Čovjek je paradoks

(Nastavak iz prošlog broja)

U novovjekovnu debatu o smislu možemo uključi i savremenu nauku, temeljno razilaženje oko prihvatanja kreacionizma ili evolucionizma kod naučnika savremenog doba, antinomije ključne za rezrješavanje problema da li postoji duhovni - umni uzrok postojanja. Na tragu evolucionizma kao shvatanja o slučajnom začetku biološke materije moguće je pretpostaviti da je život u cjelini kontigentan, samim tim i nenužan, kreacionisti, pak pokušavaju i dalje da odbrane tezu da je evolucija samo - eksplikacija prvog - stvaralačkog uzroka i njegova direktna posljedica, pa je lanac života, zapravo samo vidljivi - materijalni zapis te u osnovi spiritulizovane stvaralačke sile.

Sve u svemu disperzija koja je sve više prisutna u našem razumijevanju pojma smisla, postala je ogledalo nemoći savremenog čovjeka da stvori univerzalnu koncepciju smisla, prihvatljivu za svakog čovjeka, koja bi ga odvela dalje od duševne pustoši i beznađa u kome se nalazi, na rubu samoubistva ili neurotične zavisnosti od potreba tijela sveden na fizičko tijelo kao objekt uživanja, jeftinu robu na tržištu kapitala kao jedinu vrijednost koja zapravo ne vrijedi ništa.

To više nije potreba za psihološkim značenjem smisla već potraga za njegovim metafizičkim utemeljenjem, još više kriterijumima njegovog ispunjenja ili ne. Ako još i postoji veza sa drevnim učenjima u evropskoj kulturi onda se prije može govoriti o tragičnom humanizmu u kome se gasi svetost ljudske ličnosti. To znači odbaciti čovjeku njegovu duhovnu dubinu i slobodu, okretanjem unutra, kada čovjek u sebi ne pronalazi više duhovnost koja može da probija psihološku stvarnost.

Zaborav ljudskog dostojanstva, te svetosti ljudske ličnosti usko je povezan sa prečicom koja je izabrana na polju izbjegavanja svakog smisla, negiranjem uzvišenijeg zadatka i duhovnog uzrastanja koje se postiže u zajednici - opštenju, komunikaciji sa drugim čovjekom i sa Bogom (Jovan Zizjulas, Od maske do ličnosti). Kako izgleda čovjek bez smisla? O tome govori Dostojevski, ali ne kao o dubinama izvan čovjeka, već našoj duši u kojoj se bori ono racionalno i iracionalno, bog i đavo, ljudsko i demonsko, osporava smisao društvenim zajednicama, jer izvan zajednice čovjek nema smisao, o čemu je mislio još Aristotel svojom definicijom da je čovjek zoon politikon, društvena životinja. To je izlazak iz ogoljenog materijalnog postojanja moguć samo posredstvom naše duhovne prirode, iskorak iz materijalnog svijeta kojim vladaju fizički i biološki zakoni (Martin Buber, Ja i Ti). Osnovni fenomeni ljudskog postojanja, u prvom redu igra, rad, ljubav ostvarivi su ako izađemo iz egocentične pozicije i stupimo u komunikaciju sa drugim čovjekom za koga smo moralno odgovorni. (Vidi: Eugen Fink, Osnovni fenomeni ljudskog postojanja) Ovo ne znači ništa drugo nego da se ukine (samo) dovoljnost ega prihvatanjem drugosti drugog, empatijom i saosjećanjem, te izađe iz pozicije koju starozavjetno predanje oličava u Kainovom ubistvu brata Avelja (E. Levinas, Među nama). U svakom slučaju potraga za smislom odvela nas je na teren etike, moralnom zakonu dužnosti koji je zastupljen u Kantovoj deontologiji baziranoj na kategoričkom imperativu, izvršenju moralnog djela iz poštovanja prema ideji moraliteta. Ako ljudski život može imati uopšte bilo kakav smisao onda je taj smisao moralne prirode, čime se vraćamo drevnoj mudrosti Helade i njenom mračnom filozofu iz Efesa, shvatanju da je naš karakter naša sudbina. Time se antropološka svijest, tada samo u začetku kod humanista uzdiže do jednog tumačenja čovjeka kao dijela prirode, dok će u hrišćanskoj antropologiji izrasti u novi odnos prema čovjeku, i svu pažnju usmjeriti na odnos čovjeka i Boga, kako to nije poznavao stari svijet.

Iz svih ovih razloga, prvenstveno iz našeg temeljnog nalaza da čovjek ne može biti bez smisla, ovaj antropološki pristup, neposredno je vezan za ideju smisla koja nam je u pojmovnom smislu apriori data, (po)vezivaćemo sa tim kako se razvija svijest o smislu i javlja osjećanje smisla. U tom kontekstu da li se pod smislom podrazumijeva razlog, svrha, logika, red, poredak koji nam garantuju da postoji dublja razložnost i svrhovitost u svijetu u kome obitavamo, ili se radi o našem neposrednom iskustvu, doživljaju svijeta što ima snažno dejstvo na duševnu ravnotežu i formiranje ličnosti. To bi bila neka vrsta odbrane ideološkog determinizma, pseudo-istina koje treba da suvereno zavladaju kao doktrine nad pogrešnom istorijom čovječanstva.

Prema ovome možemo uzeti da je smisao neka vrsta odgovora, reakcije, misaonog stava naše svijesti prema sopstvu ili svijetu realnosti, što znači da je smisao kao ideja - urođen, unaprijed zadat, i mi onda sami stvaramo smisao tako što ga ostvarujemo. Naravno, treba imati u vidu i problematizovanje ideje smisla kao obmane našeg uma, što bi govorilo u prilog tezi da smisao uopšte ne postoji izvan naše subjektivne svijesti, pa može biti relativan.

U savremenom dobu u kome su sve vrijednosti desakralizovane nije jednostavno govoriti o smislu, koji se nužno vezuje za dobrobit čovjeka, jer se čovjek shvata kao biće polariteta - protivrječnosti sa bezumnom potrebom za apsolutom slobode, koju može ostvariti samo kroz rezignaciju i patnju. Čovjek je paradoks. Težnja da prekorači granice privlačna je za čovjeka, istovremeno i nemoguća, iracionalna - bezumna. Svjesni smo da je životni smisao susret između subjektivne privučenosti svrhom prema kojoj treba da se javlja jedna objektivna privlačnost. Međutim, kako je moguće tvrditi da postoji legitiman autoritet da vrijednosti, estetske, etičke, religiozne stvarno postoje, jer to ostaje izvan domašaja mišljenja ukoliko bi smo pokušali da napravimo iole važeći sistem objektivno utemeljenih vrijednosti. Pored svega čovjek nije samo dat, već zadat. To je samousavršavanje, bez obzira na okolnosti. Apsurd ljudske egzistencije je stalni sukob pojedinca i svijeta, osjećaj da je čovjek stran ovom svijetu (Alber Kami, Stranac). Sizifa su bogovi osudili da kotrlja kamen uz jednu stranu brda samo da bi mu se on skotrljao s druge strane brda. Ovo je metafora o gubitku smisla - zaludnosti svakog ljudskog napora. Čak ni harmonija budućnosti zasnovana na negaciji ljudske slobode, kako o tome misli Dostojevski u Legendi o Velikom inkvizitoru, više nije tema o kojoj se misli. Savremeni čovjek između slobode koja znači breme odlučivanja i površnosti čulnih uživanja koje za njega predstavljaju izvor kakve takve sreće, bira ovo drugo, uronjen u zaborav svega što bi moglo činiti istinski život i njegovu vrijednost. Pri tom možemo osnovano vjerovati, mada nemamo saznanje o tome, da će Sizifova situacija, slikovito rečeno, biti smislena, samo ako on vjeruje da njegovo guranje kamena ima smisao za njega. Sizif kao prototip modernog čovjeka, može voditi smislen život samo ukoliko on ne sumnja u nekakav značaj svoje djelatnosti. No to nas je upozorio i Kami u svom Mitu o Sizifu, apsurd je moguće prevladati samo apsurdnom svješću koja prihvata apsurd kao prirodno stanje stvari. Sizif je lik iz grčke mitologije, koji pisac koristi za svoj ogled o apsurdu, ideju o životu kao ciklusu koji se stalno ponavlja, pa je njegova kazna beskorisna, odnosno beznadežan rad, bez svrhe i cilja čovječkih djela, i akcija. Ovaj manifest o iracionalnom kao prekretaču koji dovodi do smisla, je paradoks da je patnja uzrok svih filozofskih otkrića i saznanja, a ne neko normalno stanje, patnja iz koje se rađa sloboda i smisao, ili završava u bezumnom ludilu.

(Nastavak u narednom broju)