Kafka sa Lakanom: Proces postoji, iako Zakona nema

Dva nepoznata lica, noću, uzimaju podruku Jozefa K.a, odvode ga do kamenoloma i ubijaju kao psa. Roman je, ukoliko bismo uzeli samo kraj, pokazao zastrašujući univerzum koji se danas, u pozno neoliberalnom kapitalizmu, do kraja ogolio: proces postoji, iako Zakona nema!

Scena koja počesto promakne, ili se uopšte dosad i nije primijetila, jeste da za vrijeme odvođenja na mjesto gdje će zločin biti izvršen nad licem koje nije moglo da se pozove na Zakon, od strane istog - nije upućena ni jedna jedina riječ! Jozef K. nijedanput na putu do mjesta gdje će biti pogubljen nije postavio pitanje niti se uopšte ičemu usprotivio, djelovao je poput nekog ko prima sudbinu bez da išta više preuzima. Uglavnom, ono što je jasno jeste da ga ubija administracija kojoj ne upućuje ni pitanje na osnovu čega, jer svako pitanje odjednom osjećamo kako je sasvim suvišno. U tom smislu, odsustvo pitanja signal je da je apsolutno prepoznat poredak koji je sagrađen od laži i u kojem smo bačeni da živimo, kako bi nas stid nadživio (što su, inače, riječi Hermana Kafke upućene porodici tokom jednog ručka).

Ponekad se zapitamo: čitajući ovaj roman ne kao distopijski - razumije se: od veoma mračne arhitekture do toga da Jozef K.a od prve rečenice nadalje više ne upravlja svojim životom, pa sve do označitelja pravnog sistema, dakle advokata koji znaju da je u toku proces, ali takođe sve što “znaju” jeste da o tome ne mogu znati ništa više, vezuje ovaj roman za ono što se može prepoznati kao distopijsko prije nego što je taj žanr uspostavljen, itd. - već kao detektivski, što bi se moglo izvesti kao zaključak, izuzev toga da je nepostojanje Zakona omogućilo da se izvrši ubistvo nad jednim nevinim licem? Ili, možda je povlačenje Zakona otvoranje prostora da se umjesto njega ne djeluje putem bezakonja, nego uz pomoć rada stalnih premještanja, upućivanja na druga neprohodna vrata, sprat iznad ili sasvim drugu adresu, utoliko prije što je K.a u radnji neko ko je osuđen da traga, iako unaprijed nijedan put ne vodi nigdje, ubrzo se ispostavlja ne zatvorenim, otvorenim kao neka pogrešna smjernica. No, da li je uopšte K.a mogao biti na tzv. pravom putu ako je sâm cilj put kojeg on nema, naprosto mu je uskraćen?

Da naslov nema funkciju praznog zvučanja, probajmo odsada nadalje da u tekstu uvedemo jezik Žaka Lakana, koji bi, otprilike, u definiciji koja nastoji da sažme ili ‘ekonomski’ pristupi predmetu kojeg uzima za analizu, mogao i ovako glasiti: tumačenje se događa između čina i zaključka, kao retroaktivni pokušaj dolaska do istine, ali uvijek već ostaje neki višak ili manjak što otvara mogućnost za nove interpretacije. Zatim njegov obavezni šaljiv dodatak, u stilu: “Recimo da je ono što vam danas nudim svojevrsno mješano meso na žaru (mixed grill).”

I zato biramo da ovdje, prije nego nastavimo dalje, ukažemo na to da je Kafka izumitelj nepostojećeg Drugog (A), koji se pretpostavlja iza “zida jezika”, kao ono u simboličkoj strukturi i premreženosti što prestaje biti neophodni stabilizator, ništa manje i zakon koji zatvara. Jer, ono što Kafkin genij obrće, i time čini da ostajemo u čudu, jeste sljedeće: Zakon nije završen!

Utoliko prije, pitamo se kako bi izgledao Lakanov Seminar posvećen iščitavanju Kafkine literature? Da li bi roman Zamak bio protumačen kao - subjekt za kojeg se pretpostavlja da zna? Nadalje, da li bi slovo K. bila oznaka ili formula za - želju koja nije potvrđena u jednom simboličkom poretku, u kojem je svaki mještanin sela svojom ulogom trajno deterministički pred-određen? Iako, da budemo načisto, pisac nikada u literaturi nije pokazao interesovanje za socijalni aspekt, kod njega tako nešto ne postoji u doslovnom smislu rečenog.

Šta bi bilo sa Procesom i nepostojanjem Zakona u kojem bi se - stalna proizvodnja označitelja odmah već mogla tumačiti ne kao ono što prikriva njegovo nepostojanje, nego ga eksplicitno otkriva? Administracija prekriva cijeli prostor, ali pritom ne zauzima nijedno mjesto, već zbog toga što je svako već označeno njenim aparatom do kojeg ne stiže, nego je uvijek već tu, na “licu mjesta”. Uz rečeno, zar ne prepoznajemo da u beskrajnoj birokratiji odmah već otkrivamo užitak (jouissance), obzirom da je taj mehanizam zatvoren, funkcioniše tako što prolongira proces, što mu dopušta da se odvija sam za sebe, plus scena u kojoj K. sa gađenjem, pošto u fioci sudija umjesto pravničkih knjiga pronađe erotske magazine, podiže ih sa dva prsta, visoko i udaljeno od tijela, i tim gestom što ruši predstavu o čistom, transcendentalnom Zakonu uvodi ono što se prepoznaje kao - zakon kao najveća zamisliva transgresija.

Međutim, ovdje nam valja napustiti taj fiktivni Seminar, reći da je možda Kafka bio opasno blizu Lakanu, tako da je na mnogim mjestima implicitno prisutan. U svakom slučaju, činjenica da se Lakan nije bavio u svojim čitanjima i njime mogla bi se prepoznati kao simptom njegove teorije.

Shema L - primjeri

Kod Kafke ne postoje likovi u smislu da imaju karakter ili psihologiju. Ženski likovi se kreću u falocentričnom krugu: Fräulein Bürstner, koja je Jozefu K.a komšinica, sve ukazuje da se bavi prostitucijom; Leni je djevojka koja sa njim završava u sobi prepunoj zastarelih akata i koje se sjećamo po višku kožice između prstiju na šaci jedne ruke; žena sudskog poslužitelja, s kojom K. brzo stupa u nešto više od običnog flerta, ali potom slijedi vrlo komična scena u kojoj je vidimo prebačenu preko ramena jednog od mladića koji se kreću hodnicima gdje se nalazi vešeraj/sudnica, usled čega ona, mašući rukama, objašnjava da se tu ništa ne može učiniti, naprosto tako funkcionišu stvari. Isto tako je i sa seoskom poslužiteljkom iz romana Zamak.

Prelazimo ili stupamo na primjer, dakle, razgovor između Jozefa K. i Sveštenika za kojeg ne bez razloga važi kako je možda ključ romana, zato ćemo pomoću njega da otvorimo sljedeće četiri pozicije.

Kao subjekt (S), K.a prirodno nastoji da pronađe sebe u situaciji koja ga je jednog jutra zadesila pošto su mu u stan ušla tri nepoznata službena lica i uručila sudski postupak. Sveštenik, budući da je onaj koji predstavlja višu instancu Zakona, istovremeno je i njegov tumač (Parabola o vratima), ali i opomenitelj koji prepoznaje da je K.a-ovo ponašanje ipak lakomisleno, nedovoljno oprezno kada se radi o procesu koji se protiv njega poveo; upornost ili tvrdoglavost koje karakterišu K.a, kao nekog ko stalno daje do znanja da je nevin, ulaze u ono što bi se dalo prepoznati kao ego (a). Tokom razgovora, na neki način uviđamo da sveštenik postaje malo-pomalo ono u čemu K.a prepoznaje svoj odraz, tim prije što ga sveštenik upozorava kako previše vjeruje ljudima, a posebno ženama, međutim, iako u sebi K.a negoduje (pojavljivanje rivaliteta u odnosu pozicija u simboličkoj strukturi), prepoznatljivo za njega ostaje pasivan.

Gdje je najočigledniji primjer da se K.a suočava sa velikim Drugim? Upravo tokom prvog i jedinog sudskog saslušanja, uzmemo li u obzir činjenicu da zastupnici Zakona upravo ne mogu prekriti njegovo nepostojanje. Posebno bi interesantno bilo, možda to učinimo nekog drugog puta, razraditi kako ostrašćenost masa u sudnici, kao nekakav pasivni arbitar, biva više nego nepostojana u odluci koju stalno mijenja: od toga da glasno aplaudiraju i podržavaju K.a i čak ga bodre na njegovom smjelom suočavanju sa razotkrivanjem svih travestija Zakona, dok brzo zatim mijenjaju pozicije, u kojima mu gotovo presuđuju. Zato bismo ovdje mogli da se prisjetimo zašto je Kjerkegor eksplicitno tvrdio, u knjižici Brevijar, da - “Gomila je laž.”