Sjećanja, lekcije i otpor

Sjećanje, porodica, otpor - sublimat je druge večeri Međunarodnog festivala dokumentarnog filma UnderhillFest.

Iako su na programu bila tri, samo naizgled, potpuno različita filma: “Slet 1988” Marte Popivoda, ”Lekcije mog tate” Dalije Dozet i “80 gnjevnih novinara” Andrasa Foldesa, kako je veče odmicalo postajalo je jasno da ih povezuje mnogo više nego što se na prvi pogled čini. Svaki od filmova u sebi sadrži upravo elemente sjećanja, uspomena, porodice, zajednice, ali i borbe i otpora, uz vrijedne lekcije i opominjuće poruke. U to su se mogli uvjeriti oni najuporniji i najvjerniji pratioci i ljubitelji Underhilla i dokumentarnih filmova, a koji su druge večeri ispratili sve tri projekcije, do skoro jedan sat poslije ponoći. U početku, košarkaški teren u Njegoševom parku bio je ispunjen do posljednjeg mjesta, a svaka stolica zauzeta i prije početka projekcija, da bi se kasnije posjetioci rasuli, ali ne svi...

Sva tri filma, svaki na svoj način, međusobno potpuno drugačiji i tematikom i senzibilitetom i porukom i pristupom, govore o sjećanju, o onome što ostaje iza ljudi, zajednica, sistema i vremena. I, takođe, sva tri filma govore o potrebi da se ne zaboravi.

Posljednji slet

Postoje događaji koji tek naknadno dobiju svoje pravo značenje, a takav je nesumnjivo i posljednji Dan mladosti upriličen u nekadašnjoj Jugoslaviji 1988. godine. Iako se time djelimično bavila i u svom dugometražnom dokumentarno-istraživačkom filmu “Jugoslavija, kako je ideologija pokretala kolektivno telo?”, Popivoda sada u kratkom ostvarenju “Slet 1988” ponovo gledaoce vraća na stadion JNA. Konkretno, istražuje fenomen posljednjeg sleta, dok ga prepliće s dnevnikom jedne tinejdžerke pisanim upravo te godine i tako prati prelazak sa socijalističkog kolektivizma na rastući nacionalizam i sve ono što će tek kasnije uslijediti.

Dan mladosti se u SFRJ proslavljao 25. maja, kada je okupljao omladinke i omladince od Vardara do Triglava. Praznik se počeo obilježavati 1945. godine, na dan kada je rođen doživotni predsjednik SFRJ Josip Broz Tito i do 1957. se obilježavao “samo” kao njegov rođendan, da bi te godine, upravo na Titovu inicijativu, postao Dan mladosti i tako se slavio sve do 1988. godine.

U filmu se jasno vide manje ili više poznate slike kolektivnog entuzijazma, koreografisani pokreti i zajednički ritam jednog društva. Ipak, “Slet 1988” nije nostalgični pogled na Jugoslaviju. Naprotiv, to je film koji iz današnje perspektive pokušava da pročita znakove budućnosti skrivene u posljednjem velikom spektaklu jedne države.

U središtu priče je legendarna balerina, plesačica Sonja Vukićević koja je te godine izvela prvi profesionalni solo nastup na sletu - posljednjem u Jugoslaviji ikada, ispostaviće se. Graciozna, elegantna, energična, puna mladosti i ljepote, zanosa i strasti, Sonja Vukićević izvodi profesionalni plesni performans, solo tačku na stadionu JNA u Beogradu, dok sa njom pleše devet hiljada mladih.

Dok se njeno tijelo kreće kroz socijalističko-modernističke prostore, kroz film odzvanjaju dnevnički zapisi jedne tinejdžerke iz 1988. godine, a upravo taj spoj privatnog i kolektivnog čini okosnicu filma i pruža uvid u stanje u jugoslovenskoj državi i društvu. U trenucima kada hiljade tijela djeluju kao jedno, zapravo se rađa nešto novo, stvara se individua - individualizam, nova društvena paradigma.

