“Grad koji je pojeo sam sebe”, radni je naslov knjige, koja će svjedočiti o urbanističkom haosu koji je pretrpjela Budva u protekle tri decenije, na koji način su investitori diktirali uništenje, zbog čega na društvenim mrežama Budvani slove kao nezasite interesdžije, ali i da je bilo glasova razuma koji su se mogli čuti i koji su ukazivali na takvo stanje u kojem se danas nalazi metropola turizma.
Autorka knjige, profesorica Božena Jelušić, predsjednica Društva “Za bolji grad” (1992-2013) u intervjuu “Vijestima” ističe da su tri ključna razloga za nastanak knjige: dokumentovanje “tranzicionog rata”, otpor ideji da smo “svi isti” i odbrana institucionalne memorije.
Radni naslov knjige na kojoj radite glasi “Grad koji je pojeo sam sebe”. Kako ste i zašto došli na tu ideju i šta ona dijagnostikuje?
Mislim da radni naslov ne treba posebno obrazlagati. Možda je najbolje citirati riječi ministra urbanizma iz 1993. godine, inače iz redova Liberalnog saveza: “Budvani su rijetki stanovnici koji imaju tu mogućnost da sa saobraćajnice Budva-Cetinje provjere svoje urbanističke planove u razmjeri 1:1. Ne treba biti veliki stručnjak da bi se shvatilo da se u prostoru Budve dešavaju nekontrolisane stvari - amorfna masa obezličenih objekata guta zeleni pojas koji je donedavno zalazio duboko u grad”.
Od tada je Budva, zbog nelegalne gradnje i “investitorskog urbanizma”, izgubila ne samo prostor već ogromno finansijsko bogatstvo.
Danas su stvari neuporedivo gore. Investitori “ljušte” okolna brda bez obzira na podzemne vode, eroziju i klizišta, ili “ubadaju” objekte nesrazmjernih dimenzija u nekad lijepa budvanska naselja. Budvu je najzad “pojelo” sekundarno stanovanje, jer se donosioci odluka nikad nisu pitali šta je gradu potrebno, već šta se najviše isplati izgraditi i prodati. Tako je došlo do preorijentacije sa ekonomije (turizma) na rentijerstvo.
U ovom trenutku, u Budvi je stan postao roba, koju brojni i novčano nadmoćni traže ne da bi je koristili, ne da bi u njoj živjeli, već da bi tu “parkirali novac”. Taj je proces doveden do paroksizma nedavnim predlogom da se sruši naselje “Slovenska plaža” kako bi se na tom terenu izgradilo 14 prevashodno stambenih objekata, od kojih neki imaju i do devet etaža, čime bi se uništile i posljednje preostale zelene površine.
Jesu li i sami građani bili saučesnici u ovom procesu ili samo nijemi posmatrači?
Naravno, građani su imali udjela. “Inženjering pristanka” godinama je vođen kroz pothranjivanja ličnog interesa i sebičnosti. Zato na društvenim mrežama Budvani slove kao nezasite interesdžije. Ipak, dio istorijskog pamćenja mora biti i činjenica da je postojao i snažan građanski otpor “budvanizaciji”. Od 1992. do 2013. djelovalo je Društvo “Za bolji grad”, čiji su članovi - arhitekte, pravnici, sociolozi, novinari, ljekari, profesori i zainteresovani građani - pokušavali da zaustave stihijsku gradnju i zaštite ambijentalne cjeline.
Čime se konkretno Društvo bavilo i u kakvim okolnostima je nastalo?
Društvo se borilo protiv bespravne gradnje i tadašnjih pokušaja etatizacije prostora kao novog oblika nacionalizacije, a bez završene restitucije. Zalagali su se za očuvanje kulturnih vrijednost i orijentira Budve kroz različite oblike očuvanja, prezentacije i nove održive upotrebe. Naša arhivska građa dokumentuje hroniku otpora urbanom konceptu koji je trasirala isključivo “logika kapitala”, investitorsko planiranje i nadiruća “surogat kultura”. Promjena vlasti je pokazala da, nažalost, nijedna politička partija nije imuna na ličnu korist i “prljavi” novac.
Osnivanje Društva odvijalo se u jeku najtežih godina bivše Jugoslavije. Dok su u okruženju trajali oružani sukobi, u Budvi se odvijala tiha devastacija ambijenta. “Argument” kojim se to opravdavalo bio je zastrašujuće ciničan: da ne treba biti protiv gradnje kada se u ratu toliko ruši.
Okidač za naš rad su bili DUP-ovi Babin do i Petrovac i izgradnja stanova za tržište po modelu gdje investitor gradi objekat, a vlasniku placa daje do 30 odsto prostora. Ta “laka zarada” dovela je do usitnjavanja planskih cjelina. Rast se pogrešno razumio kao razvoj, a sve se odvijalo u okruženju naraslog etničkog nacionalizma i opšte nesigurnosti. Iz današnje perspektive, ilustrativna je stranica “Primorskih novina” iz aprila 1999. godine. Na istoj strani imate reagovanje investitora Nenada Đorđevića koji napada našu Peticiju za spas Školja, proteste protiv bombardovanja, vijesti o prodaji hrane iz robnih rezervi na spiskove i izvještaje o izbjeglicama sa Kosova u naselju “Palestina” na Jazu. Ta stranica pokazuje kako se u kontekstu posvemašnje ugroženosti države i građana vodila brutalna borba za preuzimanje resursa.
Peticija za spas Školja (ostrva Sveti Nikola) ostala je upamćena kao najveći podvig. Kako je to izgledalo “na terenu”?
Pitanje Školja bilo je suštinsko i simboličko. Investitor Đorđević, visoki funkcioner JUL-a, tražio je da sam finansira DUP za ostrvo, bez ijedne studije o strujama, ekologiji ili podmorju. Nelegalno je vršio masivno nasipanje mora, proširujući privatni posjed na račun države. Iako je bilo teško mobilisati ljude pod bombama i sankcijama, prikupili smo 2.200 potpisa. Uključili su se ribari, lovci i ekolozi. Borba je trajala decenijama, a ribari su 2019. samoinicijativno uklonili pregradu između Ostrva i Školjića.
Društvo je od samog početka, a osobito od 2005, ukazivalo da je kroz institut Morskog dobra stvorena država u državi. Vještačke granice su ukinule integralno planiranje i suštinski su značile “nacionalizaciju” zemljišta lokalnih samouprava radi interesa male interesne grupe i pojedinaca. To se potvrdilo 2018, kada je Skupštini podnesena druga, elektronska peticija 6.000 građana, jer je Prostornim planom posebne namjene za Morsko dobro opet planirana izgradnja smještajnih kapaciteta na ostrvu Sveti Nikola.
Ko je još činio taj “front otpora” i gdje je struka zakazala?
Na prvom velikom sastanku 1993. prisustvovali su članovi društava “Za bolji grad”, “Bankada” i “Ekološko društvo”. Pozivu se tada nije odazvao niko iz opštinskog urbanizma. U zapisnicima sa tih sastanaka konstatuje se nepovratno trošenje prostora kroz sistem “zbunjivanja protivnika” putem raznih komisija, revizija i stalnih promjena vlasti, tako da na kraju niko nije odgovoran.
Donošenje Zakona o prostornom planiranju odvijalo se tako da se više nije znalo ko planira - država ili pojedinac. Društvo je proročanski prepoznalo da će legalizacija divlje gradnje postati zvanični modus operandi države. Dok je Prostorni plan do 2005. predviđao gradnju 125 stanova godišnje, novim planovima se predviđala realizacija 10.000 tržišnih stanova. Vlada, Ustavni sud i lokalna uprava igrali su ping-pong nadležnostima dok je prostor nestajao. Zanimljivo je da su u Budvi do 1991, postojao poimenični spisak svih vlasnika stanova i kuća za odmor. Danas Budva sama o sebi i svom stanovništvu gotovo ništa ne zna.
Posebno poglavlje Vaše knjige posvećeno je kulturi u urbanom planiranju. Budva je tu pretrpjela nenadoknadive gubitke?
Odnos prema kulturnom blagu najbolje se vidi na primjerima prodaje Citadele i Jadranske straže. Opet se vraćam na 1999. godinu - godinu NATO bombardovanja i strahovite inflacije. Tada je objekat Jadranska straža, namijenjen kulturi, prodat 80 odsto ispod tržišne cijene, i to kompenzacijom za dug za sportski bazen. Opština se kao prodavac čak obavezala da će revizijom plana Starog grada formirati parcelu prema interesima kupca. To je bio školski primjer kako privatni interes kupuje planiranje. Slična sudbina zadesila je i Legat Toma i Stane Luketić. Treba istaći da opština do danas nema popis svoje imovine, možda namjerno, kako se ne bi znalo kako je ko došao do stanova i lokala.
Kako je u svemu tome prošao turizam, koji bi trebalo da bude kičma razvoja?
“Investitorski urbanizam” se pokazao pogubnijim za turizam od bilo kojeg osvajača. Opština je imala niz odluka kojima je stimulisala gradnju stanova za tržište kroz formu “turističkih apartmana”, a komunalije su se trošile za plate. Zbog ratova i sankcija, HTB “Budvanska rivijera” počela je da prodaje objekte umjesto akcija: “Maestral”, “Avalu”, vile “Manojlović” i “Balkan”, restorane u Starom gradu. Time su se pokrivali gubici i plate, a grad je gubio svoja strateška mjesta.
Ilustrativan je primjer Buljarice. Vlasnici zemljišta su se udružili po sistemu akcija u golf-projektu “Montenegro Virgin Bay resort”. Međutim, takvo udruživanje građana nije odgovaralo tadašnjoj političkoj garnituri. Projekat je zatrt, a umjesto razumnog i održivog plana u Buljarici, belgijska kompanija “penje” golf na brdo Spas, potencijalno vrlo ugroženo klizište sa masivnom gradnjom.
Specijalni dodatak u listu “Republika” iz 2007. godine najbolje sumira tu pobjedu građevinske mafije. Tadašnji čelnici su otvoreno govorili: “Budvi trebaju građevine poput onih u Dubaiju, Americi ili Evropi, visoke a ne niske”. Rezultat tog “investicionog buma”, u kojem je samo 2007. promet nepokretnosti bio 550 miliona eura je grad koji ni danas nema riješenu osnovnu komunalnu infrastrukturu i javne prostore.
Nažalost, ni današnji donosioci odluka nisu spremni da se uhvate u koštac sa problemima. Dovoljno je vidjeti kako investitori dobijaju obećanja da sami mogu planirati što god hoće, a da im država mora izgraditi infrastrukturu.
Kada knjiga konačno izlazi pred čitaoce i šta je njen primarni cilj?
Ne mogu precizno odgovoriti jer je građa ogromna. Cilj je da se dokumentuje rad jedne NVO i građanski aktivizam koji ga je pratio. Želim da pokažem da nisu svi bili jednaki niti jednako sebični. Društvo “Za bolji grad” nije imalo moć ni novac, ali je imalo stručno znanje i građansku savjest da istražuje probleme na terenu. Zbog toga je nailazilo na animozitet kod donosilaca odluka, a događalo se da se tajno finansira neka NVO kako bi bila protivnik Društvu.
U tranziciji ka logici kapitala, Društvo “Za bolji grad” je uspjelo da se nametne kao kredibilan kritičar. Zahtijevali smo učešće u odlukama, publikovali memorandume koji su izazvali pažnju cijele jugoslovenske stručne javnosti. Naši članovi su objavili brojne knjige, studije i analize... Međutim, šta govoriti o državi “divljeg planiranja”, koja je dozvolila da njenoj najvrednijoj teritoriji nikne 100.000 nelegalnih objekata.
Knjiga će zbog svega toga imati višeslojnu strukturu - dokumentarnu i analitičku. Ona nastaje iz stotina dopisa, prigovora i svjedočenja onih koji su u sjenci ratova devedesetih odbili da ćute o ovom “tranzicionom ratu” za prostor. Ovaj oblik pamćenja je ključan u zemlji gdje dokumenti misteriozno nestaju, a memorija se agresivno mijenja novim fasadama u birokratskoj tišini.
Bonus video:
