili istinu, a možda i obraz. Dobili smo neke sasvim druge prioritete, najčešće materijalističke prirode. Nažalost.

Opet ću se pozvati na rečenicu iz filma: “Rat je ušao u svačiju kuću”. Ova planeta je zajednička kuća svih na njoj, ali se uvijek u nekom kutku ratuje... Kako Vi vidite situaciju danas u svijetu?

Želio bih da imam više optimizma, ali nažalost, sve ovo što se danas događa u svijetu ne pruža mi tu mogućnost. Da je sve ovo nešto novo, rekao bih: 'U redu, preživjećemo i izaći na drugi kraj tunela kao bolji ljudi'. Ali, ništa od ovoga se ne dešava prvi put; ovo traje godinama... Imali smo razne sukobe, Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Balkanske ratove, sada je tu i Gaza... Bez obzira na to gdje se i kada ratuje, na kraju smo svi isti - ljudi smo. Svi želimo da budemo voljeni, svi težimo boljem životu, ali se isto tako ljudima veoma lako manipuliše, pa se brzo dođe do mržnje i ratovanja.

Tokom devedesetih ste napustili Kosovo, geografski, ali ne u potpunosti, pa ste godinama unazad sve prisutniji, ponajviše na filmskoj sceni. Kako vidite situaciju ovdje, da li su se i kako stvari promijenile?

Moj je utisak da se tranzicija još nije završila. Mislim da je život sada bolji, ali istovremeno i teži. Rekao bih da svakoj državi na Balkanu, i svakoj naciji uopšte, treba vremena da nađe sopstveni put kako bi ponovo mogla da funkcioniše na pravi način. U svakom slučaju, smatram da je bolje nego ranije, između ostalog i zato što imamo mnogo više informacija i mogućnosti. Ipak, moramo biti oprezni i mudri - posjedovati informaciju ne znači odmah i posjedovati znanje. Treba znati šta uraditi sa tim podacima i kako zadržati kritičko razmišljanje.

Kako pamtite sopstvene početke, koliko je bilo teško i izazovno graditi se u umjetnosti na drugom podneblju, u Austriji, sredinom devedesetih, a istovremeno pratiti sve što se dešava u Vašoj državi?

Svoj prvi projekat imao sam 1994. godine, kada sam imao otprilike 22 godine... Bila je to uloga Romea, i to na njemačkom jeziku. Njemački sam naučio za tri godine i mogu slobodno reći da sam tada bio pomalo arogantan, pa i nadobudan. Kada si mlad, svi smo mi takvi, mislimo da je sve moguće i da sve možemo. Meni je taj stav, na neki način, tada i pomogao.

To je dobar stav kod/u mladosti, taj bunt i uvjerenje da sve znaš i možeš sve.

Tako je. Uistinu, tada nisam ni bio svjestan važnosti onoga što radim, niti koliko je to zapravo velika uloga koju je teško dobiti, a još teže odigrati. Ali, upravo je u tome stvar - kad si mlad, misliš da možeš sve. Smatram da je najbolje pronaći sredinu: posjedovati zrelost koja dolazi s godinama, ali zadržati i tu dozu mladalačke drskosti koja ti govori da je sve dostižno. Ako imaš samo zrelost, previše analiziraš i opterećuješ se ozbiljnim stvarima. S druge strane, ako imaš samo mladost, previše je sirovih emocija i samopouzdanja bez pokrića. Za mene je to bio izuzetno formativan period. Počeo sam kao amater, bez ikakvog iskustva, a odmah sam dobio priliku da igram u profesionalnom pozorištu na njemačkom jeziku. Ipak, nakon tri godine shvatio sam da, iako mogu mnogo toga da iznesem na intuiciju i znanje iz knjiga, ipak mi je potrebna formalna škola. Tako sam krenuo put Njujorka.

Koliko je sami Njujork kao metropola i energija, uticao na Vas, kako ste ga doživjeli i kako ga danas osjećate? Po čemu je jedinstven?

Njujork je Njujork... Energija u Njujorku je sasvim specifična. Uvijek kažem da je on "pupak svijeta", barem što se mene tiče. Posjetio sam ga ponovo prije dvije godine, nakon četvrt vijeka od završetka školovanja, i dočekao me je onaj isti, prepoznatljivi impuls. To je vibracija koja se ne može porediti ni sa jednom drugom metropolom. Za razliku od gradova poput Berlina, Beča, Pariza ili Londona, koji su na neki način dostigli svoj limit i ostali dosljedni sebi, Njujork se konstantno transformiše. Naravno, velike stvari se dešavaju svuda, ali Njujork kao organizam neprestano evoluira, stalno gradi novi identitet, autentičnost i harizmu. To je jednostavno ta neukrotiva energija koja me je ponovo osvojila.

S obzirom na Vaše bogato iskustvo i međunarodnu karijeru, kako ocjenjujete kinematografiju država nekadašnje Jugoslavije?

Bosanskohercegovačka kinematografija prva je ostvarila značajnije uspjehe, s Danisom Tanovićem, a potom i Jasmilom Žbanić. Hrvatska ima razvijenu produkciju, ali su oni, zahvaljujući svojim lokacijama, više fokusirani na serije. Slično je i sa Srbijom, koja ima izvrsne reditelje, ali je njihov fokus jedno vrijeme bio primarno na serijskom programu. Što se tiče manjih sredina poput Crne Gore i Kosova, vjerujem da tek sada počinjemo da pronalazimo sopstveni autentični glas. Kosovo je krenulo nešto ranije, prije desetak godina, dok je Crna Gora u posljednje tri-četiri godine postala znatno produktivnija. Iako je put težak, radi se kvalitetno, a najdragocjenije u svemu je naša međusobna saradnja. Za svoj novi film planiram koprodukciju upravo sa Crnom Gorom. To je najbolje rješenje za sve, jer smo pojedinačno mali; ako pomažemo jedni drugima, lakše je i nama i generacijama koje dolaze.

Smatram da kinematografiju ne treba posmatrati kao luksuz, već kao nasušnu ljudsku potrebu, ali i kao ozbiljnu industriju. Na primjer, ako dobijem 200 hiljada eura za dugometražni film, javnost mora razumjeti da taj novac dijeli 50 ili 60 ljudi koji na njemu rade. To nisu sredstva za režisera ili producenta, već za desetine porodica. To je ulaganje u opšte dobro, kulturu i umjetnost. Moramo mijenjati mentalitet, jer još uvijek vlada zabluda da je kinematografija rezervisana za elitu koja se zabavlja, putuje po festivalima i uzima novac ni za šta, dok u stvarnosti mi umjetnici često dobijamo najmanje.

Umjetnost nas čini ljudima

Nasuprot filmovima koji će zabaviti ljude, koliko je važno da ozbiljna ostvarenja progovaraju o ozbiljnim temama ne bi li možda probudila ljude koji su zatvorili svoje srce, razum i oči za neke stvari?

Iskreno, ne vjerujem da film može imati presudan uticaj na mase ili čitave zajednice, ali sam uvjeren da može snažno uticati na pojedinca. To je zapravo ključno, jer se pozitivna energija širi poput virusa - možemo prenositi dobro s čovjeka na čovjeka, što smatram izuzetno važnim. Svi mi u sebi nosimo tragove knjiga koje smo pročitali, muzike koju slušamo ili filmova koje smo odgledali; to nosimo kroz cijeli život jer nas upravo ti tragovi oblikuju. Zato smatram da nas film, pozorište, muzika i književnost - umjetnost u svom najširem smislu - zapravo čine ljudima. Da, umjetnost je ono što nas definiše kao ljudska bića.

I da nijesam glumac, sigurno bih bio umjetnik

Angažovani ste na različitim kinematografskim projektima, bilo kao glumac, reditelj ili producent. Iako ste počeli u pozorištu, ono je već neko vrijeme na pauzi?

U pozorištu nisam igrao već četvrt vijeka, iako mi je ono zapravo draži medij; posljednji put sam nastupao u Beču. Danas mogu reći da gluma za mene nikada nije bila samo posao, već unutrašnja potreba i spoznaja. Ne radi se o tome da ja to želim, već da osjećam da to moram raditi. Da nisam glumac, sigurno bih se bavio nekom drugom granom umjetnosti. Čak i kada ne glumim, ostajem u industriji kroz sopstvene projekte. Prije osam godina snimio sam dugometražni film koji je bio kosovski kandidat za Oskara, dok sam prošle godine kao producent stajao iza kratkometražnog ostvarenja koje je premijerno prikazano na Berlinaleu. Taj film je dobio nominaciju Evropske filmske akademije, nagrađen je u Sarajevu, uz još nekoliko značajnih priznanja. Trenutno su mi odobrena sredstva za drugi autorski film koji pripremam na Kosovu. Ukratko - stalno stvaram i uvijek sam u ovom svijetu, ali gluma je ono što najviše volim.

Šta možemo očekivati od Vašeg narednog rediteljskog poduhvata?

Film je još u fazi razvoja, pa je rano govoriti o detaljima. Otkriću samo da je riječ o priči zasnovanoj na istinitom događaju. U fokusu je pojedinac koji pronalazi snagu da se suprotstavi austrijskom konglomeratu čiji projekti na Kosovu ugrožavaju njegovo rodno selo.