Kako je sama rediteljka ranije istakla u intervjuu za “Vijesti”, riječ je o prvom izdvojenom, virtuoznom tijelu koje više nije dio mase, već postaje njen centar, dok ostalih devet hiljada učesnika kao da postaju scenografija.

“Kad uradimo vizuelnu analizu tog sleta vidimo da je u pitanju solo ples gigantskih razmjera, zato što su druga tijela koja učestvuju postavljena u službu scenografije. Mislim da je to jako zanimljiv momenat koji govori o rađanju individue, a čak i u samoj koreografiji mi možemo čitati to rađanje individue i individualizma u kasnom jugoslovenskom socijalističkom društvu. Sa druge strane, već 1989. imamo promjenu i na jednom drugom nivou, a to je prelaz sa socijalističkog kolektivnog tijela ka nacionalnom kolektivnom tijelu”, ispričala je Popivoda.

Svakako, film govori mnogo više u odnosu na samu ceremoniju ili preispitivanje Jugoslavije... Govori o trenutku kada društvo počinje da vjeruje da je pojedinac važniji od zajednice, ali i o opasnosti novih kolektivnih identiteta koji će ubrzo obilježiti devedesete godine. Govori o svemu tome i kroz vizuru tinejdžerke koja će tek kasnije spoznati društvo, ljude i politiku u njihovom pravom svjetlu, a u krajnjem, postavlja i pitanje kada je zapravo počeo kraj jedne zajednice, jednog društva, jednog svijeta?

Tatine lekcije i sjećanja

Nakon kolektivnog sjećanja, uslijedilo je ono najintimnije. Film “Lekcije mog tate” hrvatske autorke Dalije Dozet jedan je od onih filmova koji djeluju kao da su pronađeni u nekoj porodičnoj kutiji uspomena, zbog čega je posebno vrijedan.

Nakon smrti oca, autorka pronalazi desetine neoznačenih video-kaseta koje je godinama snimao, ali nikada nije pregledao niti montirao. I tako počinje filmsko, ali i lično putovanje. Otkrivanje čovjeka kojeg je poznavala cijelog života, a kojeg tek sada, i to nakon njegove smrti, istinski počinje da upoznaje. Kako se prikazuje u filmu, velika je razlika između oca kojeg pamtimo i čovjeka koji je postojao prije nego što je postao otac.

Kroz kolaž snimaka, kako Dalija Dozet, tako i publika gleda mladića punog duha i harizme koji fanatički snima sve oko sebe, a najviše one koje najviše i voli - svoju porodicu, prijatelje, kolege, grad... Upoznajemo energičnog, duhovitog, blagog, zaljubljenog, posvećenog mladića, muškarca, supruga, putnika, prijatelja, radnika, oca, tatu, sina... Niz scena, vjerodostojno izmontiranih tako da pružaju samo kratke uvide u segmente jednog života čine film istovremeno nježnim, ali i bolnim. Duhovit, sirov i tužan, film je i lijep, mio, blizak, baš poput kasete iz porodične arhive koju pronalazimo nakon mnogo godina.

U “Lekcijama mog tate” nema velikih istorijskih događaja niti spektakularnih obrta, već se tu nalazi život - “samo život”, svakodnevica, radosti, prepirke, šetnje, putovanja, posao, promišljanja... Onaj obični život koji često uzimamo zdravo za gotovo. Tu film pogađa tamo gdje najviše boli, jer podsjeća na prolaznost, na ljude koje volimo, na razgovore koje odlažemo, na zagrljaje za koje mislimo da će uvijek biti dostupni i na riječi koje se podrazumijevaju, ali premalo izgovaraju, kao i na apsolutnu slobodu i pripadnost koju imamo i osjećamo u porodici.

Posebno snažno odjekuju “očeve lekcije” sabrane u pismu koje izvlači drhtaje srca i zaustavlja knedlu u grlu. To su možda lekcije svakog tate i ponekog oca, a u kojima zapravo svako može prepoznati neku svoju lekciju - koju je dobio ili pružio... Zbog toga, i zbog svih “lekcija”, film Dalije Dozet je više od porodičnog snimka uspomena. On je, uz različite lekcije, prije svega podsjetnik da se okrenemo jedni drugima dok još imamo vremena...

“E pa zvrcni me kad budeš blizu moba npr. Nazvaću te odmah ili kad me se zaželiš, ali ne želim baš toliko čekati”...

“Love nema baš u izobilju - al’ biće za sve”...

“I još nešto: budi mi dobro i veselo, brige daj drugima, smij se kad stigneš - i prije i poslije, uživaj u svemu i svagdje i svačemu, i kad stari serenda, nasmij se - to ne boli”...

Divne i dirljive “Lekcije mog tate” - za život, za sreću, za ljubav, za sjećanje.

Sloboda i otpor gnijevnih novinara

A onda je uslijedio film koji je publiku zadržao do poslije ponoći, što se iz noći u noć i u nastavku očekuje na Underhillu, s obzirom na bogat, raznovrstan, ali i gust repertoar. Film “80 gnijevnih novinara” je možda najdirektnije progovorio o vremenu u kojem živimo, o sistemu, o politici, o vlasti, društvu, medijima, slobodi...

Dokumentarac prati raspad najveće nezavisne redakcije u Mađarskoj 2020. godine nakon političkih pritisaka i smjene glavnog urednika portala Index, Sabolča Dula. Novinari redakcije ne žele da ćute i jasno na početku govore: “Hajde da ne začepimo”, za razliku od mnogih koji bi željeli drugačije. Njih više od osamdeset se bori, ne odbijaju da pristanu, ali ne žele ni da odu i napuste medij koji su zajedno godinama gradili - kao vlastitu porodicu. Suočeni sa stanjem stvari, njih 80 podnosi ostavke, jer ne pristaju na ćutanje, na ucjenjivanje, na očekivanje, na ono što se nameće, na savjete da naslovi budu neutralniji, ne pristaju na to da uređivačka politika postane jednaka političkoj poslušnosti, već dostojno čuvaju izgrađeni integritet, povjerenje i zajednicu.

Film nas uvodi u haos redakcije koja se raspada, dok istovremeno pokušava da izgradi nešto novo. Pratimo sastanke, neslaganja, umor, strahove, dileme i ogromnu količinu neizvjesnosti... Precizno se i hronološki prikazuju uzroci i posljedice i jasno ukazuje na politički sistem Viktora Orbana koji je postepeno preuzimao kontrolu nad nezavisnim medijima u Mađarskoj. Ali ne i nad novinarima Indeksa - jer su oni prije svega ljudi, novinari i jedna jaka zajednica. Više od 80 novinara i zaposlenih na Indeksu dalo je otkaz optužujući vladu da je poslala ponudu za kupovinu udjela u vlasništvu sa jasnom namjerom da uništi ovaj mediji. I sve to činjenično i novinarski prikazuju...

Film otvara i pitanje šta zapravo čini jednu redakciju. Jesu li to kancelarije, brend, portal, broj pregleda? Ili je to zajednica ljudi okupljenih oko iste ideje, vizije, misije, etički i moralno na istom putu, sve u cilju javnog interesa? Priča o 80 gnijevnih novinara od 2020. pa do danas sve više postaje priča o sudbini brojnih medija širom svijeta, ali i lekcija svima onima koji se suočavaju sa političkim pritiscima, ekonomskim problemima i krizom povjerenja, ne samo u Mađarskoj, Crnoj Gori, već i širom Evrope i svijeta. Film ostaje kao svjedočanstvo integriteta, slobode, istine, otpora, ali i cijene svega toga.

Jedna priča

Djeluje da je drugo veče povezalo prošlost, porodicu i borbu, a da su se filmovi praktično stopili u jednu zajedničku priču - o kraju i krajevima, o sjećanjima, uspomenama, borbi, nastanku i nestanku...

I još nešto: budi mi dobro i veselo, brige daj drugima, smij se kad stigneš - i prije i poslije, uživaj u svemu i svagdje i svačemu, i kad stari serenda, nasmij se - to ne boli”, iz filma “Lekcije mog tate”