Ljudmila Ulicka za “Vijesti”: Sudbina nije izgovor

U književnosti Ljudmile Ulicke sudbina nikada nije jednostavna kategorija. Ona je istovremeno biološka i istorijska, lična i kolektivna, naslijeđena i izabrana. Kao književnica koja je potekla iz naučnog svijeta genetike, Ulicka u svoje romane unosi rijetko viđenu kombinaciju analitičke preciznosti i duboke empatije. Njeni likovi nijesu tek nosioci priče, već složeni organizmi u kojima se ukrštaju nasljeđe, trauma, sjećanje i moralni izbori. Upravo u toj napetosti između predodređenosti i slobode nastaje njena književnost - tiha, ali neumoljiva u svojim uvidima.

Istovremeno, Ulicka pripada onoj liniji ruske kulture koja se kroz istoriju neprestano iznova oblikuje u egzilu. Danas, živeći i stvarajući izvan Rusije, ona nastavlja tradiciju pisaca za koje je udaljenost od otadžbine postala ne prepreka, već nova perspektiva. Ruska kultura u egzilu, oslobođena direktnog pritiska političkog konteksta, često zadobija veću unutrašnju slobodu, ali i nosi teret raslojene pripadnosti. U tom prostoru između jezika i teritorije, između pamćenja i savremenosti, Ulicka gradi svoje književno utočište.

Njen rad svjedoči o tome da kultura ne poznaje granice koje joj nameće politika. Kao i njeni prethodnici, ona pokazuje da književnost može opstati i razvijati se izvan nacionalnih okvira, ostajući vjerna jeziku, ali ne i ideologiji. Danas, kada je ruski kulturni identitet opterećen savremenim sukobima i podjelama, glasovi poput njenog postaju dragocjeni upravo zato što odbijaju da budu svedeni na političku funkciju.

Ovaj razgovor otvara pitanja koja nadilaze književnost: šta nas zaista određuje - geni ili iskustvo? Može li se sačuvati lična sloboda unutar represivnih sistema? I kakva je sudbina kulture koja nastaje daleko od svoje geografske postojbine? Ulicka ne nudi jednostavne odgovore, ali njena razmišljanja osvjetljavaju složene odnose između čovjeka, istorije i priče koju o sebi pripovijedamo.

Govoreći jednom prilikom o svom savremenom književnom antipodu, Zaharu Prilepinu, za kojeg u trenutku kaže da je plaši, ipak, čitajući njegov roman “Sanjka” nailazi na mnogo nježnosti I saosjećanja. U jednom poglavlju “Sanjke”, otkriva prizor koji “je besmrtan, i koji, kako književnica kaže, oslikava tajnu slovenske duše – dječak vuče kovčeg svog oca da bi ga sahranio.

“Potresno je jer on zna da je to nemoguće, da on tamo neće sići, jer je zima, smrznuće se…Ali ta snaga njegove volje i potpuno odsustvo zdravog razuma, to je apsolutno tajna slovenske duše”.

Po obrazovanju ste genetičarka i ta okolnost vidljivo utiče na Vaš književni stil. Više puta ste rekli da je biologija “najpoštenija” nauka, jer joj je ideologija strana. Kako je iskustvo laboratorijskog rada oblikovalo Vaš način promišljanja ljudske patnje u odnosu na isključivo književni pristup?

U laboratorijskom radu, kada istraživač nanosi bol, pa čak i smrt oglednoj životinji, pred njim stoji naučni zadatak koji on rješava. Ljudska patnja s tim nema nikakve veze. A ako govorimo o eksperimentu, onda je to prije eksperiment Tvorca - i to veoma surov.

U Vašim romanima, poput “Slučaja Kukocki” (2001) geni se često pojavljuju kao nijemi učesnici drame. Smatrate li da smo u većoj mjeri određeni našim hromozomima ili našim sjećanjima?

Nasljedne predispozicije određuju mnoge osobine čovjeka. Ovo pitanje u posljednje vrijeme zaokuplja i brojne naučnike. Ljudsko ponašanje određeno je i nasljeđem i životnim iskustvom. Strah koji je prožimao sovjetsko društvo bio je posljedica surovosti sistema koji nije dopuštao ni najmanju slobodu, ni u mislima ni u djelovanju svojih građana. Strah može pružiti dodatni resurs za opstanak, ali istovremeno lišava čovjeka osjećaja dostojanstva, pretvarajući ga u roba sistema. Upravo to čini sliku “sovjetskog čovjeka”, oblikovanog takvim poretkom.

Da li je uopšte moguće odbraniti ideju slobodne volje pred neumoljivim zakonima nasljeđa o kojima pišete?

Zakoni nasljeđa ni na koji način ne ograničavaju slobodnu volju.

S obzirom na Vaš status disidentkinje i autorke koja se dosljedno bavi sovjetskom prošlošću, u romanu “Jakovljeve ljestve” rekonstruisali ste život svog djeda kroz pisma. Da li je obraćanje porodičnim arhivama za Vas predstavljalo čin unutrašnjeg oslobođenja ili suočavanje sa težinom od koje nije moguće pobjeći?

Prije bih rekla da je to bio dug prema sjećanju. Svog djeda Jakova Ulickog vidjela sam samo jednom, sa jedanaest godina, kada je iz progonstva u Kazahstanu bio premješten u Tver i tri dana boravio u Moskvi. Njegovu knjigu o demografiji Rusije u sovjetskom periodu pročitala sam tek nedavno. I danas je stručnjaci često citiraju.

Mnogi Vaši likovi prolaze kroz mračna vremena putem unutrašnje emigracije. Smatrate li da je u savremenom svijetu “tihi protest” i dalje najsnažnije oružje intelektualca?

Postoje različiti oblici protesta i svi su opasni za one koji protestuju. Vlast na čijem čelu stoji čovjek iz bezbjednosnih struktura ne trpi nikakvo drugačije mišljenje.

Kako danas vidite ulogu ruske kulture? Može li opstati u političkom kontekstu koji je sužava i ograničava ili joj predstoji novo oživljavanje u emigraciji?

Kultura opstaje u svakom kontekstu. I Ivan Bunjin i Vladimir Nabokov pisali su svoja djela van Rusije. To ni najmanje ne umanjuje njihov značaj - oni ostaju klasici ruske književnosti.

Odbacujete etiketu “ženskog pisca” u njenom pežorativnom značenju, ali sa izuzetnom preciznošću i dubinom pišete o ženskom tijelu i psihologiji. Vaše junakinje su često fizički krhke, ali unutrašnje nesalomive. Gdje, po Vašem mišljenju, leži izvor te posebne ženske izdržljivosti?

Postoji posebna vrsta ženske izdržljivosti koju je oblikovala sovjetska vlast. Ruske žene su, u tom smislu, najbolji proizvod tog sistema. Često lišene muževa, koji su bili strijeljani ili poslati u logore, one su bile i hraniteljke i čuvarke svoje djece i starijih roditelja. Po mom mišljenju, u Rusiji je ženska populacija po kvalitetu nadmoćnija od muške, a i brojčano je veća.

Prijateljstvo među ženama u Vašim djelima često se pokazuje trajnijim i pouzdanijim od braka ili ideologije. Zašto tema ženske solidarnosti zauzima tako centralno mjesto u Vašem stvaralaštvu?

Oslanjam se na sopstveno iskustvo. Prema mom iskustvu, žene su pouzdaniji partneri u poslu.

Vaša djela često su prožeta dubokom religioznošću koja nije nužno dogmatska. U romanu “Danijel Štajn, prevodilac” bavite se likom Jevreja koji postaje katolički sveštenik. Da li je, po Vašem mišljenju, danas moguće pomiriti identitete koji djeluju međusobno isključivo?

Mislim da jeste, ali takvo pomirenje moguće je samo kod ljudi sa visokim stepenom svijesti o tom problemu.

Starenje i bolest teme su kojima pristupate bez sentimentalnosti, gotovo medicinski precizno. Čemu Vas je pisanje o smrti naučilo kada je riječ o vrijednosti svakodnevnog života?

Smrt je glavno svjedočanstvo života. Prvi mrtvi vrabac kojeg dijete vidi nosi sa sobom strašnu poruku o mogućnosti smrti.

Pisali ste da je “čitanje zamjena za razgovor sa pametnim čovjekom”. U eri algoritama i brzih tokova informacija, da li književnost gubi svoju moć da mijenja čovjeka ili postaje elitna djelatnost za mali broj ljudi?

Književnost se danas transformiše; čitanje sve više ustupa mjesto slušanju. Koliko mi je poznato, naučnici još nijesu detaljno proučili ovaj izuzetno zanimljiv fenomen. To će, u suštini, biti zadatak budućih istraživača.

Kada biste imali priliku da jednu svoju knjigu pošaljete u prošlost - sebi na početku spisateljskog puta - koju biste izabrali i zašto?

Ne bih učestvovala u takvoj igri.

Danas živite i radite u Berlinu. Da li se pisac u emigraciji osjeća kao biljka sa pre

Ni jedno ni drugo. Stan u Berlinu kupljen je prije više od dvanaest godina. Suprug i ja smo često dolazili ovdje. On je slikar, voli muzeje, i i dalje redovno posjećujemo izložbe.

Ruski jezik danas je, možda više nego ikada, opterećen političkim konotacijama. Osjećate li potrebu da ga “očistite” od ideoloških slojeva dok radite na novim tekstovima?

Politika je u meni oduvijek izazivala odbojnost i nastojala sam da se od nje distanciram. O ideološkim naslagama ne razmišljam; ako postoje u mom pisanju, nijesam ih svjesno kontrolisala.

Više puta ste govorili o budućim generacijama. Imate li povjerenja u savremenu omladinu: da može izgraditi svijet u kojem “biologija sudbine” neće značiti puko ponavljanje grešaka roditelja?

Imam povjerenje u mlade. Čini mi se da su pametniji od generacije svojih roditelja, a posebno od generacije svojih djedova. Takođe, raspolažu znatno većom količinom informacija o svijetu.

Kako gledate na pokušaje bojkota ruske kulture na Zapadu? Da li su Čajkovski ili Čehov zaista opravdane mete bijesa izazvanog savremenom politikom?

O takvim pokušajima nemam konkretna saznanja. Naprotiv, čini mi se da se svaka značajna knjiga objavljena na ruskom jeziku brzo prevodi na strane jezike. Vjerujem da Čajkovski i Čehov neće trpjeti posljedice.

Vi ste više puta boravili u Crnoj Gori, na Forumu SlovoNovo. Kakvi su Vaši utisci o našoj zemlji i da li je slučajno što se forum ruske kulture održava upravo ovdje?

Crna Gora mi se dopada. Jedan od mojih sinova planira da se tamo preseli, pa ću je, ukoliko se to ostvari, češće posjećivati. Smatram da je Crna Gora veoma prikladno mjesto za održavanje foruma ruske kulture.

Bez posla zbog prekucavanja zabranjenih samizdata

Ljudmila Ulicka (1943, Ural), trenutno najcjenjenija ruska književnica, jedan od vodećih savremenih svjetskih pisaca.

Ulicka je završila biologiju na Moskovskom državnom univerzitetu 1968. godine. Jedno vrijeme je radila kao naučnik u Institutu za genetiku u Moskvi, ali je ostala bez posla jer je na svojoj pisaćoj mašini prekucavala zabranjeni roman.

Na početku književne karijere pisala je drame i scenarije za pozorište, radio i televiziju. Svjetsku slavu stekla je pričama i romanima.

Najvažnije knjige: Sonječka (roman, 1994), Siromašni rođaci (knjiga priča, 1994), Medeja i njena deca (roman, 1996), Veseli ispraćaj (novela, 1998), Ljaljina kuća (knjiga priča, 1999), Slučaj Kukocki (roman, 2001), Devojčice (knjiga priča, 2002), Providne priče (knjiga priča, 2003), Iskreno vaš Šurik (roman, 2004), Ljudi našeg cara (knjiga priča, 2005), Danijel Štajn, prevodilac (roman, 2006), Zeleni šator (roman, 2010).

Dobila je čitav niz ruskih i međunarodnih književnih priznanja, među kojima se nalaze: “Medicis”, “Moskva-PEN”, Ruski “Buker”, Nagrada za rusku knjigu godine, kineska Nacionalna nagrada za književnost, ruska nagrada “Velika knjiga”, “Grincan Kavur”, Velika nagrada Budimpešte, “Simon Bovoar”, Austrijska državna nagrada za književnost.