Majka (i) planina će uvijek biti tu

Savremena crnogorska kinematografija definitivno je dobila svoje remek-djelo, istovremeno poetsko i političko, intimno i univerzalno, nježno i snažno... Film “Planina” Biljane Tutorov i Petra Glomazića prikazan je i u Crnoj Gori, na otvaranju 17. UnderhillFesta u Podgorici

4142 pregleda 0 komentar(a)
Scena iz filma: Gara i Nada, Foto: Promo
Scena iz filma: Gara i Nada, Foto: Promo

Još sam ođe, reče Gara mašući helikopteru koji nadlijeće Sinjajevinu. Ta Sinjajevina, ta Planina je njen dom, njena majka, njena snaga i njena nada. Nada.

“Planina” je i naziv dokumentarnog filma koji od januara plovi svijetom, a čije su junakinje Gara i Nada - majka i kćerka. I, naravno, njihova Sinjajevina.

Konačno, nakon niza projekcija i prestižnih nagrada, od kojih se u prvom redu izdvaja Velika nagrada žirija za najbolji međunarodni dokumentarni film na jednom od najvažnijih svjetskih festivala - Sandensu, “Planina” je prikazana i kod kuće - u Crnoj Gori, u Podgorici - gdje drugo nego na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma UnderhillFest.

Film Planina
foto: Promo

“Planina” je na otvaranju Underhilla značila spektakl sam po sebi, još na prepunom košarkaškom terenu u Njegoševom parku, pred možda i hiljadu ljudi, uz prisutvo dijela autorske ekipe ali i samih junakinja.

Autorski duo Biljana Tutorov i Petar Glomazić podijelio je svoje djelo sa domaćom publikom, na obostranu radost, nestrpljenje i radoznalost. A njihovo djelo, može se reći, zapravo i nije samo film, niti priča o Sinjajevini, o borbi, o suživotu sa prirodom, već je njihovo djelo prikaz života Mileve Gare Jovanović i Nade Stanišić koji je stao u nešto više od dva sata.

Tutorov i Glomazić su pokazali savršen sluh i filigranski pristup tkanju jedne velike priče, ali kinematografskom stvaralaštvu, prikazavši i svoje znanje, umijeće, ali i ljudskost i moralne i etičke vrijednosti.

Sa projekcije na Underhillu
Sa projekcije na Underhillufoto: Krsto Vulović

Radnja je smještena na udaljenim visovima Sinjajevine, najvećem pašnjačkom području na Balkanu, gdje majka i ćerka ponosno brane svoju planinu i nomadsku stočarsku tradiciju, iliti kulturu izdizanja na katune, od formiranja vojnog poligona NATO-a. Dobro poznata borba katunjana i građanskih aktivista počela je prije oko osam godina, kada i snimanje filma. U septembru 2019. je održana prva međunarodna vojna vježba na Sinjajevini - u srcu pašnjaka, bez prethodne konsultacije sa stočarskim zajednicama koje pašnjak koriste vjekovima, od kojeg žive i hrane se.

“Gara, majka šestoro djece, predvodnica lokalne zajednice u borbi za zaštitu planine, i njena najmlađa ćerka Nada, vode dvije važne životne bitke - ekološku, za očuvanje prirode, i ličnu, porodičnu - suočavanje sa patrijarhatom i nasiljem nad ženama”, istaknuto je ranije u sinopsisu filma.

“Planina”, ipak, donosi mnogo više slojeva, uzbrdica, dolina, opasnosti i izazova. Iako ima elemente aktivističkog filma, dok svjedoči borbi protiv vojnog poligona, NATO-a i samog političkog sistema koji ne čuje one udaljene interesima i centrima moći, “Planina” je neuporedivo više od toga.

Sa projekcije u Njegoševom parku
Sa projekcije u Njegoševom parkufoto: Krsto Vulović

Slojevi i slojevi tema listaće se tokom gledanja poput najtanjih, prozirnih listića lijepog, bijelog, lisnatog sira. Tako, na pašnjacima Sinjajevine gledamo mnogo više od planinske priče, života na katumu, porodične drame i ljubavi... Pred gladaocima se nalazi sva moguća kompleksnost življenja neopisive i nezamislive životne sudbine koju odmotavamo baš poput filmske trake.

“Planina” je priča o pripadanju, o domu, snazi, jačini, o plećima, leđima, o ljubavi, brizi, istoriji, traumi, priča o nasljeđu, kulturi, identitetu, o prirodi, ljepoti, nepredvidivosti, o feminizmu, o aktivizmu, o zajednici, borbi, o porodici...

“Planina” je priča o majkama, o majkama i kćerkama, o majkama i majkama, onim majkama kojih nema, ali su zauvijek tu. Ovo je priča o ženama, o ljubavi, opstanku i nadi. Zahvaljujući senzibilitetu Tutorov i Glomazića, Gara i Nada su nam pružile mogućnost da sve to, kroz njih, iskusimo i osjetimo, a film istinski životno proživimo.

Sa poklona na kraju domaće premijere, reditelji i junakinje
Sa poklona na kraju domaće premijere, reditelji i junakinje foto: Krsto Vulović

Gara definitivno nosi film svojom snagom koja ne traži pažnju i koju nije potrebno naglašavati. Gledamo je u svim onim svakodnevnim obavezama i aktivnostima koje su mnogima, pa i većini među publikom Underhilla, u potpunosti strane. Stočarstvo, sirenje, ručno pranje, pa i megdan vuku i šta sve ne... U njenom pogledu i njenim rukama vidi se borba, opipava vrijeme, miriše ljepota i dodiruje brižnost. Ona je majka, ali i planinka. Ona je zaštitnica. Heroina koja vjerovatno sebe nikada ne bi tako nazvala. Prava, slobodna kaubojka na svom konju i zemlji, Gara donosi atmosferu vesterna na obronke crnogorske Sinjajevine... Ona čuva i brani planinu i zajednicu suprotstavljajući se moćnijima od sebe, najmoćnijima u sistemu, i ostaje uspravna pred silama koje djeluju nepobjedivo. Ona postaje sinonim borbe i pobjede. Istovremeno, čuva i brani sebe i svoju porodicu, svoju djecu, mladu Nadu sa kojom ima poseban odnos. Svjedočimo izrazima ljubavi, nježnosti, pažnje, uz notu lijepog humora, ali povremeno i zabrinutosti... I sama jaka, hrabra, uporna i čvrsta kao planina, kao majka. Gara postaje sinonim svemu tome, ali i Sinjajevini... Majka-Planina.

Scena iz filma 'Planina'
Scena iz filma "Planina"foto: Promo

Film jeste priča o Gari, ali i o Gari i Nadi, nesumnjivo i o Sinjajevini, ali i o svim onim ženama koje istorija nije zapisala. Koje su ostajale, pozdravljale, pratile, radile, mučile se, ćutale, trpjele, čuvale - porodice, kulturu, zemlju, sjećanje... Zanimljivo je i da u filmu gotovo da nema muškaraca - tek par njih, na koji tren. Ali im zato prisustvo osjećamo kroz posljedice njihovih odluka, kroz odsustvo, kroz bol ili sjećanje. Nasuprot tome, cijeli svijet (filma i Sinjajevine) nose žene.

Film Planina
foto: Promo

A Nada - Nada je nada. Nada je kćerka koja odrasta, stasava i uči život između nježnosti i surovosti. Od samog rođenja suočena sa obje strane, sa čežnjom, nedostajanjem, sa nezaježljivom željom, prazninom. Uprkos tome, puna je ljubavi i poštovanja prema onome što ima, mladalačke ljepote i energije, ali i prevremene zrelosti. Poletna, lakog koraka, tihe riječi, vedrog pogleda, poput vjetra na Sinjajevini. Film je sniman sedam godina, a kako vrijeme protiče, svjedočimo i kako Nada odrasta, kako djevojčica postaje djevojčurak, pa onda i djevojka, sve jača, stamenija, sve ljepša i nježnija, mudrija.

Sa otvaranja
Sa otvaranjafoto: Krsto Vulović

I Sinjajevina. Prostor, planina, vrijeme, dimenzija, ali i lik za sebe. Priroda, dom, nasljeđe, ljubav, dar, bogatstvo, rijetko u Crnoj Gori, na Balkanu, Evropi i šire. Fantastična kamera direktorke fotografije Eve Kraljević upoznaje nas sa nepreglednim poljima prostora koji kao da je iz drugog svijeta. Beskonačnosti, ljepote, svitanja i zalasci, cvjetanje, listanje i beskrajna polja pašnjaka svjedočanstvo su života i doma. Kamera Kraljević u potpunosti prikazuje Sinjajevinu kao živo biće. Sa druge strane, široki kadrovi pejzaža i pašnjaka smjenjuju se sa skučenim enterijerima koliba, stvarajući snažan kontrast između slobode prostora i težine života koji se na tom prostoru odvija. Svaki kadar djeluje kao pažljivo komponovana slika nastala preciznom četkicom i bojom na platnu, izmaštana u oku velikog majstora.

Scena iz filma
Scena iz filmafoto: Promo

Atmosfera koju su autori donijeli gotovo je opipljiva, možemo dubinski osjetiti svaki kadar, radnju, pokret. Čujemo zvižduke planine, uzvike kojima stočari komuniciraju sa stokom, osjećamo udare vjetra, hladnoću visova i tišinu koja ponekad govori više od svake izgovorene riječi, osjećamo miris, osjećamo čistinu i prostranstvo, kušamo sir i skorup, bole nas mišići od neprestanog rada ali nema se vremena za to, strepimo od medvjeda i vukova, brinemo za mačad, krave, pse, za djecu, za Garu, za njene prijatelje katunjane, brinemo za Sinjajevinu i brojne druge lokalitete za koje se nadamo da neće morati da se brane od nekih novih suludih ideja...

“Planina će uvijek biti tu”, zahvaljujući Gari. Navikla je da se bori i da pobjeđuje - po svaku cijenu. Podsjetila je svakoga od gledalaca širom svijeta, i u Podgorici, da se najveće bitke često vode daleko od reflektora javnosti, ali kada je potrebno - i pred njima. Pokazala je da je ljubav zbilja najveća snaga, ali i da su hrabrost, jačina i nježnost mnogo bliže nego što mislimo.

Priča o Gari i Nadi odavno je prešla granice Sinjajevine. Otišla je od Crne Gore do Amerike, Evrope, Australije, Novog Zelanda... Gara, Nada i Sinjajevina obilaze svijet, zahvaljujući kompletnom autorskom timu filma koji nas na kraju podsjeća na to ko smo, od čega sazdani, šta branimo i koliko vrijedimo.

Dio ekipe na premijeri
Dio ekipe na premijerifoto: Krsto Vulović

Gromoglasan aplauz, stojeće ovacije, suze, emocije, drhtaji, a onda ponovo niz aplauza uslijedio je nakon projekcije, a posebno kada su na scenu stupili Tutorov i Glomazić, za njima i ostatak prisutne ekipe, a onda i istinske junakinje - Gara i Nada. Jasno je - savremena crnogorska kinematografija definitivno je dobila svoje remek-djelo. Istovremeno poetsko i političko, intimno i univerzalno, nježno i snažno... Djelo kojem ime govori za sebe. "Planina", ili "To Hold a Mountain".

A Mileva Gara Jovanović ostaje ono što je bila od prvog kadra svog života do posljednjeg kadra filma - heroina nad heroinama. “Još uvijek ođe”. Ona i njena Nada.

Pogledajte još: