Sudbina velikih spomenika je da nadžive ideologije i progovore novim jezicima

Zatekao sam se u magli koja je gutala oblike, kao da je spomenik sam odlučivao koliko će se pokazati. I tu, u tom polaganom otkrivanju, javila se snažna mješavina osjećanja: divljenje pred nečim što je ljudska ruka uspjela da izgradi na takvom mjestu, i tuga pred onim u šta se to isto djelo pretvorilo. Bio je to prostor koji istovremeno stoji i nestaje. Monumentalan, a ranjen. Prisutan, a kao da se povlači u sebe...

Tako reditelj Mladen Ivanović za “Vijesti” opisuje susret sa Spomenikom na Petrovoj gori, dodajući da je to susret koji se ne zaboravlja i ljubav na prvi pogled. Njegov novi dokumentarni film “Spomenik revolucije”, posvećen upravo tom arhitektonskom gigantu i svjedoku vizije društva a onda i njegovog posrnuća, biće danas premijerno prikazan u Podgorici, na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma UnderhillFest, u Njegoševom parku, u 21.30 časova.

“Spomenik ustanka naroda Banije i Korduna, jedan je od najznačajnijih spomenika ikada izgrađenih na prostoru bivše Jugoslavije. Prateći slučajne i manje slučajne posjetioce, kroz višegodišnje snimanje, film bilježi njegovo postepeno propadanje, koje u prenesenom značenju ne predstavlja samo nestanak jednog spomenika, već i eroziju kolektivnog sjećanja i vrijednosti koje je simbolizovao. Film se prikazuje u regionalnoj selekciji”, ističe se u opisu.

O svom putu, ali i tome zašto je Spomenik na Petrovoj gori danas relevantniji nego ikad, Ivanović detaljnije govori u intervjuu za “Vijesti”, a u sve to moći će da se uvjere i posjetioci Underhilla.

I kad Južni Sloveni nestanu sa ovih prostora, ovi spomenici će u svojoj ruiniranosti, poput stećaka, svjedočiti da je ovdje postojao pokušaj da ovi prostori budu dio svjetskih gibanja

Pred publikom je tvoj novi dokumentarni film “Spomenik revolucije”. Šta će posjetioci Underhilla imati priliku da vide, da li imaš neka očekivanja i kako dočekuješ premijeru?

Publika će imati priliku da pogleda opservacijski dokumentarni film koji kroz jedno mjesto govori o mnogo široj priči. “Spomenik revolucije” prati život i propadanje jednog od najznačajnijih modernističkih spomenika nastalih na prostoru bivše Jugoslavije, ali film zapravo nije samo o arhitekturi. On govori o našem odnosu prema sjećanju, zajedničkom nasljeđu i vrijednostima koje smo usput izgubili. Tokom tri godine snimanja pred kamerom su se smjenjivala godišnja doba, posjetioci, politički rituali, turisti, aktivisti, tiktokeri, umjetnici, alpinisti, trkači, slučajni prolaznici i oni koji su od spomenika pokušavali da odnesu ono što se moglo unovčiti. Dok se oni mijenjaju, spomenik ostaje da nijemo svjedoči vremenu. A naše kamere su njegove oči.

Nemam velika očekivanja. Godine rada su me naučile da očekivanja uglavnom stvaraju nepotreban teret. Premijeru dočekujem umoran, ali i miran. Završili smo film kojem sam posvetio dobar dio života i to je osjećaj koji je teško uporediti sa bilo čim drugim.

Dragi prijatelji filma - dobro došli!

U filmu gotovo da nema velikih objašnjenja ni istorijskih lekcija. Umjesto toga, prostor govori. Da li vjeruješ da arhitektura može biti snažniji svjedok istorije od ljudi, i da li film može da isprati tu vrstu svjedočenja?

Arhitektura u sebi već nosi vrijeme. Narodi nastaju i nestaju, mijenjaju narative, prilagođavaju sjećanja. Kamen, oplata, beton i čelik ostaju, čak i kada su prazni, oštećeni ili prenamijenjeni. Kroz istoriju vidimo kako se materijali i čitave građevine neprestano recikliraju kroz nove civilizacijske epohe. Tako su recimo arapski osvajači, nakon zauzimanja Egipta, pojedine fragmente piramida koristili za izgradnju kokošinjaca. Kamen sa Duklje je ugrađen u kasniju urbanu strukturu Stare Varoši. Nerđajuća švedska skupocjena oplata sa ovog spomenika danas završava u trivijalnim, gotovo grotesknim predmetima, kao što je samotuk za mocu, odnosno, za umakanje dok se na ražnju okreće janje, ili prase... U tom kruženju materije, odnosno ljudi i carstava, ovakva djela opstaju kao neka vrsta ostatka svijeta koji više ne postoji. Ne u političkom ili administrativnom smislu, nego u civilizacijskom! Možda je upravo južnoslovenskom prostoru nakon ratova devedesetih namijenjena ta sudbina - da ostane među ruševinama vlastitih modernizacijskih projekata.

Ako citiramo Bogdana Bogdanovića, Jugoslavija je bila pokušaj urbanizacije i evropeizacije jednog duboko ruralnog i konzervativnog prostora. Kada su ti modernizacijski talasi posustali, divljina i plemenski mentalitet su ponovo pobijedili. U tom smislu, film pokušava da oživi arhitekturu koja više nije samo arhitektura, nego materijalizovana memorija jednog ambicioznog projekta. Spomenik nije samo objekat, nego trag vremena u kojem je postojala vjera da je moguće misliti zajedničko, progresivno i nadnacionalno. Film ne pokušava da mu vrati prvobitno značenje, nego da ga ponovo učini vidljivim - kao prostor koji nas podsjeća na ono što smo bili, ili ono što smo makar pokušavali da postanemo u trenutku kada smo još vjerovali da smo dio širih civilizacijskih kretanja.

Način na koji se odnosimo prema spomenicima često više govori o nama danas nego o vremenu koje oni obilježavaju. Prošlost iz koje su ti spomenici nastali ne može promijeniti ni najupornija revizija istorije, poput one kojoj svjedočimo u protekle tri decenije u svim državama nasljednicama Jugoslavije. Ali naš odnos prema toj prošlosti jeste nešto što svakodnevno biramo...

“Spomenik revolucije” počinje kao naučnofantastična ili postapokaliptična priča - iz magle se rađa spomenik. Kako si ga ti doživio, kako je krenulo upoznavanje, dublje interesovanje i rediteljska posvećenost baš ovom spomeniku, na kraju?

Možda će zvučati jednostavno, gotovo naivno, ali to je bio susret koji se ne zaboravlja. To je bila ljubav na prvi pogled. Jedno je kada spomenike gledate na fotografijama, u knjigama, kroz tuđe kadrove i opise. A sasvim drugo kada mu priđete uživo, kada stojite pred njim i kada vas prostor, bez riječi, počne mijenjati. U tom trenutku više nijeste samo posmatrač. Prvi put na Petrovoj gori, sa svojom koleginicom Belom Bračko Milešević, zatekao sam se u magli koja je gutala oblike, kao da je spomenik sam odlučivao koliko će se pokazati. I tu, u tom polaganom otkrivanju, javila se snažna mješavina osjećanja: divljenje pred nečim što je ljudska ruka uspjela da izgradi na takvom mjestu, i tuga pred onim u šta se to isto djelo pretvorilo. Bio je to prostor koji istovremeno stoji i nestaje. Monumentalan, a ranjen. Prisutan, a kao da se povlači u sebe. Kao da se pred vašim očima vodi tihi dijalog između onoga što je bio i onoga što mu je ostalo. Dugo sam imao osjećaj da ne gledam ja njega, nego da on gleda mene. Tako se i rodila ideja o načinu tretiranja slike u ovom filmu.

Danas, nakon svih godina snimanja, čini mi se da spomenik nije postao tiši, nego dublji. Ne uprkos propadanju nego upravo kroz njega. Kao da mu je vrijeme skinulo slojeve i ostavilo samu srž. I možda zato i danas mislim da on ima neku novu, neplaniranu snagu. Da bi, u nekom drugom kontekstu, mogao ponovo da postane mjesto susreta. Recimo, da se ispod njega, u nekom trenutku, zavijore zastave Palestine i da se prostor ponovo probudi kao znak, kao stav, kao nešto što se ne može svesti samo na prošlost. U tom trenutku, imao bi svoj puni smisao!

Spomenik je zamišljen kao živo mjesto sa kulturnim sadržajima, salama i prostorom za okupljanja. No, danas je ruševina. Zvuči poznato i blisko... Šta nam taj kontrast govori o ambicijama prošlog vremena, a šta o ambicijama našeg današnjeg, ili višedecenijskog perioda za nama?

Spomenik je nastao kao potreba da se na adekvatan način obilježi pobjeda nad fašizmom. Petrova gora bila je jedno od prvih slobodnih mjesta u okupiranoj Evropi. Još 1942. godine. Ona je prostor partizanske bolnice, zbjega, proboja obruča i zajedničke borbe u kojem su se branile osnovne ljudske vrijednosti. To je bio etički i politički prostor u kojem je nadnacionalni princip partizanskog pokreta dobio svoju najkonkretniju formu i ta borba je plaćena gotovo najskupljom cijenom u Evropi. U krajevima poput Like, Korduna i Kozare, koji su u XX vijeku dva puta bili dovedeni do granice demografskog i civilizacijskog nestanka. Ta prijetnja je danas aktuelnija nego ikad.

Spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori izgrađen je kao materijalizacija tog iskustva iz Drugog svjetskog rata. Memorijalni kompleks, ali i kao ideja budućnosti. Njegova monumentalnost, tehnička i estetska ambicija, kao i činjenica da je građen iz zajedničkih sredstava cijelog društva, govore o vremenu u kojem je postojala vjera da se kolektivno može proizvesti nešto što nadilazi individualno i lokalno. Bio je to jedan od najradikalnijih arhitektonskih poduhvata tog doba u Evropi, prepoznat i izvan ovih prostora, koji je služio kao inspiracija najvećim arhitektonskim dosezima drugih naroda. Zahvaljujući međunarodnim izložbama poput one u MoMA-i 2015. godine, upravo zbog svoje neprolazne, gotovo skulpturalne autonomije, ovaj spomenik našao je svoje mjesto na naslovnicama najprestižnijih svjetskih glasnika. Danas, međutim, taj isti objekat stoji kao ruševina. Tu nastaje ključni kontrast između jedne epohe koja je vjerovala u mogućnost progresivnog projekta i druge koja taj projekat ostavlja da propada, fizički i simbolički. Ruševina ne govori samo o nebrizi prema materijalu, nego o promjeni vrednosnog sistema. O društvu koje više ne prepoznaje zajedničko dobro kao nešto što treba održavati, nego ga prepušta zaboravu, privatizaciji ili ideološkom brisanju. Zato je Spomenik na Petrovoj gori danas relevantniji nego ikad. On nam pokazuje kako se odnosimo prema sopstvenoj istoriji kad prestane da bude funkcionalna za aktuelne režime i njihove političke narative. U napetosti između monumentalne ambicije i današnje devastacije, spomenik postaje svojevrsni dokument dvostruke istine: jedne epohe koja je vjerovala u univerzalne vrijednosti i druge koja se prema njima odnosi kao prema ideološkom višku. I možda najvažnije, on sugeriše dugotrajnost koja ne zavisi od nas. Čak i kada nestanu politički sistemi ostaje materijalni trag jedne ideje. I kad Južni Sloveni nestanu sa ovih prostora ovi spomenici će u svojoj ruiniranosti, poput stećaka, svjedočiti da je ovdje postojao pokušaj da ovi prostori budu dio svjetskih gibanja.

Upravo dok gledamo to propadanje, Spomenik postaje metafora društva koje ga je izgradilo i sistema koji ga je napustio. Da li si svjesno gradio tu personifikaciju ili je ona nastala kroz samo posmatranje prostora?

To je bila ideja od koje sam krenuo. Ta personifikacija nije naknadno učitana, nego je upisana u sam koncept posmatranja. Spomenik je od početka zamišljen kao živi organizam koji se raspada zajedno sa društvenim okvirima koji su ga proizveli. Samo, ne bih rekao da ga je “sistem napustio”, jer da bi nešto bilo napušteno mora prvo postojati kao sistem. Na ovim prostorima, nakon raspada Jugoslavije, više govorimo o fragmentiranim stihijama nego o uređenim društvenim sistemima. To su postjugoslovenska društva kao polja tranzicione pljačke na periferiji svjetskog kapitalizma, gdje kompradorske elite održavaju vlast kroz stalnu proizvodnju krize i produbljivanje i svakodnevno podsjećanje na transgeneracijske traume. Te traume su resurs koji se koristi za opravdanje te iste pljačke. I naravno, sluganstvo svojim gazdama. Za to im služe još i razni nacionalizmi, istorijske revizije, brisanje kolektivne memorije, brisanje zajedničkih prostora, itd... Sve to zajedno proizvodi kontinuitet jedne jedine logike, a to je razgradnja opšteg dobra tj. pretvaranje zajedničkih prostora, sjećanja i resursa u privatno vlasništvo.

Posebno je upečatljivo što kroz smjenu godišnjih doba vidimo kako vrijeme prolazi, ali se suštinski ništa ne mijenja. Da li je i ta stagnacija jedna od centralnih tema filma i je li to naša zbilja gotovo na mnogim poljima? Gdje je revolucija onda po pitanju ovog spomenika?

Meni se čini da mi ne stagniramo, kao ni sam spomenik. Prije bih rekao da zapravo rapidno propadamo u svim poljima. Kao što ističe Marko Vučetić, društvo ili napreduje ili nazaduje; stagnacija je često samo zgodna iluzija da ne moramo imenovati ono što se dešava. Ja imam utisak da od AB revolucije živimo jednu vrstu slobodnog pada koji se sve više ubrzava. Ka dnu. Sve te maske, retorike i krečenja mi djeluju kao šminkanje mrca pred ukop. No, da ne mračim previše, istorija nas uvijek podsjeti da može i gore. Zamislite recimo da ste danas u Gazi. Ili da se opet zarati. Tako da mi sigurno živimo u zanimljivim vremenima. Upravo tu vidim prostor za ono što bi se moglo nazvati revolucijom kao procesom koji se postepeno rađa. Onog trenutka kada konačno udarimo u dno, kada prestanemo vjerovati u igre i manipulacije istih kompradorskih elita koje samo mijenjaju kape, boje i zastave, i kada konačno shvatimo da ne može biti dobro meni ako nije dobro onome pored mene, tada će se nešto zaista početi mijenjati. Revolucija, ako je uopšte bude, neće biti spektakl, niti će biti u mainstream medijima, nego će doći kao buđenje solidarnosti i svijesti da smo žrtve stalne polarizacije. I možda je to jedina tačka gdje “propadanje” može da se preokrene...

U jednom trenutku vidimo aktiviste kako čiste spomenik, mještane koji ga koriste za svoja okupljanja, mlade avanturiste, a onda i turiste... Šta ovaj, ali i brojni drugi spomenici iz tog perioda zapravo predstavljaju danas - nama “domaćima”, ali i strancima?

Pa, upravo je to jedno od ključnih pitanja koje film postavlja. Imamo Čedomira Studena, domara spomenika, jednog divnog i poštenog Kordunaša, potomka ljudi koji su za ideale koje ovaj spomenik simbolizuje dali svoje živote. Čedo svakodnevno popravlja ono što je, čini se, nemoguće popraviti. Skuplja ostatke oplata, zatvara razvaljena vrata, čisti za drugima. Na neki način, on je metafora svih nas. Sizif!

Jer kada pogledate spomenik danas, logika kaže da je njegova bitka izgubljena. A opet, nešto vas tom mjestu stalno vraća. Nešto iracionalno. Možda ljepota, možda istorija, možda potreba da u ruševinama pronađemo smisao. A možda da samo snimimo Tiktok video. Zanimljivo je da taj spomenik danas za svakoga znači nešto drugo. Neko na njemu snima muzičke spotove, neko ga koristi kao alpinistički poligon, neko organizuje trke, a neko dolazi da položi vijenac na kosturnicu i oda počast stradalima. Upravo u toj višeznačnosti leži njegova današnja vrijednost. On više nije samo spomenik jednoj istorijskoj epizodi. Postao je mjesto susreta različitih generacija, ideja i potreba. Istovremeno je prostor kolektivnog zaborava i prostor novih čitanja. Možda je upravo to sudbina velikih spomenika, da nadžive ideologije koje su ih stvorile i nastave da govore novim jezicima.

Koliko nas odnos prema spomenicima određuje kao društvo?

Apsolutno. Način na koji se odnosimo prema spomenicima često više govori o nama danas nego o vremenu koje oni obilježavaju. Prošlost iz koje su ti spomenici nastali ne može promijeniti ni najupornija revizija istorije, poput one kojoj svjedočimo u protekle tri decenije u svim državama nasljednicama Jugoslavije. Ali naš odnos prema toj prošlosti jeste nešto što svakodnevno biramo. U tom smislu, izbori post-jugoslovenskih političkih elita po pitanju spomeničkog nasljeđa su uglavnom slični - ignorisanje, prepuštanje zubu vremena ili radikalno uklanjanje. U Hrvatskoj su tako pojedini spomenici poput Bakićevih “Krila Slavonije” potpuno uništeni, dok drugi godinama propadaju. I svakodnevna su meta napada. Zamislite da neko digne u vazduh krila!

Zato me je iskreno obradovala obnova spomenika na Barutani. Takvi gestovi pokazuju da još postoji svijest da nasljeđe NOB-a nema samo ideološku dimenziju, već da predstavlja pitanje kulture, istorije i elementarnog poštovanja prema vlastitoj baštini.

Na kraju saznajemo i nešto vezano za formalnu odgovornost prema spomeniku...

To je jedna od onih situacija u kojima birokratija naizgled postaje gotovo kafkijanska. Kada niko nije siguran ko je odgovoran za nešto toliko veliko i značajno, onda zapravo svi peru ruke od odgovornosti. Film ne pokušava da donese sud o krivcu za trenutno stanje spomenika, ali pokazuje apsurd sistema u kojem institucije prebacuju odgovornost jednih na druge. Na kraju, pitanje vlasništva postaje manje važno od pitanja brige. Jer kulturno nasljeđe ne bi smjelo da bude ničiji problem na papiru, a svačiji problem u stvarnosti.

A ko bolje od Crne Gore može da govori o prebacanju nadležnosti između institucija? Da postoji takmičarska disciplina Crna Gora bi uzela zlato u toj kategoriji. A ono gdje još možemo da potvrdimo da smo od istog, južnoslovenskog plemena je i ta diciplina. Kako oni u filmu, u današnjoj Hrvatskoj, tako i mi u Crnoj Gori, a vjerujem da je ista situacija i u ostalim republikama...

Čuje se i parola “Smrt fašizmu, sloboda narodu”... Antifašizam se danas ili podrazumijeva ili relativizuje...

Kako je pisao Umberto Eko, fašizam je vječan u smislu da stalno pronalazi nove oblike i nove maske. Zato mislim da je važno ne posmatrati antifašizam kao “epizodu” koja je završena istorijskom pobjedom, nego kao trajnu društvenu i ličnu obavezu. Naš zadatak je da prepoznajemo obrasce isključivanja, mržnje i netrpeljivosti kada se pojave, čak i kada dolaze u novom ruhu. Danas živimo u vremenu u kojem se antifašizam često koristi kao etiketa, dok se njegova suština zaboravlja. S jedne strane imamo političke strukture koje se pozivaju na antifašističko nasljeđe, a istovremeno su tri decenije razgrađivale ideje solidarnosti, društvene odgovornosti i socijalne pravde koje su bile njegov sastavni dio. O fabrikama ovaj put neću. S druge strane, svjedočimo pokušajima istorijskog revizionizma i rehabilitacije pokreta koji su se u periodu borbe protiv fašizma, iz ovih ili onih razloga, svrstali na stranu istog. I često radili veće zločine od okupatora. I da ne zaboravimo ideološke hibride nastale nakon avgustovskih promjena, koji, zauzeti rasprodajom ostatka društvenog bogatstva, nemaju vremena da se bave ovom temom, a kada stignu obično ćute - kao prilikom podizanja buvljačkog 3D Temu spomenika Pavlu Đurišiću. Zbog toga mi se čini da je danas važnije nego ikad vratiti se suštini. Antifašizam nije samo odnos prema prošlosti. To je odnos prema politici koja od drugog i drugačijeg želi da napravi smrtne neprijatelje.

Je li bilo trenutaka tokom snimanja koji su bili posebno izazovni?

Jedno je sigurno, ono što je krasilo naše višegodišnje snimanje bio je entuzijazam. Ovo je bio studentski, master film. Nije bilo honorara, velikih budžeta ni sigurnosti da ćemo ikada završiti ono što smo započeli. Ono što nas je držalo bila je vjera da pravimo nešto važno. Film je završen onda kada smo zaokružili jednu godinu filmskog vremena. Imali smo sva godišnja doba, sve promjene koje prostor donosi i sve događaje koji su nam bili potrebni da ispričamo priču. Tada smo osjetili da smo zatvorili krug. Poslije toga smo nastavili da odlazimo na Petrovu goru, ali bez kamera, kao na hodočašće. To je bio znak da je film gotov.

Na kraju, šta nam priča Spomenik na Petrovoj gori?

Odakle god da pogledate prema najvišem vrhu Petrove gore, na kojem se nalazi spomenik, vidjećete neki njegov odsjaj. Kako se mijenja svjetlost, tako se mijenjaju i njegove boje. Meni je taj odsjaj uvijek ličio na neku vrstu vječne vatre. Zato mislim da nam spomenik ostavlja vrlo jednostavan amanet: da ne zaboravimo borbu protiv fašizma i da ne odustanemo od ideje pravednijeg, humanijeg i solidarnijeg društva. Ne nostalgija za prošlošću, nego zadatak za budućnost, u sadašnjem trenutku.

Da li bi nešto dodao, poručio čitaocima?

Prije svega, volio bih da zahvalim ljudima bez kojih ovaj film ne bi postojao. Najprije moram pomenuti izvanredno mentorstvo Gorana Devića. Nakon četrdeset dana snimanja i višegodišnjeg procesa rada, mogu slobodno reći da film podjednako pripada montažerki Maji Predrijevac koliko i meni. Pripada i cijeloj ekipi: direktoru fotografije Matiji Petroviću, producentkinji Tamari Puizini, snimateljima Petru Krajačiću-Viloviću i Ivanu Čizminu, Nini Ugrinović koja je radila zvuk i Jurici Marković koji potpisuje color, kao i našem lajtmotivu i svojevrsnom Sizifu filma - domaru Petrove gore, Čedomiru Studenu. A čitaocima bih poručio samo da, ako budu imali priliku, pogledaju film i sami donesu svoje zaključke. Mislim da su pitanja koja film otvara važnija od odgovora koje nudi.

Tragovi migranata

Interesantan je momenat grafita “OPEN BORDERS” koji se pojavljuje više puta. Koja je njegova simbolika i značenje prisustva, da li je to komentar sadašnjosti, prošlosti, ambicija, nadanja...?

I to je jedan dio univerzalnosti poruke spomenika. I to je svojevremena borba za prava izbjeglica koje bježe iz svojih ratom razorenih zemalja u zemlje čije su politike obično krucijalno uticale na te same ratove. Na tom području je granica porozna, a i pored njega prolazi migrantska ruta. Pa smo često u spomeniku nalazili tragove migranata. Međutim, kad bi mi dolazili bliže spomeniku oni bi iz njega bježali, pa taj čin nismo mogli snimiti... A bježali su jer je odnos prema njima od strane policije i vojske bio krajnje upitan.

Najvažniji filmski festival koji imamo

Iako je film hrvatska produkcija, premijera se dešava na Underhillu... Kako doživljavaš ovaj festival i zbog čega nam je važan u Podgorici i Crnoj Gori?

Film je odavno prerastao studentske okvire. Da bih ga završio, dio procesa odvijao se i u Crnoj Gori, budžet je zaokružen u Crnoj Gori, pa je time on i crnogorski film.

Za mene je UnderhillFest najvažniji filmski festival koji imamo. To je mjesto okupljanja dokumentarista, autora, producenata i publike koja vjeruje da dokumentarni film može mijenjati način na koji gledamo svijet. Sjećam se da nam je tokom studija producentkinja, profesorica Vanja Jambrović govorila o najvažnijim festivalima koje pojedine zemlje imaju. Kada je došla Crna Gora, izgovorila je samo jednu riječ - Underhill. Zato me uvijek iznenađuje koliko se često njegov značaj mora iznova objašnjavati. Takve institucije kulture ne bi smjele stalno da dokazuju svoju vrijednost. One su odavno dokazale zašto su važne. Jedino ko to još ne razumije su naši vlastodršci koji svi skupa praktikuju jedan kontinuitet, a to je nerazumijevanje značaja ovakvog festivala.