Majka (i) planina će uvijek biti tu

Još sam ođe, reče Gara mašući helikopteru koji nadlijeće Sinjajevinu. Ta Sinjajevina, ta Planina je njen dom, njena majka, njena snaga i njena nada. Nada.

“Planina” je i naziv dokumentarnog filma koji od januara plovi svijetom, a čije su junakinje Gara i Nada - majka i kćerka. I, naravno, njihova Sinjajevina.

Konačno, nakon niza projekcija i prestižnih nagrada, od kojih se u prvom redu izdvaja Velika nagrada žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na jednom od najvažnijih svjetskih festivala - Sandensu, “Planina” je prikazana i kod kuće - u Crnoj Gori, u Podgorici - gdje drugo nego na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma UnderhillFest.

“Planina” je na otvaranju Underhilla značila spektakl sam po sebi, još na prepunom košarkaškom terenu u Njegoševom parku, pred možda i hiljadu ljudi, uz prisutvo dijela autorske ekipe ali i samih junakinja.

Autorski duo Biljana Tutorov i Petar Glomazić podijelio je svoje djelo sa domaćom publikom, na obostranu radost, nestrpljenje i radoznalost. A njihovo djelo, može se reći, zapravo i nije samo film, niti priča o Sinjajevini, o borbi, o suživotu sa prirodom, već je njihovo djelo prikaz života Mileve Gare Jovanović i Nade Stanišić koji je stao u nešto više od dva sata.

Tutorov i Glomazić su pokazali savršen sluh i filigranski pristup tkanju jedne velike priče, ali kinematografskom stvaralaštvu, prikazavši i svoje znanje, umijeće, ali i ljudskost i moralne i etičke vrijednosti.

Radnja je smještena na udaljenim visovima Sinjajevine, najvećem pašnjačkom području na Balkanu, gdje majka i ćerka ponosno brane svoju planinu i nomadsku stočarsku tradiciju, iliti kulturu izdizanja na katune, od formiranja vojnog poligona NATO-a. Dobro poznata borba katunjana i građanskih aktivista počela je prije oko osam godina, kada i snimanje filma. U septembru 2019. je održana prva međunarodna vojna vježba na Sinjajevini - u srcu pašnjaka, bez prethodne konsultacije sa stočarskim zajednicama koje pašnjak koriste vjekovima, od kojeg žive i hrane se.

“Gara, majka šestoro djece, predvodnica lokalne zajednice u borbi za zaštitu planine, i njena najmlađa ćerka Nada, vode dvije važne životne bitke - ekološku, za očuvanje prirode, i ličnu, porodičnu - suočavanje sa patrijarhatom i nasiljem nad ženama”, istaknuto je ranije u sinopsisu filma.

“Planina”, ipak, donosi mnogo više slojeva, uzbrdica, dolina, opasnosti i izazova. Iako ima elemente aktivističkog filma, dok svjedoči borbi protiv vojnog poligona, NATO-a i samog političkog sistema koji ne čuje one udaljene interesima i centrima moći, “Planina” je neuporedivo više od toga.

Slojevi i slojevi tema listaće se tokom gledanja poput najtanjih, prozirnih listića lijepog, bijelog, lisnatog sira. Tako, na pašnjacima Sinjajevine gledamo mnogo više od planinske priče, života na katumu, porodične drame i ljubavi... Pred gladaocima se nalazi sva moguća kompleksnost življenja neopisive i nezamislive životne sudbine koju odmotavamo baš poput filmske trake.

“Planina” je priča o pripadanju, o domu, snazi, jačini, o plećima, leđima, o ljubavi, brizi, istoriji, traumi, priča o nasljeđu, kulturi, identitetu, o prirodi, ljepoti, nepredvidivosti, o feminizmu, o aktivizmu, o zajednici, borbi, o porodici...

“Planina” je priča o majkama, o majkama i kćerkama, o majkama i majkama, onim majkama kojih nema, ali su zauvijek tu. Ovo je priča o ženama, o ljubavi, opstanku i nadi. Zahvaljujući senzibilitetu Tutorov i Glomazića, Gara i Nada su nam pružile mogućnost da sve to, kroz njih, iskusimo i osjetimo, a film istinski životno proživimo.

Gara definitivno nosi film svojom snagom koja ne traži pažnju i koju nije potrebno naglašavati. Gledamo je u svim onim svakodnevnim obavezama i aktivnostima koje su mnogima, pa i većini među publikom Underhilla, u potpunosti strane. Stočarstvo, sirenje, ručno pranje, pa i megdan vuku i šta sve ne... U njenom pogledu i njenim rukama vidi se borba, opipava vrijeme, miriše ljepota i dodiruje brižnost. Ona je majka, ali i planinka. Ona je zaštitnica. Heroina koja vjerovatno sebe nikada ne bi tako nazvala. Prava, slobodna kaubojka na svom konju i zemlji, Gara donosi atmosferu vesterna na obronke crnogorske Sinjajevine... Ona čuva i brani planinu i zajednicu suprotstavljajući se moćnijima od sebe, najmoćnijima u sistemu, i ostaje uspravna pred silama koje djeluju nepobjedivo. Ona postaje sinonim borbe i pobjede. Istovremeno, čuva i brani sebe i svoju porodicu, svoju djecu, mladu Nadu sa kojom ima poseban odnos. Svjedočimo izrazima ljubavi, nježnosti, pažnje, uz notu lijepog humora, ali povremeno i zabrinutosti... I sama jaka, hrabra, uporna i čvrsta kao planina, kao majka. Gara postaje sinonim svemu tome, ali i Sinjajevini... Majka-Planina.

Film jeste priča o Gari, ali i o Gari i Nadi, nesumnjivo i o Sinjajevini, ali i o svim onim ženama koje istorija nije zapisala. Koje su ostajale, pozdravljale, pratile, radile, mučile se, ćutale, trpjele, čuvale - porodice, kulturu, zemlju, sjećanje... Zanimljivo je i da u filmu gotovo da nema muškaraca - tek par njih, na koji tren. Ali im zato prisustvo osjećamo kroz posljedice njihovih odluka, kroz odsustvo, kroz bol ili sjećanje. Nasuprot tome, cijeli svijet (filma i Sinjajevine) nose žene.

A Nada - Nada je nada. Nada je kćerka koja odrasta, stasava i uči život između nježnosti i surovosti. Od samog rođenja suočena sa obje strane, sa čežnjom, nedostajanjem, sa nezaježljivom željom, prazninom. Uprkos tome, puna je ljubavi i poštovanja prema onome što ima, mladalačke ljepote i energije, ali i prevremene zrelosti. Poletna, lakog koraka, tihe riječi, vedrog pogleda, poput vjetra na Sinjajevini. Film je sniman sedam godina, a kako vrijeme protiče, svjedočimo i kako Nada odrasta, kako djevojčica postaje djevojčurak, pa onda i djevojka, sve jača, stamenija, sve ljepša i nježnija, mudrija.

I Sinjajevina. Prostor, planina, vrijeme, dimenzija, ali i lik za sebe. Priroda, dom, nasljeđe, ljubav, dar, bogatstvo, rijetko u Crnoj Gori, na Balkanu, Evropi i šire. Fantastična kamera direktorke fotografije Eve Kraljević upoznaje nas sa nepreglednim poljima prostora koji kao da je iz drugog svijeta. Beskonačnosti, ljepote, svitanja i zalasci, cvjetanje, listanje i beskrajna polja pašnjaka svjedočanstvo su života i doma. Kamera Kraljević u potpunosti prikazuje Sinjajevinu kao živo biće. Sa druge strane, široki kadrovi pejzaža i pašnjaka smjenjuju se sa skučenim enterijerima koliba, stvarajući snažan kontrast između slobode prostora i težine života koji se na tom prostoru odvija. Svaki kadar djeluje kao pažljivo komponovana slika nastala preciznom četkicom i bojom na platnu, izmaštana u oku velikog majstora.

Atmosfera koju su autori donijeli gotovo je opipljiva, možemo dubinski osjetiti svaki kadar, radnju, pokret. Čujemo zvižduke planine, uzvike kojima stočari komuniciraju sa stokom, osjećamo udare vjetra, hladnoću visova i tišinu koja ponekad govori više od svake izgovorene riječi, osjećamo miris, osjećamo čistinu i prostranstvo, kušamo sir i skorup, bole nas mišići od neprestanog rada ali nema se vremena za to, strepimo od medvjeda i vukova, brinemo za mačad, krave, pse, za djecu, za Garu, za njene prijatelje katunjane, brinemo za Sinjajevinu i brojne druge lokalitete za koje se nadamo da neće morati da se brane od nekih novih suludih ideja...

“Planina će uvijek biti tu”, zahvaljujući Gari. Navikla je da se bori i da pobjeđuje - po svaku cijenu. Podsjetila je svakoga od gledalaca širom svijeta, i u Podgorici, da se najveće bitke često vode daleko od reflektora javnosti, ali kada je potrebno - i pred njima. Pokazala je da je ljubav zbilja najveća snaga, ali i da su hrabrost, jačina i nježnost mnogo bliže nego što mislimo.

Priča o Gari i Nadi odavno je prešla granice Sinjajevine. Otišla je od Crne Gore do Amerike, Evrope, Australije, Novog Zelanda... Gara, Nada i Sinjajevina obilaze svijet, zahvaljujući kompletnom autorskom timu filma koji nas na kraju podsjeća na to ko smo, od čega sazdani, šta branimo i koliko vrijedimo.

Gromoglasan aplauz, stojeće ovacije, suze, emocije, drhtaji, a onda ponovo niz aplauza uslijedio je nakon projekcije, a posebno kada su na scenu stupili Tutorov i Glomazić, za njima i ostatak prisutne ekipe, a onda i istinske junakinje - Gara i Nada. Jasno je - savremena crnogorska kinematografija definitivno je dobila svoje remek-djelo. Istovremeno poetsko i političko, intimno i univerzalno, nježno i snažno... Djelo kojem ime govori za sebe. "Planina", ili "To Hold a Mountain".

A Mileva Gara Jovanović ostaje ono što je bila od prvog kadra svog života do posljednjeg kadra filma - heroina nad heroinama. “Još uvijek ođe”. Ona i njena Nada.