Ispod providnog vela: O ideologiji i ciničnom umu

Ideologije su nas naučile, posebno u 20. vijeku, da fanatična predanost Dobru, olako i nerijetko može da sklizne u čisto Zlo, primjer je komunizam (Julia Kristeva zapaža kako je - ’humanizam derište hrišćanstva’, knj. Neverovatna potreba da verujemo) i rad na materijalizaciji humanističkih ideja koje su u praksi posegle za totalitarističkim zločinima, u nastojanju da se stvori savršeno društvo. Da li, dakle, ideja o nekakvom savršenom društvu može opravdati totalitarni pristup njegovom stvaranju?

Angels & Demons, suštinski se radi o filmu koji se bazira na jeftinoj priči o prećutnom izmirenju između religije i nauke, s tom bitnom razlikom što na kraju, prije nego izađe na balkon, novoizabrani Papa podsjeća profesora da su i oni, predstavnici Hrista na zemlji, ipak samo ljudi od krvi i mesa, što bi trebalo, da, pročitati na sljedeći način: nadamo se da nauka prema nama neće biti okrutna u onoj mjeri u kojoj smo mi to bili prema njoj tokom mračnog srednjeg vijeka. No, lik Assassin pokazuje dokle fanatizam vjere može da povede; do ubijanja zarad ili u ime Dobra, pritom sebe doživljavajući kao žrtvu čija je autentničnost u tome da prolazi proces neprestanog bola i patnje kao sastavnog dijela iskupljenja.

Umjesto Mocartovog Don Đovanija kome se divio i Kjerkegor, budući da se nije odrekao svoje prošlosti koja se karakteriše kao odanost zlu zbog čega se može tretirati i kao etički junak, možemo pomenuti bilo kojeg totalitarnog vođu koji je dokraja ostao privržen svojoj ideji, i ma koliko zla počinio nastojeći dokazati njenu istorijsku nužnost, da li ga to čini etičkim junakom? U tom smislu je onda La Rašfuko, gledajući daleko u budućnost, dobro procijenio Staljina rekavši - Mnogo je lakše biti pametan za druge nego za samog sebe.

Danas u intelektualnom svijetu preovladava distanca spram dogmatskog vjerovanja u demokratske ili konzervativno nacionalističke politike, budući da cinični um nastoji dokraja demontirati lažne osnove na kojima takve narativne konstrukcije počivaju, ide se, čak, dotle, što uopšte nije loše, pa se i sama Istorija rasvjetljava kao priča koju sebi pričamo o nama time dajući smisao našim životima. Međutim, uz mali obrt, možemo doći do sljedećeg zaključka: nepostojanje demokratije, kao i konzervativno nacionalističke politike - u prvom slučaju radi se o težnji da se umanji djelovanje politike na svim nivoima, dok u drugom imamo miješanje tradicije, proizvoljnog čitanja prošlosti, i uvijek već moralnog podsjećanja na uzvišenost nasljeđa kojeg nam valja zaslužiti ali isključivo preko konkretnog djela, itd. - jeste cinizam koji nam se neprestano sveti, i to sa takvom lakoćom da je upravo to ono što najviše poražava. Tako, nije stvar u tome što imamo znanje kako je sve to par ekselans ideologija u njenom čistom obliku, već je poenta kako se protiv toga izboriti, obzirom da to ima presudan uticaj na naše živote?

Već je Niče itekako dobro znao da, ukoliko sa istine skinemo svaki veo, naposljetku ćemo izgubiti i samu istinu. Znači li to kako istina ‘postoji’ ispod vela koji prikriva njeno nepostojanje? Uglavnom, na društvenom planu, politiku, suštinski, ne interesuje da li joj vjerujemo ili ne (tim bukolikim ili retoričko uglađenim parolama, motivacionim besjedama ili petparačkim populističkim pričama), naprotiv - ona upravo računa na naš manjak vjere koji se uspješno kompenzuje slijeđenjem interesa.

Suptilnije izvođenje ideologije imamo na primjeru filma Hart’s War, u kojem Lt. Thomas W. Hart, kao pukovnik koji je zbog rata morao napustiti studije tokom druge godine, u nacističkom logoru pristaje biti advokat koji će braniti crnca Lt. Lincolna A. Scotta, kome prijeti vješanje zbog ubistva bijelog vojnika iako to nije počinio. Šta je, dakle, ovdje poenta koja se provlači ispod radara? 1) Čak i u uslovima nacističkog logora, pukovnik, bijeli čovjek, zauzima se za crnca iako mu ništa ne garantuje kako nije počinio ubistvo iz osvete, 2) Iako ne postoji “ubistvo iz nehata” koje počini crnac nad bijelcem, pukovnik se upušta u pravni rat, mada su izgledi da će pobijediti toliko mali da cjelokupni slučaj, u stvari, preuzima samo kako bi gledaoci primili poruku da - rasizam ne postoji na višem, nego uvijek na manjem, ostrašćenom i neprosvijećenom nivou, kome nema mjesta među onima koji opominju glavnokomandujućeg u logoru na Ženevsku deklaraciju o ljudskim pravima.

Stavljajući rečeno po strani, možda i nije baš toliko naivno ukoliko se zapitamo: u redu, ali šta ukoliko smo svi svjesni da je, zapravo, ideologija samo pokriće koje služi tome da ne priznamo sebi kako svaku vlast podržavamo isključivo i jedino zbog interesa, u međuvremenu tom isuviše ljudskom instinktu pridodajući nekakav sistem vrijednosti kojeg zastupamo, kulturalni odnos spram svijeta, potrebu da se bude na pravoj strani istorije, itsl.? Osnovna greška jeste u tome što se takozvana naivna svijest tobože zalijepljena za ideologiju koja je strukturira, tumači kao doista naivna svijest.

Za moderne komedije dalo bi se kazati kako su vulgarno realistične, bez ikakve maske ili nagovještaja brutalno isporučuju istinu stvari (nije li to povlađivanje ciničnom umu koji u svom djelovanju sve razobličava?), tako, otjelotvorenje naivne svijesti pronalazimo u ženskom liku (film We’re The Millers) koji se glavnoj striptizeti u noćnom baru, Rose O’Reilly, sva ushićena i radosna, u sobi za dotjerivanja, pohvaljuje kako je konačno unapređena u “prostitutku koja će raditi kao garaža za parkiranje veoma obdarenih.” Dakle: naivna svijest bila bi ona koja ne umije napraviti distancu prema simboličkoj ulozi koja joj je dodijeljena da je igra, nego je shvatajući doslovno, prihvata kao svoj sudbinski poziv.

Mi to znamo, i to činimo

U Kapitalu, kao što znamo, Marks definiše ideologiju na sledeći način: Sie wissen das nicht, aber sie tun es (Oni to ne znaju, ali čine to). Okej, Sloterdijk će, uglavnom, u Kritici ciničnog uma (1983.), napraviti dublji uvid, pošto napiše - Odlično znaju šta rade, i još uvek to rade.

Postoji, prema tome, momenat kad se ideologija povlači, kad sa nje pada veo, kad se direktno uviđa da je sve to bio samo isparljiv narativni konstrukt, međutim, upravo i baš onda ona može u potpunosti da se zloupotrijebi, da se u ime nje počine najveća zlodjela na koja je čovjek uopšte spreman (pa nisu li nacisti, gubeći rat i ubrzano se povlačeći iz koncentracionih logora, izvršavali masakre na način da se za što kraće vremena pobije što više logoraša?).

Psihoanalizi dugujemo saznanje da počesto u trenutku izvođenja čina, ne znamo, u stvari, šta činimo. Obzirom da ne možemo imati neki izmješteni pogled na same sebe, veoma je interesantno kad gledamo nekog rijaliti učesnika/cu, kad napušta kuću kamera i onda se suočava sa snimcima koji se pušte. Uvijek već reakcija je blago rečeno - nevjerovanje da smo to stvarno mi, da smo dopustili da nas određenje situacije nadvladaju itd., međutim, stvar je sasvim suprotna: mi smo ono što činimo, vazda donekle ili u dovoljnoj mjeri znajući šta činimo.

No, ukoliko bismo doista uspjeli da odbacimo svaku iluziju, ideologiju, istinu skrivenu ispod providnog vela, da dokraja racionalizujemo svaku poetsku sliku rastavljajući je na sastavne djelove, ne bismo li se onda suočili sa lakanskim Realnim, onom traumatskom Stvari (das Ding) koja sve svodi na ono što jeste, odstranjući svaku simboličku naslagu sa stvari, zbog koje za svijest uopšte biva prihvatljiva.