Postpolitika: Cinik i fetišizam znanja

Odnos znanja i slobode kao relacije u kojoj bi trebalo da može doći do “kratkog spoja” i remećenja vladajuće strukture izostaje iz razloga što cinik ili woke pojava znanje već smatraju slobodom. Još kad se u sve uračuna kako se može prezentovati bez prijetnje, onda je opravdan gnjev prema ljevici. No, ovdje bih zato napravio jedan obrt - nije samo ideologija sve manje simptom, a sve više fetiš, nego je to slučaj i sa znanjem.

Sloterdijk će od “hegelakanovca” dobiti dopunu uz malu, ali važnu izmjenu - “Oni to znaju, i to i čine”. Trebalo bi nastaviti dalje, pitajući se, dakle: u kolikoj mjeri doista znamo ono što smatramo da znamo? U simboličkom poretku transgresije mijenjaju pozicije, međutim struktura ostaje netaknuta. Štaviše, upravo to doprinosi utisku kako se uvijek već nešto odvija, iako bismo, ukoliko dublje sagledamo stvar, rekli kako - simboličko počiva na repeticiji, na preuzimanju već dodijeljenih uloga, na manipulaciji želje jer se djeluje iznutra u procesu konstituisanja subjekta. Naprosto, nema izvan simboličkog i sve se iznova vraća u već postavljene koordinate.

Sjetimo se kako Barbie odjednom proizvede remećenje u trenutku kad postavlja pitanje - da li se ikada pitate o smrti? Upravo u tom trenutku sve biva pauzirano, nastaje zastoj, dolazi do spoznaje koja neće odvesti ka slobodi, ali hoće prepoznati način na koji stvari funkcionišu. Imajući ovo u vidu, slažemo se da simptomatsko funkcionisanje ideologije čini je podložnom kritici. Naprosto, u jednom momentu, prije ili kasnije, subjekt iz blage nerazaznatljivosti dolazi do lucidnog proboja kako je sve montaža, inscenacija i prevara. No, kad se ideologija fetišizuje, kad se, kako smo kazali, prema znanju uspostavi fetiš, onda dolazi do distance između onoga što znam i onoga što, misleći kako doista znam, radim. Ukoliko rečeno sažmemo, zašto onda ne reći kako upravo cinik ne prepoznaje da ga znanje samosabotira u prelazu na čin?

Fetišizovani odnos spram znanja (“vrlo dobro znam kako stvari funkcionišu, ali... ja doista ne vjerujem u sve to”, itd.) ne uviđa kako do kraja biva imerzovan u ideologiji, jer ne dovršava prelaz koji se otvara u hegelijanskom procesu “negacije negacije”. Otud se sada vraćamo na pjesmu V. B. Jejtsa Drugi dolazak, u kojoj pjesnik prepoznaje kako - Najbolji nemaju nikakvo uvjerenje/Dok se najgori nadimaju od žestine. Zar odmah ne prepoznajemo Trampa: on je iskoristio negaciju negacije, povratio se na vlast, sada sa pozicije predsjednika upire prstom i glasno govori kako mnogi nemaju nikakvo uvjerenje, i tim prije neka se sklone da oni koji imaju viziju istu i sprovedu u djelo.

Za cinika se da reći kako mu nedostaje bilo kakvo uvjerenje. Čak, fetiš koji uspostavlja prema znanju, koje vazda formuliše u sarkastičnu poruku, uskraćuje mu tu ideološku zabludu. Okej, ali sada postavimo sljedeće pitanje: ne zasniva li se njegovo uvjerenje na tome kako zna šta čini, ne čineći ništa? Držeći distancu, čuvajući poziciju kritike koja samo registruje sve devijantnosti bez davanja ikakvog predloga kako bi se bilo šta moglo promijeniti. U tom smislu, upravo je, zapravo, cinik onaj koji se nadima od žestine, ali koju kanališe upotrebom sarkastičnih opservacija koje, da budemo sada potpuno načisto, ponajviše odgovaraju vladajućoj ideologiji, jer joj hlade muda umjesto da ih uškopi!

Mijenjajući ovdje Benjaminovo metafizičko pitanje, ono što pitamo, a što je slijed logike, glasilo bi: kome se, dakle, cinik iskazuje? Da - velikom Drugom, nepostojećoj krajnjoj instanci za koju, znajući kako ne postoji, ipak prepoznaje metode kako funkcioniše. No, to niukoliko ne može biti dovoljno, s obzirom na to da i on svojom ulogom nastavlja da plete simboličku mrežu imaginarnih identifikacija, s tom bitnom razlikom što on uvjerenje zamjenjuje društvenim priznanjem kako zna, kako nije obmanut, kako je čak utoliko više i slobodan da demistifikuje očite sistemske prevare. U vezi sa rečenim, onda ispada kako je znanje dovoljno samo sebi, važno je, dakle, ne biti obmanut, međutim stvari se ipak nastavljaju odvijati i u tome se otkriva obmanutost cinika.

Djelovanje bez učešća

Za onoga koji zna šta (se) čini i time se opredjeljuje da ne čini ništa (fetišistički odnos prema znanju odbija da djeluje jer u konačnom to nikada ne ispadne kako bi trebalo; štaviše, svaki put iznova projekat propadne i posluži vlastima da ga reinterpretiraju u svoju korist, jer što je više pobuna bez uspjeha, to se vlast pokazuje demokratičnijom jer tako nešto dopušta), može li se reći kako nastoji da deintenzifikuje simboličko, proces reprodukcije u kojoj sve učestvuje: ekonomska razmjena, subjektivna transgresija, igre identiteta itd, budući da su u službi stvaranja privida kako postoji neprestana promjena, iako je zapravo sve, doista, tautologija - moja uloga koju sam prihvatio preuzeta je sa znanjem i onda mi je dovoljno da radim ono u šta ne vjerujem jer u toj distanci za mene postoji sloboda koju živim.

Pozicija cinika olako se može dekonstruisati, za to je čak više nego dovoljno samo jedno do krajnje naivnosti dovedeno pitanje. Ako ukazuješ kako ništa ne može da se popravi i promijeni, zašto onda uporno na to ukazuješ ako zbilja ništa ne može da se popravi i promijeni? “Loša beskonačnost” ne poništava se eksperimentom kojeg se poduzeo Seren Kjerkegor dokazujući sebi kako, ipak, nikakvo ponavljanje doista nije moguće. Ne! Ponavljanje se događa upravo tako što se demokrate u Americi zamijene republikancima, da bismo onda uvidjeli kako su to zapravo dvije strane iste prljave pare.

Nego, da ne bismo ostali u nekoj vrsti limba, produžimo dalje. Zapazimo, dakle, sa koliko preciznog navođenja sofisticirane lukavosti kapitalistička hegemonistička ideologija na Zapadu u sebi uključuje mnoge oblike konstruktivne kritike, ne samo one koja se događa kroz heterogene političke glasove okupljene u pokretima bez centra i tome slično, nego i putem umjetnosti koja postaje zastupljena i vidljiva, ništa manje nego postajući veliki, globalni događaj koji u sebi miješa mnoge kulture i civilizacije, kao što je to slučaj sa Venecijanskim bijenalom. Međutim, šta tu radi kapitalistička ideologija? Nesumnjivo kako efikasno uspijeva da reprodukuje kapitalizam, uz to što mu pridodaje emancipatorsku formu, isto kao što su multimilijarderi po difoltu i najveći filantropi, jer tako pribavljaju smisao svom besmisleno enormnom bogatstvu.

Zašto Foresta Gampa možemo smatrati krajnje opasnom, subverzivnom figurom? Ono što on radi, u stvari, ideologija prepoznaje kao najveću od svih opasnosti po nju. Naime, Gamp doslovno prihvata sve stvari, nikada ne tražeći iza njih nešto drugo od onoga što projektuju izvana, tako sam on - ne znajući šta radi - izvodi najdjelotvorniju kritiku ideologije. Kada bi znao kako ideologija stvarno funkcioniše, sa uvijek postojećim nepoklapanjem između onoga što propagira i onoga što radi, onda bi on bio još jedna ideološka figura, i ništa drugo. No, kako on djeluje u skladu sa onim što se od njega traži, i to bez ostatka i u potpunosti, tim djelovanjem on pokazuje ideološke nekonzistentnosti koje su neizbrisivo upisane u nju.

Upravo zbog toga Gamp je pozicija koja fetišistički odnos prema znanju, kojeg uspostavlja cinik, izvrće naopačke, jer tu njegov sarkazam ostaje sterilan, ne može da dobaci do te neiskvarene pozicije koja sama sobom, kao takva, sve ogoljuje.