Povratak nježnosti i tišini

Nježna i krhka poput mladalačke ljubavi, topla poput polarne bjeline na mjesečini, tanana i drhtava poput brezinih grana, iskrena i snena poput djetinjeg osmijeha, a moćna poput dobrote i jaka poput prave ljubavi - predstava “Bele noći” u Nikšićkom pozorištu.

Premijerno izvođenje u utorak veče publiku je vratilo pravom i vječitom Fjodoru Mihajloviču Dostojevskom, njegovom rukopisu, vremenu, prostoru i osjećanjima; njegovim manirima i vrijednostima koje se promišljaju i doživljavaju, sporo, tiho i smireno. Izbor teksta i pristupa pokazao je da Nikšićko pozorište bira i ostaje na svom putu, drugačijem u odnosu na sve ono što savremeni teatar nalaže ili se od njega očekuje.

Rediteljka Ana Đorđević latila se poduhvata da jedan takav teatarski komad postavi u Nikšiću, u vremenu kada pozorište često juri za spektaklom, efektom, brzinom i preferira brutalan, surov, nerijetko i senzacionalan okvir ogledala realnosti. Njena adaptacija Dostojevskog nije i ne pokušava ni da bude savremena, pogotovo ne po svaku cijenu. Pričajući priču o ljubavi, o muškarcu i ženi, o prijateljstvu, o odnosima između ljudi, o vrlinama i empatiji, altruizmu, emocijama, podsjećajući na izazove i prepreke, Đorđević kroz svoju predstavu ne govori o tome ko smo i kakvi svi mi danas, gdje smo stigli i kuda idemo, već usmjerava na dobrotu, iskrenost, radost, poštovanje, ljubav... Vraća nas nečemu što smo u putu zaboravili, a bez čega ne možemo dalje.

Predstava bira svedenost umjesto grandioznosti. Nema tu velikih, istorijskih dijaloga, ali ima onih koji mijenjaju pogled na svijet. Scenografija i kostimografija nijesu od onih što ostaju u pamćenju više nego sama predstava ili riječi... Ni muzika neće podstaći na pokrete i podsjetiti u kojem smo vijeku.. Povratak i usmjerenje ka ljepoti, dobroti, iskrenosti i osjećanjima čine ovo iskustvo vrijednim. Tako, predstava izaziva da pratimo, vidimo, spoznamo i čujemo, oslanjajući se na ono što danas rijetko imamo, bilo u pozorištu ili životu: riječ, razgovor, pogled, pauzu, emociju...

Nikšićke "Bele noći" danas - u vremenu buke, čak i kakofonije, biraju tišinu i emociju, ostavljajući trag u snijegu, možda nježan i kratak, možda spasiteljski...

Predstava podsjeća, donosi i oživljava neko staro vrijeme, ne nužno idealizovano, ali svakako drugačije. Vraća nas u vrijeme kada je razgovor bio radnja, a tišina njen sastavni dio. Ište pažnju i poistovjećivanje koji su ranije postojali i nijesu lutali. Predstava čini da vrijeme istinski osjetimo, a ne da ga potrošimo ili propustimo. Vrijeme je, svakako, važan aspekt predstave, na različitih nivoima - u samoj radnji, ali i izvedbi... Pojedini djelovi “Belih noći” suočeni sa trenutkom igranja, djeluju razvučeno, ali nas zapravo samo vraćaju tom polaganom tempu igre i života.

Likove upoznajemo malo pomalo, ništa nije naprasno i nema skokova ni u ritmu ni u dinamici ni u priči, što ne znači da nema iznenađenja ili zaokreta. Predstava ljulja - “nježno, fino, polako”... S obzirom na to, reklo bi se da je ovo predstava stidljiva u svojoj poetici - poput ljubavi o kojoj govori, prve, (ne)uzvraćene, velike... Nježna je i hladna poput same ideje bijelih noći, pa je u tom smislu atmosfera dosljedno i izgrađena, imamo istovremeno i osjećaj bliskosti i distance... Po svemu sudeći, ovo nije predstava koja teži da impresionira publiku ili gledaoce, već je ovo predstava koja želi da ih uvuče i zadrži. Ona će podstaći i, praktično natjerati, publiku da sluša, kako glumce na sceni, druge oko sebe, ali i sebe same. A glumci na sceni su mladi, i sami nježni, zanesenjaci s pogledima u daljinu, ali uvjerljivi i čvrsto u pozorištu...

Glumačka ekipa je predvođena Nikšićaninom Stevanom Vukovićem koji je sa svojih 28 ljeta najstariji u glumačkom ansamblu. Od prvog pojavljivanja na sceni, neprestano je na njoj, a samo svojim prisustvom širi energiju koja je potrebna da bismo i sami bili uvučeni u “Bele noći”. Njegovo “zamrzavanje” u trenucima slušanja i vraćanja u prošlost funkcioniše kao tihi svjedok radnje, neko ko posmatra tuđe uspomene i sjećanja i u sadašnjosti ih duboko osjeća. U njegovoj igri je snaga ansambla koji sve vrijeme kao da pleše.

Mladu ekipu upotpunjuju Marta Šćekić, Milica Kekić, Vuk Vučinić i Mina Mićović. Reklo bi se da svi oni zajednički dišu, prave korake o kojima unaprijed razmišljaju, brinući kako o sebi tako i o partneru u djelu. Povremeno, umjesto živog razgovora djeluje da izgovaraju replike ili tek govore negdje zapisane riječi, što može oslabiti dinamiku i emocionalni intenzitet ili zapravo pojačati sami doživljaj vremena u kojem je radnja smještena. Tu predstava balansira na tankoj liniji između kontemplativnosti, sanjarenja i zamora. No, glumci znaju kada i kako da odreaguju pa da razbiju te momente, izazovu odmjeren osmijeh i iskrenu reakciju, a kada i kako da prenesu sve ono što junaci F. M. Dostojevskog i Ane Đorđević donose...

Važno je naglasiti da je rediteljka dopisala određeni dio teksta, ali i dodala likove cijeloj priči, što samu predstavu i njenu radnju lijepo zaokružuje pokazujući koliko su životi isprepletani i koliko ne zavisi pojedinac samo od sebe ili drugog, već koliko smo svi kao društvo zapravo u jednoj istoj postavci i igri koja jednako zavisi od svih. Istovremeno, pokazuje da svi jedni druge možemo učiniti boljim ljudima, iskrenijima, manje koristoljubivim i više zahvalnim...

Sve to zajedno oblikuje kvalitet predstave koja u vremenu buke, čak i kakofonije, bira tišinu i emociju ostavljajući trag u snijegu, možda nježan i kratak, možda spasiteljski... I sve to ne zbog velikih scenskih ili teatarskih rješenja, već zbog jednog tihog podsjećanja da su razgovor, bliskost i pažnja i dalje važni, cijenjeni, potrebni, pa nekada i dovoljni. Na kraju, ostaje utisak da se iz sale izlazi drugačiji. Pretenciozno bi bilo reći da ljudi izlaze bolji, ali makar bivaju podstaknuti da to i pokušaju - da budu bolji, da pronađu, osjete i podijele dobrotu, ljubav i ljepotu.