Modelovanje svijesti uspostavlja proces u kojem cilj jeste znatno smanjenje pažnje koja još jedino može ispratiti veoma kratke, šokantne ili zabavne sadržaje, i taj mehanizam kontrole dolazi od masmedija, njihovog neprestanog apsolutnog ataka na konzumenta, što sada ide dotle da - informacija više ne prenosi niti izvještava, već stvara i oblikuje događaj usljed čega više ne možemo znati šta je stvarno, šta, pak, virtuelno kao rad vještačke inteligencije.
“Onostranost imaginacije” (Lakan) biva posve i bez ostatka ugrožena od strane artificijelnih algoritama koji ne oblikuju samo tekstualni prilog, esej/disertaciju, već i vizuelno likovno ili arhitektonsko rješenje, usljed čega će filozof Bernar Stigler zapaziti da je to novi vid kontrole koji imenuje kao psihomoć, ona izlazi iz okvira fukoovske biopolitike kao disciplinarnog upravljanja životom i tijelom, obzirom da se ovdje radi o modelaciji pažnje i svijesti.
Hegelova postavka samosvijesti (Selbstbewusstseinh) kao svijesti okrenutoj sebi u shvatanju sebe kao predmeta znanja, jeste prelaz iz ‘ja’ koje posmatra ka ‘ja’ koje djeluje (Fenomenologija duha), sada je u krizi, ukoliko uzmemo u obzir da se - svijest sve više svodi na trenutnost opažanja i brzinu zaborava koja nema više funkciju pamćenja.
Tako će filozof uočiti kako digitalizacija nema, doista, ničeg sa demokratizacijom u smislu sveopšteg povezivanja i efikasnijeg distribuiranja informacija i roba, nego je usmjerena protiv onoga što će Džudit Batlerova nazvati ‘psihički život’, dakle, danas je on na putu razaranja, svakako da je već u fragmetarnom haosu bez mogućnosti da napravi kompleksniju i širu sintezu stvari, polazeći od toga da ne može razlučiti šta je ono što treba da bude predmet analize, šta, pak, ono što naprosto treba da se odbaci.
U savremenom preobavještenom svijetu, u izvještavanju ‘iz minuta u minut’, informacija kao takva više ništa ne znači, kakav god da joj je sadržaj, djeluje uvijek već na dnevnom nivou, obratimo pažnju samo kako Tramp vodi politiku, dnevno proizvodeći toliko izjava u kojima, nerijetko, sam sebe demantuje (nedosljednost je ono po čemu ga svjetska javnost prepoznaje, naravno, ne bez razloga, štaviše), što ne potpada toliko pod političko neznanje, koliko prije jeste rad sa svrhom da se izmanipuliše javnost, da se, naprosto sludi, još dublje polarizuje kroz komentare od kojih je većina sada postala zavisna (postoji nivo na kojem psihomoć djeluje tako što konzumentu nudi, reći će Julia Kristeva, tabletu i sliku, dakle - farmakologija plus vizuelizacija prave čvrstu vezu, sve kako bi subjekta savremenog svijeta učinile statičnim, zašto ne reći zombiranim, jer, već je uočeno da mlađe generacije čiji je psihički život apsorbovan u artificijelnu atmosferu, ostaju trajno hipnotizovane ekranom).
’Ekrana uvijek ima i nema, jer ekran posjeduje iščezavajuću pojavnost’ (Žak Derida), i polazeći od ovoga, pažnja usredsređena na trenutnost slike/poruke, čini psihu ‘prozirnom’, u smislu prolaznog registra kojeg se ništa ne dotiče, tako da nema mjesta čuđenju kako to da je savremeno društvo pogođeno ravnodušnoću, zabrinjavajućim manjkom empatije i saosjećajnosti, zašto ne uspjeva da dokuči kako bez kolektivne imaginacije nema revolucije, nema ni pobune, sve ostaje samo trenutna reakcija afekta, neartikulisanog proboja u prazno.
Utoliko prije će jedan od ključnih termina Bernara Stiglera biti “briga”, ali ne ona hajdegerijanska koja se vezuje za tubitak, nego briga koja se javlja kao reakcija na pad pažnje, opažanja, reagovanja, obzirom da nove tehnologije nisu više proteze našeg tijela, suprotno, tijelo poodavno već ne funkcioniše bez tehnologije (pametni telefon i aplikacija kakva je navigacija, ali i mjerač pritiska, otkucaja srca, bilješka pređenog broja koraka, što u sebi sadrži elemente prisile, nesvjesno sebi zadajemo u zadatak da, na primjer, danas pređemo jedan kilometar, da ispratimo desetak objava, da budemo u toku koji je video postao planetarno viralan, itd., što jasno ukazuje da se tu radi o psihotehnologiji).
Nedavno je u elektronski etar puštena informacija u kojoj smo mogli čitati kako internet unaprijed zna šta ćemo ukucati u pretraživač, i takav scenarij u kojem se sa disciplinarnog društva preko društva kontrole sada prešlo na kontrolu svijesti, treba sagledati kao proces stvaranja profila na Mreži: digitalni autor je kraj subjekta, budući da svakodnevno promoviše svoja interesovanja, od ljubavnog, poslovnog do intelektualnog života, sve postaje inscenirani sadržaj za objavu koja agonično traži priznanje od Drugog, utoliko prije što je “naša” želja sadržana u tome da postanemo želja drugih (međutim, kako objasniti da je Drugi prazna koliko i neophodna instanca, u krajnjem, to je čist fantazam).
Totalna vizuelizacija versus gramatizacija, smjera na to da psihu zadrži na površini, da smanjuje pažnju, da događaju da vrijeme koje traje koliko i informacija o njemu. U vladavini smo, dakle, nečeg što se da nazvati - ekspolatacija pažnje - njome se manipuliše upravo preko ne samo informacije (nakon svečanosti dodjele Oskara ostalo smeće; da li je na video zapisu u kafeu stvarni ili Netanjahu koji je uradak virtuelne inteligencije; koji su sve objekti u Parizu zaključani usljed pretresa zbog Epstinovih fajlova?), koliko preko načina samog izvještavanja, i kako ima sve više telefonskih snimaka iz ratom pogođenog Teherana, Tel Aviva ali i Dubaija, konzument katastrofe potražuje više realističkog prikaza pakla u kojem se nalazimo a koji se naziva novi poredak. (Horor/misterija, The Blair Witch Project, 1999, postao je globalni hit, jer su mnogi bili uvjereni kako je “priča istinita”, da je “pronađeni snimak” kao trag ono što svjedoči užasu u kojem su izgubljeni mladi životi tri studenta u ukletoj šumi u kojoj postoji paranormalni entitet, itd., što je iz sadašnje perspektive čista naiva, ali i daleki uvod u - režiranje realnosti koja mora moći biti realnija od same realnosti.)
Važnim se ispostavlja napomenuti kako je za Stiglera želja ono što ostaje nakon posredstva tehnologije, digitalne kolonizacije koja nam nameće sadržaje, nipošto se ne vodeći vrijednosnim sudom, nego isključivo vodeći računa šta je to što privlači masovnu zapraćenost; tim prije, emancipatorski projekti i radionice uvijek strogo vode računa da budu pomalo i zabavne, prije svega opuštene i rekreativne, kako bi pridobile publiku koja od svega što zahtjeva ozbiljan i trpljiv ulog pažnje, naprosto bježi.
Ono što posebno treba izdvojiti i naglasiti, jeste dijagnoza prema kojoj filozof procjenjuje kako se savremene tehnologije nikako ne mogu ‘neutralno koristiti’, naprotiv, stvar je obrnuta utoliko prije što se tehnologije sve više služe nama, u prilog rečenog dovoljno je samo i tek razmotriti kako se uključujemo u svijet, kako djelujemo unutar onoga što se još uvijek naziva društvo, kako su se političke reakcije preselile iz javnog u virtuelni prostor, gdje svako uobražava kako svojim komentarom doprinosi promjeni u polju političkog. No, ono što daleko više brine, jeste činjenica da - poremećaj pažnje nije individualni problem, štaviše, to je kolektivni poremećaj u potpunosti proizveden pomoću tehnokapitalizma, u kojem tehnologija nikad nije niti će služiti čovjeku, nego se čovjekom poslužuje kako bi ga u međuvremenu prevazišla i u budućnosti poništila.
Bonus video:
