Na kraju, ne možemo da se otmemo utisku da se nismo mnogo udaljili od učenja drevne helenske mudrosti, da je izvan razumijevanja da je svijet racionalan (logosno) uređen, teško uspostaviti bilo kakvu ideju smisla, jer u protivnom u sveopštem haosu, vrijednosti koje više ne važe, nemoguće je uspostaviti bilo kakav pojam, ideju, kontakt koji bi podsjećao na razlog, svrhu, cilj, jednom riječju uskraćeni smo za smisao. U takvom svijetu ne bi bilo više ničeg važnog, suštinskog, vrijednog, zanimljivog, podsticajnog za život, to ništa bi se odrazilo na svako ljudsko biće bez razlike kao nemoć da se prozre u veliku ideju smisla. U svijetlu brzih promjena u našoj civilizaciji otvara se prostor za promišljanje fluidnog smisla, jer nam u pokretljivoj stvarnosti u koju smo se zapleli neprekidno izmiče.
U osnovi našeg razmatranja smisla nalazi se više mogućih pretpostavki, koje se ukrštaju, ili upotpunjavaju, od kojih je početna da smisao jeste pojam sa kojim operiše naš ratio, te se može govoriti o njegovoj racionalnoj strukturi, ideji smisla kojom objašnjavamo da je neka pojava smislena - razložna, to jest da nije u protivrječnosti sa logikom našeg mišljenja. Pored ovoga pod smislom možemo podrazumijevati subjektivno osjećanje o kome po sebi ne možemo znati ništa. Takođe, smisao ne može biti odvojen od stanja svijesti koja u aktima mišljenja posmatra sopstvo kao obdareno smislom, ili opterećeno ništavilom i besmislom. Smisao je vezan za cjelokupnu psiho dinamiku ličnosti, njeno duševno stanje, obrazovni horizont, ideje, vjerovanja, osjećanja koja od ovog centralnog pojma dobijaju značenje. Smisao je protivteža osjećanju beznadežnosti što nas dovodi do očajanja i depresije, pa je tragična rezonanca u našem unutrašnjem biću skopčana sa činjenicom da li vjerujemo ili ne vjerujemo u smisao svijeta, ili negiramo čak i sopstveni smisao. U tom slučaju umjesno se zapitati da li se može živjeti, ukoliko život nema smisao, perspektivu, vrijednost, ili neki ljudi žive po nagonu održanja života, ne brinući se mnogo o njegovom smislu, i nikada ne problematizuju to zašto žive. Oni žive jer vole da žive, u tome se krije tajna njihove životnosti. Želja za životom, erosom - čežnjom koji stvara vezu između ličnog i univerzalnog, svjedoči snagu ljubavi, vezu sa osjećajem smisla, helenskim kalistos jedinstvom svjetlosti, ljubavi i saznanja.
Na pitanje zašto živimo možemo se pozvati na ontologiju slobode i ontologiju odgovornosti koje se zasnivaju na objektivno utemeljenom sistemu vrijednosti, te iziskuju metafizičko objašnjenje. Šta znači, u tom svijetlu, imati smisao, ili izgubiti smisao, odnosno razlog za život, taj entuzijastički elan, prema postojanju, spajajući maštu i osjećajnost, jedinstvo ličnog i intelektualnog, vezu stvaralačkog i primarnog osjećaja jedinstva pojedinačnog i univerzalnog kao posrednika između ličnog i transcendencije. Manifestacija čulnog do čisto svjetlosnog - spiritualnog, sposobnost je shvatanja jedinstva svijeta, sveopšteg poretka u kome eros povezuje dušu i apsolut, ili dušu i Boga.
Uzmimo u obzir sve što je kazano o smislu kako bi smo raz-otkrili šta stvarno znači smisao smisla za čovjeka. U prvom redu da li je svrsishodnije razmišljati o smislu, ili živjeti sa smislom, ne pitajući za njegovo teorijsko obrazloženje, s nekom vrstom prepuštanja smislu življenja, bez refleksije o razlozima ovog prepuštanja. U svakom slučaju pitanje vrijedi li živjeti, doveli smo u vezu sa vrijednostima koje moraju imati univerzalu važnosti i biti načelo našeg ponašanja, što nas dovodi do velike teme međuzavisnosti između smisla i stvaralaštva. Možemo da kažemo stvaralaštvo je smisao ljudskog života - stvaranje je svjesno, ali i maštovito i neobuzdano, čini samu srž kulture kao svijeta koji smo vođeni duhovnim potrebama stvorili za humanije postojanje na ovom svijetu. No, ne samo umjetnost, već i moral, nauka, znanje, ideje nose pečat stvaralačkog, neponovljivog, dinamičkog iskustva kojim potvrđujemo svoju kreativnu prirodu. Ovaj izvorni poiesis, je ono što u konačnosti čini smisao života, ljudske vrste, njenog opstanka na planeti, smisao svakog pojedinačnog čovjeka, njegovog izraza u različitim oblastima, od umjetnosti, igre i slobode do homo ludensa koji je stvaralac. Od toga ne može biti ništa toliko bitno niti dosljednije u ljudskom svijetu, niti važnije za određenje značenja smisla.
Očito, smisao je presudno važan za lični doživljaj, razlog postojanja i percepciju svijeta, tumačenje naše uloge u njemu, smisao kao naše vlastito - stvaranje, osjećanje slobode koja prožima našu psihološku osnovu i duševni život u cjelini. Tu se nalazi osnov našeg prihvatanja života u njegovim različitim aspektima, za bezuslovnu ljubav prema sebi, drugim ljudima i Bogu. To je znak da smo odgovorni za svoj život, kreiramo vlastitu sudbinu, postavljamo ciljeve i predano radimo na njihovom ostvarenju. Smisao je duboko vezan za tumačenje života, njegovu perspektivu, razlog zašto se živi i kakva je svrha naše neminovne konačnosti. Traženje boga je izraženo traženje smisla u kome treba naći pojedinačni smisao, zadržati nezavisnost u ovom najvišem tipu zajedništva. Teško je zamisliti ideju o čovjeku a da se ne uzme u obzir čovjekov odnos prema ideji smisla. U antropološkom razmatranju čovjeka moguće ga je uzeti kao biće koje sebi određuje smisao, u protivnom ako je suština našeg doživljaja sazdana na protivrječnostima svijeta, zaboravili smo sopstvenu tvoračku prirodu, moć da u okviru kalendarskog vremena ostvarujemo ideje i zamisli kao kreativna bića, koja slobodno postavljaju sebi svrhe i posvećeno se zalažu za njihovo ispunjavanje.
(Kraj naredne subote)
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
