Napad na Iran od strane SAD/Izraela dodatno je homogenizovao militarističko-fundamentalističku struju, znatno oslabio pomiješane snage otpora u protestu protiv ugnjetavanja žena, oslabivši pokrete za manje religijskog ugnjetavanja predvođenog ‘policijom za moral’, protiv državnog terorizma i svakako za više prava na slobodu govora. Sad se opet učvrstila prva i poslednja riječ u vlasništvu Vrhovnog Vođe, što će reći da narod trpi strahote vojnih invazija dvije sile, dok se zlopati u nestašici vode, hrane, nedostatka osnovne higijene, usljed prekida struje odsječen je od svijeta jer je bez interneta, polažući očajnu nadu u otpor koji pruža vlast, iako bi, u slučaju da čak i odnesu pobjedu, tek onda zagospodarili sa zakonima u kojima niko ne bi bio pošteđen. Kao što je Hamas bio ništa manje od Netanjahuove vlasti protivnik Palestinaca, tako je fundamentalističko vjerska struja neprijatelj Irancima koliko je to SAD i Izrael.
Desna opcija u svom radikalnom ograničenju kad god treba šire sagledati stvari, pozdravlja Rusiju i Kinu u pružanju oružane pomoći Iranu, iako se tu, da se odmah razumijemo, prije svega radi o zaštiti interesa, nipošto o borbi za oslobođenje tamošnjeg naroda od neprijatelja koji ih ubija intervencijama spolja, i onog koji ih kažnjava do smrti represivnom metodom upravljanja koja se primjenjuje bez ostatka iznutra.
Ono kroz šta prolazi samo Teheran jeste duga noć u kojoj su smrti izloženi oni nevini, u sukobu koji može da eskalira u totalnu katastrofu, kao što se kriza koju proizvodi već osjeća, što će tek biti reflektovano na realnost koja nas sve čeka.
U Iranu su nesumnjivo milioni bili protiv režima, međutim, teško da je iko bio ili jeste za SAD i Izrael i rat koji se tobože vodi za mir i stabilizaciju, jer svi znamo kako iza svega stoji borba za energente kojima ni cijena plaćena u masovno prolivenoj krvi nije visoka.
Trampova Amerika koja je u krizi onoliko koliko je njegov politički rejting u konstantnom padu, sebi je u zadatak dala, uz, naravno, podršku Izraelu, da po Bliskom istoku smjenjuje svaku vlast za koju procjeni kako nije po njihovim demokratskim standardima. Pitanje treba postaviti na sljedeći način: nije stvar u tome jesmo li ili nismo za Iran u ovom ratu, nego da li podržavamo ovakvu metodu uspostavljanja globalne “demokratije” od strane republikansko populističke Amerike?
Dakle, Tramp se odlučuje Iran osloboditi od represivnog i režima koji počiva na ugnjetavanju svog naroda (u šta ne treba sumnjati), međutim, ne obazirući se kako Amerikanci sve manje povjerenja imaju u njegove političke poteze. Uostalom, šta ako je Tramp naprosto ‘odradio’ svoje, sa podrškom Izraelu u Gazi gdje je sproveden genocid, i sada u ratu protiv Irana, što je možda nagovjestio niko drugi do Džej-Di Vens govoreći kako je već umoran od politike? (Doskora se činilo kako beskrajno uživa u poziciji koju pokriva, makar po facijalnim ekspresijama tokom govora u kojima je naročito bio kritičan prema Evropi, u jednoj predstavi koja mu je služila da izigrava emancipatorski autoritet.)
Ono što olako možemo zapaziti jeste nešto krajnje nedopustivo, a tiče se kršenja politike suvereniteta svake države EU koja ne pristaje na politiku sadašnje Amerike koja odmah na to reaguje prijetnjom povećanja carina na uvoz robe. Tako je predsjednik Bijele kuće isprva za Veliku Britaniju rekao da su svojim već sad povučenim potezom napravili presedan u istoriji partnerstva te dvije sile, da bi potom, isuviše uslužnom kancelaru Njemačke, Fridrihu Šolcu, rekao užasne stvari o Španiji. Rečeno ukazuje da zemlje koje nastoje sprovoditi suverenu politiku kao prvenstveno vid zaštite svojih interesa, onoga što je u njihovom vlasništvu, proći će poput Grenlanda čija će aneksija ubrzo postati aktuelna.
U svjetskoj politici imamo opasno približavanje ka onome što je “procurelo” u Epštejnovim fajlovima, dakle: orgijanje moći i sadizam u izdanju sile koja uživa da pokorava i poništava slabije!
Ukoliko je, kako čitamo u Žižekovom tekstu (Iran od Hajdegera do Kanta), upravo Hajdeger s početka osamdesetih godina postao filozof koji je umnogome inspirisao iransku dogmu protiv zapadnog svijeta koji tehnologijom nastoji prevladati metafiziku, onda je nesumnjivo Aleksandar Dugin inspirator Kremlja, Putinove pragmatike i pogleda na istoriju koja služi politici tek i samo kao podloga da joj narativ ne zvuči, uvijek već isprazno. Međutim, pošto su sve tri religije nastale u pustinji, da li sada megapolisi sa korporativnim kapitalom, vojno-tehnološkim napravama, i politikom na njenim krajevima, želi da to uništi i zbriše jednom za svagda? Je li to, nadalje, post-ideologija ovog hladno racionalnog, prije svega na ekonomiji zasnovanog i apsolutno dehumanizovanog vijeka na kraju vremena?
Fukoova podrška islamskim fundamentalistima
U jesen, 1978. godine, Mišel Fuko će o svrgavanju vlasti Šaha Pahlavija izvještavati italijansku javnost, napisati trinaest tekstova koji uključuju reportaže sa lica mjesta, otvorena pisma javnosti, intervjue i kritičke osvrte kao odgovore koji su uslijedili u francuskoj štampi. Posebno je, očekivano, ljevica bila razočarana u svoju filozofsku ikonu, koja je, inače, rekla - “Moj celokupni filozofski razvoj, određen je čitanjem Hajdegera.”
Da, u Heraklitovom čitanju čuvenog fragmenta o ratu (‘Polemos, rat, otac je svih stvari, kralj svih stvari, za neke on ustanovljava da su od bogova, za druge stvari da su od ljudi; od nekih pravi robove, od nekih slobodna bića’), Hajdeger prepoznaje da je rat ono bez čega ne može postojati zajednica, da je rat osluškivanje Drugog, i da na vidjelo iznosi ono što je duboko skriveno u praznini Polemosa da bi odatle moć pronijela pojavljivanje svijeta. (Hajdeger, sažetije, misli rat kao prirodu Polemosa.)
Prema tome, misao koja se ustremljuje misliti istinu onoga što ne odgovara ušima lijepih duša, pokazuje da, dakle, misao nije demokratična, štaviše, ona uvijek već jeste ratoborna, svoj rat ona vodi protiv rata, samo u sukobljavanju ona iskazuje svoju volju, uostalom, revolucija koja bi još jedino mogla spasiti svijet, morala bi moći biti - rat naroda protiv državnog terorizma koji se nad njim kontinuirano sprovodi.
Inače, u izuzetnoj knjizi Didije Eribona (Mišel Fuko - biografija), čitalac se može detaljno obavijestiti o porijeklu Fukoovog zanosa iranskom revolucijom, budući da je bio žestok protivnik prosvetiteljstva i neko ko je u predmodernim društvima prepoznao autentičnost, očekivano da je u tom - događaju - uočio ono što nedostaje zapadnoj civilizaciji, i što joj, nažalost, sve više manjka, a to je dosljednost, osjećaj kad je sazrio čas da se sa teorije pređe na praksu, ako nastojimo da izbjegnemo situaciju u kojoj će po ko zna koji put, teorija opet iznići na ruševinama prakse.
Bez, dakle, radikalizacije u pristupu ovoj ekstremnoj globalnoj situaciji koja se epidemijski širi u rasplamsavanju ratova, da li se isti uopšte mogu zaustaviti, ili o tome odlučuju starci - poput Trampa, Netanjahua, Putina, sjutra već Si Đi Pinga, ili ludaka kakav je Kim Džong Un? Naprosto, moramo se zapitati kako smo dozvolili da svega 1% ljudi upravlja našim sudbinama, i nije li to rat u kojem se bez prekida nalazimo, i to u unaprijed dodijeljenoj ulozi žrtve?
Potpisnik teksta slaže se sa Alen Badjuom: treba, baš danas, odbaciti sve filozofe čija misao nije antidemokratska, tim prije jer baš takva ona jeste par ekselans demokratska.
Bonus video:
