Vavilonska kula, anđeli, čempresi, čovječanstvo i civilizacija, stoje kao antički stubovi, ali u magnovenju, u onom trzaju između sna i jave, na platnima istaknutog crnogorskog umjetnika Nikice Raičevića. Čvrsta i tanana, precizna i beskonačna, izvučena sa snagom i sigurnošću, jasna, ali i maglovita, putuje njegova linija i gradi kompleksne scene, projektuje monumentalna zdanja i kreira oblike ili pak uobličava san... U taj svijet imaginacije i racionalnog, u kosmos čiji je arhitekt upravo umjetnik Raičević, uvodi posjetioce njegova samostalna izložba, nazvana “Noć i dan”, koja je otvorena u utorak veče u Galeriji “Art” u Podgorici.
Postavka donosi izbor od 24 crteža, i to bijeli akrilik i bijeli tuš na crnoj podlozi, koji su nastali u periodu od 1980. do 2025. godine. Tako je izložba i određeni presjek autorovog dugogodišnjeg stvaralaštva. Posmatrati te radove znači ući u sami prostor, ne galerijski, već i njihov unutarnji, višedimenzionalni. Odlično iskorišćene dvije izlagačke prostorije odgovorile su dobro na ono što se od njih očekivalo sa kompozicijskog aspekta. Bijeli zidovi podloga su crtežima na bijeloj podlozi koji se šire i van sopstvenih okvira, podsjećajući na svjetlost koja oduvijek iznova i nanovo obasjava... U glavnom dijelu galerije, na zidovima prekrečenim u skoro crnu boju, prikazani su crteži na crnoj podlozi koji nas kao noć uvlači u mjesečinu, maglu i snove. Takav pristup, jednostavan ali odlučan, daje izložbi draž uranjanja, a Raičević se postavlja kao arhitekt sopstvenih snova, na osnovu kojih gradi slike i svjetove.
Kustoskinja izložbe, u organizaciji JU Muzeji i galerije Podgorice, Aleksandra Butorović, na otvaranju je navela da postavka uvodi posmatrača u dvostruki režim sagledavanja: “Precizno izražen kroz dva kompoziciono slojevita vizualna polja gdje umjetnik djela izvedena na bijelom papiru smisleno postavlja na bijeli zid, dok ostale segmente djela, realizovane na crnom papiru, smješta na tamnu, gotovo crnu površinu galerijskog zida i time uspostavlja temelj za uvod u svoj strukturisani, interpretativno čitljivi narativ”.
Govoreći upravo o toj kompoziciji, Raičević je podsjetio da rijetko izlaže crteže, ali su ga upravo zidovi galerije podstakli na to.
“Na ovim crtežima koji su nastali u kombinovanoj tehnici, prikazao sam neke moje snove, pa otuda i naziv ‘Noć i dan’, a ne ‘Dan i noć’, jer sam preko noći sanjao, a preko dana crtao i pokušavao da rastumačim te snove”, istakao je umjetnik.
U tom, gotovo pa snoviđenju, autor predstavlja nadrealni svijet za koji Butorović kaže da je adekvatna tematska vodilja njegovog ciklusa.
“Istaknuta, koherentna, stvaralačka cjelina oblikovana je u prostoru fantazije i oformljenog konteksta u kojoj se ogleda cjelokupna složenost kontrolisane imaginacije”, rekla je ona na otvaranju.
Pa ipak, poseban ritam izložbi daju nezaobilazni motivi čempresa, anđela i kule, u različitim tumačenjima, postavkama i kompozicijama, ali uvijek prepoznatljivi i upečatljivi, prirodno nalegli na platno. Govoreći o tom triju, Raičević otkriva:
“Anđeli su sa neba preko čempresa silazili do zemlje da donesu neku vijest. To ne treba zaboraviti. Za mene je čempres jedino stablo koje ima tu nevjerovatnu vertikalu zbog koje uvijek čempres povlačim kao drvo najbliže ljudskoj uspravnoj figuri”, navodi on.
Dalje govori o svojim figurama i likovima anđela i ljudi, podsjećajući da su oni gotovo pa uvijek bez lica.
“Crtajući na bijelom papiru tušem i perom, pokušavam da otkrijem koja su to lica, da li ih prepoznajem, da li su oni tu negdje oko mene... U nekim slučajevima nacrtam čak i nekog od prijatelja, nacrtam neke situacije koje su moguće ili su se možda desile i na javi, a ne samo u snovima”, otkriva Raičević.
I gotovo pa svako platno odiše antičkim, mitološkim, ali i motivima iz Biblije, što je Raičević i potvrdio.
“Tu je jedan ‘Arhitekt’, arhitekt Vavilonske kule. On je na slici u ležećem položaju, kao da je od umora od crtanja i konstrukcije Vavilonske kule sumnjao da ona nikada neće biti izgrađena i da neće dostići nebo. Međutim, kad vidimo šta se danas sve radi i gradi, kada vidimo da su građevine dostigle visine i do 800 metara, a ko zna dokle će sjutra ići, onda kažem da nije uzaludna ta biblijska priča o Vavilonskoj kuli. Vavilonsku kulu mi danas možemo samo da odsanjamo, kao što sam je i ja odsanjao, sa željom ljudskom rodu da, što se više penje na nebo, to sve više ima u misli šta je tamo dolje i da nikada ne zaboravi kako je tamo gdje smo svi mi, da ne kažem obični ljudi, jer svi smo na neki način posebni”, ispričao je Raičević.
Sve to umjetnik postiže jedinstvenim vizionarskim pristupom slikara, ali i tačnošću, snagom i preciznošžu crtača. Butorović je istakla da se u procesu sagledavanja i promišljanja predstavljenih djela u okviru izložbe “Noć i dan”, odlučila najviše posvetiti upravo izvornoj liniji Nikice Raičevića.
“Toj prominentnoj, istrajnoj i nevjerovatno snažnoj liniji koja me je negdje, mogu reći, najintimnije i najbliže uvela u tematsko jezgro ovih prikaza. Disciplinovana linija u sebi nosi integralno iskustvo memorije i značenja, uvodeći u crtež taktilnu prisutnost i otklon distance između djela i opservatora. Duboko proučena, utemeljena i dosljedno izgrađena linija artikuliše autonomiju umjetničke građe, dotiče ono arhetipsko, ostaje trajno relevantna i omogućava iskustvo dugotrajnog tumačenja. Intimna i univerzalna, ovako usmjerena linija funkcioniše kao samodovoljno polje značenja, reflektuje umjetnikovu posvećenost, gradi nebrojene trenutke zamisli, inspiracije i kontinuirano afirmiše snagu stvaralačkog impulsa”, navela je Butorović na otvaranju.
Obraćajući se brojnoj publici na svečanosti u galeriji “Art”, Raičević je izrazio zahvalnost svima koji su došli da pogledaju njegovo “dugogodišnje traženje anđela na radovima”, uz emotivnu besjedu i posvetu preminuloj supruzi.
“Još daleke 1973. godine, kada sam se spremao da krenem za Beograd na polaganje prijemnog ispita na Likovnoj akademiji, roditelji su mi rekli: ‘Idi sine, anđeli su sa tobom’. I nije bilo problema. Ja sam to svoje putovanje za Beograd i beogradsku Akademiju završio s ubjeđenjem da su mi u svemu tome pomogli upravo anđeli. Od 1973. pa do današnjeg dana, ti su anđeli sa mnom. Ipak, moj najveći anđeo bila je moja Lana. Ona je bila moja vodilja, ona me je uvijek podržavala, ona me i sada gleda odozgo, sa neba i ona je i dan-danas u mom srcu jedan od najvećih anđela. Kad se sjetim koliko me je podržavala, kao supruga, kao umjetnica, pomislim da možda nikad ne bih ni dostigao ovaj nivo likovnog izraza, da nije bilo nje”, rekao je Raičević i zaključio:
“Anđeli su nam svima nekada potrebni, da daju nadu, da pokažu put kojim treba ići i način kako da opstanemo. Dokle god ima anđela, a neki anđeo je uvijek negdje na nebu, vjerujem ćemo zajedno sa njima uspjeti da pobijedimo sve nedaće koje nas u ovom životu mogu sresti. Hvala vam svima i budite uvjereni da i vas vaši anđeli čuvaju sa neba”, poručio je umjetnik.
Bonus video:
