Predavanje posvećeno Mihailu I. Vaviću (1881-1930), nazvano "Prvi Crnogorac u Holivudu i na Brodveju", održala je sinoć teoretičarka muzike Vanja Vukčević u Kulturnom centru u Danilovgradu.
"On je i kao pjevač i kao glumac za sobom ostavio ogromno nasljeđe, impozantan broj snimljenih pjesama, imao je veliki broj koncerata i 30-ak filmova za samo pet godina u Holivudu. Njegov glas je bio ključan u promociji i popularizaciji romanse i operetskog žanra i uspio je da tu poziciju operetskog repertoara učini respektabilnim dajući novi kvalitet žanru koji je nekad bio potcijenjen. Filmovi u kojima je glumio osvajali su nagrade, nerijetko i Oskare, i bili komercijalno uspješni", sumirala je Vukčević nakon što je detaljno razložila Vavićev životni put i karijeru.
Događaj, u organizaciji Matice crnogorske, Ogranak Danilovgrad, okupio je veliki broj posjetilaca, zainteresovanih da saznaju nešto više od jednom od najvažnijih svjetskih baritona i glumaca s početka prošlog vijeka rodom iz Bjelopavlića.
"U pitanju je jedan zaista poseban umjetnik koji je prije nekih vijek bio jedna prava zvijezda svjetskih scena, a koje je istorija nekako potisnula na margine kulturnog pamćenja. Ja sam zapravo o Mihailu Vaviću prvi put čula od Dragana Perovića kada je snimao svoju emisiju, to je serijal emisija 'Crnogorci sentom po svijetu'. Isto kao i većina vas, nikad nisam čula za Vavića i bila sam prilično iznenađena da imamo takvog jednog čovjeka odavde koji je napravio tako veliki uspjeh", istakla je Vukčević na početku svog izlaganja.
Čovjek iz Bjelopavlića, Mihailo Vavić, ostao je manje poznat javnosti.
"Kada pretražujete podatke o Mihailu Vaviću, naići ćete na dvije godine njegovog rođenja, što u publikacijama, što u internet pretragama. Jedna je 1881. godina, druga je 1885. godina. Kod američkih, holivudskih biografa, najčešće egzistira ova 1885. godina gdje se kaže da je on rođen u Odesi, koja je u to vrijeme bila dio Ruskog carstva. Međutim, u ruskim izvorima najčešće je to 1881. godina, pa se kaže da je Vavić rođen u plemićkoj porodici iseljenika iz Crne Gore. Za njegovog oca sam čak pronašla podatak da mu ispred imena koriste termin knjaz", ističe Vukčević.
Iz Matice crnogorske sumiraju da, iako se najčešće Odesa navodi kao mjesto njegovog rođenja, podatak iz 1929. godine iz "Filmskog almanaha" (tekst Vojina Đorđevića) otkriva da je Vavić ipak rođen u Crnoj Gori.
"Porodica se u potrazi za boljim životom nakon Veljeg rata seli u Odesu, grad koji je u to vrijeme bio vrlo važan i trgovački i industrijski i kulturni centar tadašnjeg Ruskog carstva. Primjera radi, Odesa je imala u to vrijeme svoju opersku kuću, filharmonijsko društvo, školu ruskog muzičkog društva koja je kasnije reorganizovana u državni konzervatorijum", podsjetila je Vukčević.
O formalnom obrazovanju Mihaila Vavića nema podataka, ali je poznato da je u Odesi pjevao u horu i upravo kroz tu vrstu obrazovanja pridružuje se teatru "Buf" čiji je vlasnik u Vaviću "prepoznao izraženu scensku harizmu i izuzetno lijep prirodno postavljen glas", kako se danas navodi na zvaničnom sajtu Ruske državne arhive fonografskih dokumenata.
Nakon premijernog nastupa u tom teatru 1905. godine, slijedi poziv za nastup u Moskvi, kada se Vavićev život u potpunosti mijenja.
"To je vrijeme operete i te godine se u Beču premijerno izvodi 'Vesela udovica' (opereta koja je tematski vezana za dinastiju Petrović Njegoš), postiže veliki uspjeh, biva prevedena na nekih 30 jezika, i ubrzo nakon bečke premijere ova opreta se igra i u Moskvi. Tu Vavić dobija naizgled malu ulogu viskonta Kaskada, ali mu je donijela nevjerovatan prijem kod publike i slavu preko noći, prenose iz Matice.
"Objavljena je i gramofonska ploča 'gospodskog Vavića koga je priroda obdarila lijepim izgledom i dobrim glasom, baršunastim baritonom', pisali su njegovi savremenici", navodi se u saopštenju.
Vavić je sminio i „Oči čarne (Очи черныя)“ koja ga je posebno učinila popularnim, a gramofonski snimak numere iz 1908, upravo s njegovim glasom, smatra se najstarijim zabilježenim snimkom čuvene ruske romanse.
"Prema dostupnim podacima između 1905. i 1918. godine, on je nastupio u 20 opereta i tru opere, a snimio je i 340 numera i šest nijemih filmova. Ruska pozorišna enciklopedija iz 1961. godine navodi da je Vavić imao divan, prirodno postavljen glas i izvrstan scenski talenat. Njegov uspjeh je nekako dodatno podstaknut neobičnim spojem, odnosno kontrastom između fizičkog izgleda i njegovog glasa, dubokog, gustog bas-baritona. Publika koja ga prethodno nije čula nego samo vidjela na fotografijama, očekivala bi nešto drugo - tenora i mladića u svojim 20-im godinama. Zbog svog atraktivnog izgleda, dobijao je uglavnom uloge ljubavnika, iako su mu, prema mišljenju savremenika, više odgovarale kompleksnije i karakterne uloge", ispričala je Vukčević.
Ona navodi da se u tekstu Ratka Đurovića iz 1974. godine navodi da je Vavić napisao dvije jednočine operete, ali svi pokušaji da se do njih dođe, bili su bezuspješni. Pored opereta i teatara u Moskvi i St. Petersburgu, Vavić izvodi i romanse.
"Sve što je Vavić ikad otpjevao na koncertnim scenama, zabilježeno je i na gramofonskim pločama. Kao što znate, tada počinje i doba masovne produkcije", istakla je Vukčević i otkrila da je, pretražujući diskografiju, naišla i na pjesmu čiji je naziv "Crnogorska pjesma".
"Na ruskom Černogorska pjesma, koja zapravo i nije 'Crnogorska pjesma'. Radi se o vrlo popularnoj baladi sa prostora tadašnje Austrougarske, današnje Hrvatske... Može se samo pretpostaviti da je Vavić možda tu pjesmu čuo nekad od svojih roditelja. Dakle, radi se o pretpostavci bez znanja o njenom tačnom porijeklu", dodala je ona.
Vukčević je dalje ispričala detalje o Vavićevim ostvarenjima, a onda navela i da se njegov život mijenja nakon Oktobarske revolucije.
"Naravno, sve što je do tada postigao, njegov talenat, iskustva, profesionalni ugled i profesionalne veze postale su u tom trenutku vrlo važan temelj za nastavak njegove karijere van granica Rusije, i to zauvijek, u emigraciji. On se seli i nastupa u različitim gradovima Evrope", ispričala je Vukčević i navela da sa trupom "Slijepi miš" Vavić osvaja evropske pozornice
Upravo ti nastupi su mu otvorili put ka Americi, prvenstveno do Njujorka i Brodveja, gdje je takođe bio cijenjen.
"Poput pariške štampe i njujorška je takođe imala samo riječi hvale. Kaže se u jednom od tekstova: 'pravu lekciju američkom vodvilju očitala je trupa Slijepi miš. Ovi muškarci i žene su umjetnici, svi do jednog. Kada pjevaju, onda zaista pjevaju'", istakla je Vukčević.
Kad su se završili brodvejski nastupi, trupa je krenula na iscrpljujuću turneju od 65 sedmica, od istočne obale Amerike do Kalifornije, što je Vavića dovelo u srce američke filmske industrije - Holivud.
"Holivud je u to vrijeme bio najvažnije uporište ruske emigrantske filmske zajednice. Vavić je u tom kontekstu bio dragocjena figura jer je svojom pojavom nekako zadovoljavao taj filmski, holivudski imaginarij o čovjeku sa evropskog istoka. Njegov raskošan glas i scenska harizma brzo su ga učinili prepoznatljivim u filmskoj industriji", ispričala je Vukčević.
Igrao je sporedne, ali karakterne uloge u filmovima poznatih producentskih kuća kao što su Warner Bros, Paramount i Universal Pictures, preko 20 filmova za svega pet godina rada u Holivudu.
"Vavić je umro 5. oktobra 1930. godine, iznenada u Los Anđelesu, u 50. godini, od posljedica srčanog udara. Smrt ga je zadesila u automobilu dok se vozio na snimanje svog posljednjeg američkog filma", kazala je Vukčević.
Ona je istakla da je Vavić i kao pjevač i glumac ostavio za sobom veliku zaostavštinu.
"Uprkos izrazito uspješnoj karijeri, on je u savremenoj istoriografiji danas gotovo potisnut, što u muzičkoj, što u filmskoj. Razloga za to je više: nije djelovao u okviru jednog kulturnog miljea, jednog kulturnog područja, iza njega nije bila konkretna institucija, djelovao je u dvije umjetničke discipline... Njegov zaborav, da tako kažem, koji je zadesio njegov lik i djelo, možda je posljedica toga što je živio izvan granica, između epoha, u različitim kulturama i, naravno, baveći se različitim žanrovima", ispričala je Vukčević i poručuila:
"Iz današnje perspektive možemo da kažemo da je Mihailo Vavić i crnogorski, i ruski, i evropski, i američki umjetnik, a kad sve to saberemo možemo ga smatrati umjetnikom kosmopolitom", zaključila je ona.
Istakla je važnost širenja znanja Vaviću i popularizaciju, ponajviše putem obrazovanja, navodeći da smatra da čovjek poput njega zaslužuje da se nađe u udžbenicima. Svakako, tu je i umjetnost, a nesumnjivo da bi život poput njegovog bilo intetresantno pretvoriti u dramski tekst ili pak scenario za film.
Bonus video:
