Noć knjige ili noć književnosti?

Njemački filozof Fridrih Niče je imao apokaliptičnu viziju civilizacijske noći gdje će doći “poslednji ljudi” koji mogu samo da trepću kada vide zvijezde, osjete ljubav ili posmatraju ljubav, a manifestacija “Noć knjige” koja se i ove godine organizuje povodom Svjetskog dana književnosti možda može dati odgovor o tome da li se spustila noć nad književnoću.

Ova manifestacija je preksinoć u Podgorici imala programe 13. put, ali i na nacionalnom nivou, okupljajući brojne aktere kulturnog života Crne Gore. “Noć knjige” je realizovana u mnogobrojnim opštinama, i kroz brojne programe težila da spoji čitaoce i autore kroz jedan festival koji slavi pisanu riječ.

Upravo ovako plemeniti ciljevi zahtjevaju zdrav skepticizam, jer realnost u glavnom gradu nije odgovorala velikim očekivanjima. Susreti sa autorima poput Slavice Perović, Balše Brkovića i Srdana Kosovića, koji su bili organizovani tog četvrtka, mogu se smatrati poražavajućim. Kod Brkovića se pojavilo svega troje ljudi, što uključuje i autora ovog teksta, kod Kosovića je bio samo jedan stariji bračni a kod Slavice Perović tačno pet ljudi. Možemo se nadati u bolji uspjeh u drugim opštinama, ali ovakvi rezultati u glavnom gradu mogu sa razlogom samo da zabrinu podgoričku književnu publiku.

Sasvim je očigledno da ako se posmatraju najave ovakvih manifestacija dominira jedan veoma pozitivan i optimistični ton, ali na taj institucionalni optimizam je realnost odgovorila veoma oštrim pesimizmom. Zanimljiva je opservacija da u knjižari “Kosmos” ovog četvrka svaka mlada osoba koja je ušla nije bila zainteresovana za ponuđene knjige, već isklučivo za školski pribor ili neke od ponuđenih ukrasa. Tako da, makar u Podgorici, ta “Noć knjige” dobija sasvim drugačije značenje jer se čini da je zaista književnost u nekom mračnom periodu, a dolazak neke optimistične zore ostaje da se vidi.

U razgovoru sa “Vijestima”, Brković i Kosović su govorili o književnoj situaciji, aktuelnom problematikom i mogućim rješenjima.

Brković ističe da smo mi i dalje civilizacija knjige, ali živimo u površnom vremenu u kome knjiga nema više isti značaj koji je nekada imala.

“Mi smo civilizacije knjige, to ne možemo da negiramo čak ako bi to i htjeli. A druga je stvar što živimo u jednom površnom vremenu u kome knjiga sigurno nema onaj značaj koji bismo mi željeli da ima. Nedavno je bio Svjetski dan poezije, ovo je Svjetski dan knjige. Možda je to način da u ovoj potrošačkoj civilizaciji da se podsjeti na neke stvari koje su važne i vječne”, ističe on.

Brković je kazao da je književnost kao i poezija uspješno preživjela ratove i diktature, ali nije siguran da li može preživjeti današnju civilizaciju.

“Književnost i poezija su preživjeli diktature, preživjela je ratove, preživjela je pakao. Nisam siguran da će ovu površnost civilizacije uspjeti da preživi, a preživjela je diktatore kakve ne možemo zamisliti, preživjela je pakao kakav ne možemo zamisliti. Međutim, ja opet vjerujem da pisci moraju biti talentovani, maštoviti, nalaziti način da komuniciraju jer bez toga nema ni književne scene, ni književnosti”, kazao je pisac.

Kao uzrok za ovakav ničeanski sumrak civilizacije, Brković smatra da je uzrok nedostatak čitanja, ali i nedostatak knjiga.

“Mislim da je upravo uzrok nedostatak čitanja i nedostatak knjiga. Kada pogledate današnji svijet i u čijim je rukama moć, to je veoma zastrašujuće. Ta površnost, ja se bojim da je u ovom trenutku to sudbina čovjeka, ali vjerujem da se mora naći neki način da se to promijeni”, smatra on.

Prema njemu, rješenje je da se kroz kvalitetna djela ljudi transformiše, ali dodaje da je takav proces danas sve rjeđi.

“Jedan od tih načina je i Svjetski dan knjige, sve se promijeni, ako samo nagovorite čovjeka da proba, neka uzme i pročita Šekspira, neka krene i da čita Tomasa Mana, ne može da kiksa, mora da se oduševi. Međutim ljudi imaju sve manje takvo iskustvo. Lektira je nestala iz svijesti đaka, uopšte ne znam više koliko insistiraju na tome, a mi smo morali da čitamo lektiru jer ipak to vas na neki način čitalački vaspita, primakne vas nekim važnim stvarima”, kazao je on.

Srdan Kosović za “Vijesti” primjećuje da odgovornost za sve manji broj čitalaca u Crnoj Gori ne može snositi samo društvo, već konkretne institucije.

“Učestvovao sam u jednom od događaja i, iskreno, to je uvijek prijatno iskustvo, ljudi koji vole knjige, razgovor koji ima supstancu. Ali primjećujem jednu pravilnost koja me više zanima od same ocjene uspješnosti: kad god se govori o Svjetskom danu knjige, ili o čitalaštvu uopšte, kritika gotovo uvijek završi na publici. ‘Ljudi ne čitaju dovoljno’, ‘mladi su okrenuti ekranima’, ‘nema interesa’. Rijetko kada ta kritika dosegne one koji zapravo oblikuju ustanove, medije, izdavaštvo, obrazovni sistem. Kao da smo se dogovorili da je publika kriva za vlastitu neprosvijećenost, a da su svi ostali učinili što su mogli. Meni taj raspored odgovornosti djeluje, blago rečeno, neprecizno, i još blaže nepošteno”, primjećuje on.

On smatra da knjiga predstavlja formu intelektualne vježbe koja nas usavršava da bolje razumijemo nekoga ko nije mi.

“Knjiga je, u osnovi, vježba razumijevanja nekoga ko nije ti. Ulaziš u tuđi um, tuđu svakodnevicu, tuđu bol ili radost i izlaziš s nečim što se teško stiče na drugi način: sposobnošću da zamišljaš život izvan sopstvenog. To nije mali doprinos društvu. U trenutku kad je javni diskurs sve grublji, a razumijevanje ‘onih drugih’ sve rjeđe, ta funkcija knjige postaje gotovo politička”, smatra on.

Kosović dodaje da takva svijest o drugome postoji u Crnoj Gori, ali ne na način koji bi stvorio konstruktivnu kolektivnu vrlinu.

“Da li ta svijest postoji u Crnoj Gori? Postoji, ali u džepovima. Ima čitalaca, ima entuzijasta, ima mjesta gdje se o knjigama ozbiljno razgovara. Ali to nisu spojeni sudovi. Nema sistema koji bi tu svijest pretvorio u nešto što prelazi generacije i društvene slojeve. Kad nešto postoji samo kao individualna vrlina, a ne kao kolektivna vrijednost, onda je uvijek na ivici nestajanja”, dodaje Kosović.

Govoreći o konkretnom načinu da se poveća društvena svijest o književnosti, Kosović je kazao da institucionalne kampanje nisu dovoljne.

“Najlakši odgovor je: ‘mladi gledaju u telefone’. Tačno je, ali je i nedovoljno. Pažnja je danas bukvalno roba. Postoje kompanije čiji je jedini posao da je ukradu i prodaju oglašivačima. Boriti se protiv toga s lektirnim obavezama i kampanjama o značaju čitanja je kao gasiti požar čašom vode”, kazao je pisac.

Pored toga, Kosović ističe da takva analiza konzumerističkog razloga ne može biti poptuno objašnjenje, dodajući da treba preispitati ulogu starijih generacija da kvalitetno razviju zainteresovanost za književnost kod mladih.

“Međutim i taj odgovor ima svoju granicu. Jer kad pogledam ko su čitaoci u Crnoj Gori, gotovo uvijek su to ljudi koji su odrasli uz čitaoce. Knjiga se prenosi kao navika, kao porodična kultura, kao nešto što si vidio da radi neko ko ti je važan. I tu se vraćamo na ono što sam rekao na početku: kad kritikujemo mlade zbog nezainteresovanosti, pitanje koje treba postaviti je a šta su odrasli oko njih čitali? Šta su institucije prezentovale kao vrijednost, a ne kao obavezu? Mladi nisu pali sa TikToka, oni su proizvod sredine koju su odrasli napravili”, ističe on.

Objašnjavajući problematiku institucionalnog pristupa ovom problemu, Kosović navodi kako takav mehanizam ne stvara čitaoce već ljude koji odrađuju literaturu po zadatku.

“Problem institucionalnih programa promocije knjige je strukturalan: knjiga se tretira kao lijek koji treba propisati. Pročitati ‘Hamleta’ do petka i napisati analizu nije dijete koje otkriva čitanje to je dijete koje izvršava zadatak. A kad se zadatak završi, završi se i čitanje. U mnogim slučajevima, škola ne stvara čitaoce nego stvara ljude koji su ‘odradili’ literaturu i više im nikad ne treba”, navodi on.

On dodaje da organski razvoj zainteresovanosti je moguća alternative, ali fokus mora biti na samoj mladoj osobi i atmosferi u kojoj živi.

Organski razvoj zainteresovanosti je moguć, ali nije stvar programa stvar je atmosfere. Kad mlada osoba vidi da čitanje nije školska obaveza nego nešto što odrasli oko nje rade jer im je zanimljivo, jer im daje nešto, jer o tome razgovaraju tada se dešava nešto što nijedna kampanja ne može simulirati. Ne znam koji je recept za to, i sumnjam da postoji jedan. Ali znam da počinje puno ranije nego što institucije misle, i puno bliže kući nego što im je zgodno da priznaju”, dodaje Kosović.

