Spasiće nas ljubav čovjeka prema čovjeku

Kao sentimentalna priča o ljubavi između muškarca i žene, koja nema srećan kraj i kida srce, najavljena je predstava “Bele noći” koja će premijerno biti izvedena sjutra u Nikšićkom pozorištu, u 20 časova. Repriza je narednog dana, u isto vrijeme.

“Ali zbog čega? Da li je u pitanju puko poistovjećivanje sa sudbinom glavnog junaka, na osnovu iskustva koje je gotovo svako od nas imao u životu - neuzvraćene ljubavi suprotnog pola?”, piše u najavi.

Po romanu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, dramatizaciju i režiju potpisuje Ana Đorđević, a iz Nikšićkog pozorišta ističu da nakon savremenih djela, na scenu postavljaju klasični tekst koji i dalje snažno komunicira sa današnjim čitaocem, odnosno pozorišnim gledaocem.

“U godini jubileja kada se obilježava 205 godina od rođenja i 145 od smrti F. M. Dostojevskog, sasvim je prirodno da se teatarskim izrazom publici daruje novo iščitavanje klasika ovog ruskog mislioca i pisca, čije su misli i ideje utkane u savremeni život”, poručuju iz Nikšićkog pozorišta.

Scenografiju i dizajn plakata potpisuje Vesna Sušić, a kostimi su autorsko djelo Jelene Stokuće. Za scenski govor zadužena je prof. dr Dijana Marojević, dok je izbor muzike uradila Ana Đorđević. Uloge su povjerene: Stevanu Vukoviću, Marti Šćekić, Milici Kekić, Vuku Vučiniću i Mini Mićović. Izvršna producentkinja je Milica Burić.

Rediteljka Đorđević navodi da su “Bele noći” neka vrsta melodrame, ali sa postavkom suštinskog pitanja zbog čega je potrebna borba da bismo preživjeli život, ističući da predstava, u smislu duha, nadilazi žanr melodrame.

“’Bele noći’ nisu puka dramatizacija, već imaju obilježje autorskog pera, što je inače odrednica rediteljkinog umjetničkog izraza. Ovo jeste neka vrsta melodrame, u osnovi je ljubavna priča između muškarca i žene, pa onda ljubavna priča između još jednog muškarca i žene. Taj izbor predloška za ovu pozorišnu predstavu danas, ne samo na ovim prostorima, već uopšte u svijetu kada se nalazimo u jednoj delikatnoj situaciji, mogao bi da se učini ciničnom umu modernog čovjeka kao nešto što je utopijski eskapizam u tekstu i realnosti. Strogo se protivim takvom pristupu ovom djelu, smatram da ono govori ne samo o muško-ženskoj ljubavi, već ljubavi čovjeka prema čovjeku koja je bezuslovna. Smatram u ovom trenutku da je to jedino što može da nas spasi. Ova predstava u smislu duha nadilazi žanr melodrame i da je kao svako djelo Dostojevskog dramatizovana filozofija. Dostojevski je kroz svaki svoj roman zapravo dijalektičar koji stalno polemiše sam sa sobom i preispituje najdublje i najkomplikovanije teme koje se tiču čovječije egzistencije u cjelini, a posebno o njegovom smislu. Ova predstava posvećena je pitanju zbog čega treba da se borimo da preživimo. Šta je to zbog čega život vrijedi čuvati?”, istakla je Đorđević.

Kada je dramatizacija u pitanju, kaže da ju je radila “rame uz rame sa svojim omiljenim piscem”.

“Ovu dramatizaciju sam radila zajedno sa Dostojevskim. Svi koji su taj roman čitali, zamišljaju da je duodrama, da to podrazumijeva dva lika, Sanjara i Nastjenku. Zaista, to bi moglo da se uradi kao duodrama, ali meni je bilo privlačnije da napravim jednu ansambl predstavu. Iskoristila sam neke likove koje Dostojevski samo pominje u romanu, da zapravo napišem kompletno nove likove. Poput Motje i Fjokle, da dopišem njih i veliki dio scena, kao i Stanara kog sam proširila i dodala neke nove dramske scene. To govorim, jer ovo nije puka dramatizacija Dostojevskog u smislu prevođenja u dijalošku formu, već sam doprinijela kao autor. Negdje oko 30 do 40 odsto autorskog teksta je u pitanju, što ja inače i radim, potpuni sam autor tekstova koje postavljam, kao i dramatizacija koje u velikoj mjeri dopisuju pisca. Nadam se da će ova predstava donijeti publici da u ovim trenucima malo spuste loptu i da se preispitaju koji je njihov udio lični u promjeni svijeta. Promjena svijeta počinje od toga kako tretiramo onoga pored sebe”, naglasila je Đorđević.

Izrazila je zahvalnost Nikšićkom pozorištu upravo na izboru djela.

“Kada sam razmišljala o toj saradnji, posebno sam razmišljala o Stevanu Vukoviću, kao nekom za koga znam da je dio ansambla. Sa njim sam radila već dva puta dvije velike predstave, gdje je napravio odlične uloge. Onda sam birala tekst u odnosu na to kog glumca imam na raspolaganju i šta mislim da bi on trebalo u tom trenutku da odigra i šta može. Nije bio lak zadatak, ali on se sa tim fantastično izborio. Kompletna podjela pravljena je veoma oprezno, prošli smo mnogo krugova i razgovora o tome, nismo prepustili nijedan izbor glumca slučaju”, ocijenila je rediteljka.

Vuković je kazao da mu je bio izazov izgovarati rečenice koje je napisao Dostojevski, što za mladog glumca može djelovati nedostižno.

“Svi smo mladi, neiskusni i u sve ovo smo ušli iz neke nulte tačke. Na jednoj probi Ana je rekla najtačniju stvar koja se tiče ove predstave, a to je da je ovo predstava o ljubavi između čovjeka i života. Onda sam bazirao sve na to - da stvorimo ljubav između čovjeka i života kroz misli Dostojevskog”, naveo je Vuković.