Razmišljajući o modernom vremenu, Kosović ostaje optimističan prema razvoju same književnosti, jer kako govori, ima kvalitet i funkciju koju vještačka inteligencija ne može da zamijeni.

Perović: Zaljubljenici u knjigu ne posustaju

U intimnoj i neformalnoj atmosferi, uz razgovor i razmjenu mišljenja i ideja, proteklo je druženje sa istaknutom crnogorskom književnicom Slavicom Perović, u četvrtak veče, u okviru programa “Noć knjige” koji je organizovala izdavačka kuća “Nova knjiga”.

Iako okupljanje nije bilo masovno, mala grupa posvećenih čitalaca, poštovalaca i prijatelja autorke stvorila je atmosferu kakva se i očekuje od ovakvih susreta: opuštenu, otvorenu, iskrenu, uz uvažavanje i značaj svakog od nekolicine posjetilaca koji su zajedno, na čelu sa Perović, kreirali atmosferu kakva se i očekuje od ovakvih programa. Možda u početku stidljivo, ali do kraja večeri slobodno, opušteno i iskreno razgovarali su posjetioci i posjetiteljke, što sa Perović, što međusobno. Bilo je riječi o značaju i važnosti knjige, kao autorskog djela, ali i kao artefakta, upravo povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava koji se širom svijeta obilježava 23. aprila, svake godine od 1995. slaveći čitanje, izdavaštvo i zaštitu intelektualnog vlasništva.

“Ljudi, zaljubljenici u književno djelo, u knjigu, u pisanu riječ, ne posustaju i ne popuštaju”, istakla je ugledna autorka i dalje sumirala stanje po pitanju položaja knjige i književnosti...

“Knjižari, štampari i izdavači se bore za knjigu... Mislim da je knjiga, s jedne strane veoma ugrožena, a s druge strane postoje ljudi koji se, što se kaže, bore na mišiće i ne odriču se ni knjige ni čitanja. Ako hoćemo, čitanje je čitanje i u elektronskoj formi. Međutim, tu bočno ulaze i mnoge druge stvari, vještačka inteligencija, na primjer. Neki izdavači već žele da je uključe u prevod, što je velika opasnost i zamka. Jer ako to dođe, onda će biti ugrožena kompletna književnost, njeni autori i prevodioci kao ljudi koji imaju maštu, metaforu, znaju jezičke sisteme i umiju da prenesu onaj pragmatski i diskursni dio. Sa druge strane, ako odemo korak dalje, vještačka inteligencija može da piše i romane... No, postoje iza svega ovoga neki ljudi koji se bore za knjigu, za pisanje, čitanje, izdavaštvo, za knjigu kao artefakt, bore se i ne popuštaju”, poručila je Perović.

Perović je, pored svojih djela u izdanju “Nove knjige” i “Kosmos” izdavaštva, prisutnima pokazala i primjerak romana “Beton bluz” koji je nedavno objavljen na engleskom jeziku. Iako je bilo želje da se kupi upravo “Concrete blues”, posjetiocima su ovoga puta bili dostupni romani na našem jeziku: “Beton bluz”, “Life lift”, kao i “Nova Nora”.

Ipak, Perović je zadovoljila malo radoznalosti prisustnih i podijelila izazove procesa koji je prethodio engleskom izdanju knjige, podsjećajući na tehničke ali i finansijske aspekte.

Istakla je da je u Londonu gostovala zajedno sa crnogorskim piscem Stefanom Boškovićem čiji je roman “Ministar” objavljen na engleskom jeziku, kod izdavača “Sandorf Passage”. Oba prevoda potpisuje Vil Firt (Will Firth), australijsko-njemački književni prevodilac sa dugogodišnjim iskustvom na savremenoj književnosti sa govornog područja bivše Jugoslavije.

Posebnu čast i radost, istakla je, čini to što su blurb za njenu knjigu na engleskom jeziku napisali Toni Parsons i Vesna Goldsvorti. Podijelila je Perović i kako je došlo do toga, a prisutni su imali priliku da vide i šta su svjetski priznati pisci zabilježili o njenom rukopisu.

Upoznavanje, razmjena mišljenja, riječ o knjizi i književnosti u ambijentu knjižare, među ljudima koji istinski prepoznaju i cijene važnost umjetnosti i moći pisane riječi, suština je Dana knjige, ali i knjige same po sebi, bez obzira na broj posjetilaca događaja, broj čitalaca ili (potencijalnih) kupaca, ali i bez obzira na sve tržišne izazove. Jer, bez obzira na sve, knjiga i dalje ima i uvijek će imati svoju publiku, onu koja joj se vraća iz potrebe. Tako će, i pisci i čitaoci i izdavači uvijek naći načina da knjiga bude i ostane jedinstven i neponovljiv susret sam po sebi.

Jelena Kontić