Naš beskonačni sagovornik: Emanuel Levinas, 120 godina od rođenja

Opsjetiti na mislioce čije je djelo utrlo put u besmrtnost i zajemčilo je pripada odgovornosti živućih koji su dotaknuti, obuzeti, svagda nepresušno nadahnuti njegovom širinom, rječitošću, dubinom i odjekujućim smislom što će se stoljećima izlivati. Spomen je poziv kojem odgovaramo dostojanstveno i tiho, zazivajući u svoje vrijeme neprolazne poruke nekadašnjih, ali ne i posve minulih. Spominjanjem i sjećanjem dodatno ovjekovječujemo misao, obezvremenjujemo čovjeka. Nema opraštanja, nema zbogom, vazda samo dobrodošlice. I zato Emanuelu Levinasu, misliocu koji je preobrazio tok zapadne filozofije, u čast sto dvadeset godina otkako je stupio na ovaj svijet, danas iznova priređujemo dobrodošlicu. Prigrljujemo ga i gnijezdimo u današnjicu tumačenjem nekoliko tačaka njegove filozofije, oslonjenih na smisao i nužnost pasivnosti koja je za Levinasa svojevrsni sinonim za subjektivnost i jedini etički izraz i ispoljenje kojeg se čovjek može držati i povinovati mu se ako kani biti moralan. U doba kada spoljašnji svijet i život, ali i teorija, sve više govore o angažovanju i akciji, borbi protiv nečega ili za nešto, izazovno je bar na trenutak usmjeriti pažnju ka sasvim drukčijem pristupu koji zagovara radikalno djelanje što, paradoksalno, ne potpada pod čin.

Zbog čega je pasivnost konstitutivna za etiku? Šta znači držati se pasivno, da li se pasivnosti mogu pripisati specifični atributi kada sama po sebi dovoljno kazuje? Ima li pasivnost korijen ili je bespočetna? Možemo li, ako se jednom opredijelimo za etičku pasivnost, kasnije od nje odustati ili je ona neprekršivi imperativ, čak i u ekstremnim okolnostima i graničnim situacijama? Ako se sjetimo uvriježenih binarnih opozicija, mogli bismo pomisliti da pasivnost pripada onoj rđavoj, neželjenoj strani dvojstva, imajući u vidu da njena suprotnost, aktivnost, po opštem uvjerenju nosi stvaralačku potenciju, pozitivan dar, reakciju. Ko i zašto odlučuje da se ćutke povuče pred nepravdom, pošašću ili zlom? Najzad, biramo li pasivnost u etičkom držanju ili ipak ona nas, svojim začudnim prstom, odabira?

Levinasovu misao je od početka zaokupljalo dobro i njegove staze, a ne put istine bića, karakterističan za tradicionalnu ontologiju. Zbog toga on biće i bivajuće zamjenjuje Dobrom i Drugim, tj. umjesto ontološkog postavlja etičko pitanje, sažeto u izjavi: Dobro je drukčije i bolje od bića. Dobro prethodi biću. To će ga navesti da napusti i odbaci aristotelovski i kantovski pristup etici, da raskine sa ontološkim horizontom i uspostavi etiku kao prvu filozofiju koja se zasniva na međuljudskom, interpersonalnom odnosu. U svome izvorištu i razradi ta etika podrazumijeva pasivnost, koja se dâ nazrijeti iz jedne od brojnih njenih definicija iz Levinasovog pera: “Stvarnost Drugoga, njegova nesvodivost na mene, na moje misli i posjedovanja, izvršava se samo kao dovođenje u pitanje moga spontaniteta, samo kao etika”. To nije ravnopravan, već asimetričan odnos; ujedno neposredan, licem-u-lice sa Drugim, pri čemu Drugi nije objekt čulnog iskustva, niti se može svesti na saznanje, niti predstaviti u njemu. Lice je način na koji Drugi sebe prezentuje, premašujući pri tome ideju Drugoga u meni. Lice koje me gleda potvrđuje me, ono zasniva moju slobodu i poziva je na odgovornost. Ono je nenasilnost i mir. Drugi se ne dâ identifikovati, njime se ne može ovladati, on se može iskustvovati samo preko epifanije lica. Ontološkom svođenju Drugog na Isto Levinas suprotstavlja stalni otpor licem. Tako, osnovni pojmovi i znamenja čovječnosti - dobrota, odgovornost, ljubav, pravda, strpljenje, briga, saosjećanje, vjernost - u njegovoj filozofiji zadobijaju novu težinu. Čim se susretnemo s Drugim, mi smo odmah, smjesta, odgovorni za njega - sâm susret jeste odgovornost. Ona se ne dotiče mog slobodnog hoću i mogu, već se konstituiše u etičnosti poniznog moram. Biti-odgovoran-za-Drugog nije osobina koja pripada subjektu kao takvom, već tek prisustvom i osjećanjem odgovornosti, ja postajem subjekt kojem je Drugi bližnji. Odnos bliskosti uspostavlja odgovornost što pridolazi iz obaveznosti koja nije začeta u meni: nalogu da budemo odgovorni pokoravamo se prije negoli je formulisan. Takoreći, (pra)izvorno smo pasivni. Relacija prema Drugom je, za razliku od ostalih odnosa, poput političkih ili ekonomskih, bespovratna, jednovrsna, asimetrična i neustupljiva. Ova nerecipročnost, odnošenje samo u jednom pravcu, bez uzajamnosti i nadoknade, jeste neposrednost blizine. Odgovornost za Drugog prethodi svakom saznanju i priznanju, ona je drugo (strože) ime za ljubav prema bližnjem, u kojoj etika odnosi prevagu nad požudom i objektivizacijom. Ona, prethodeći svakoj slobodi od Drugog i za Drugog, ostaje izvan ontološke teorije slobodnog Ja. Da bi radikalizovao neuzajamnost odgovornosti, Levinas ističe da samo nejednaki može da bude odgovoran za Drugoga: “Ja sam odgovoran za drugog čak i onda kad mi on dodijava, kad me proganja”.

Besramnost rata

Upravo u ovom, prilično provokativnom momentu, valja uvesti razmatranje problematike rata i nasilja. Prije toga, trebalo bi skrenuti pažnju na jednu crticu iz života Emanuela Levinasa. Filozof je, na nesreću, iskusio strahote Prvog i Drugog svjetskog rata, ali i posvjedočio narednim: Francuskom ratu u Indokini, potom ratu za nezavisnost Alžira, Hladnom ratu, izraelskim ratovima sa arapskim susjedima. Drugi svjetski rat proveo je u radnom logoru za jevrejske ratne zarobljenike u Njemačkoj. Čitavu Levinasovu porodicu (roditelje i dva mlađa brata) ubili su nacisti. Iako je rat centralna tema uvoda njegovog najznačajnijeg djela Totalitet i beskonačnost, opasnost koju rat predstavlja nema veze s njegovim specifičnim životnim iskustvom, mada bi se u prvi mah moglo tako učiniti. Naprotiv, rat je neodređeni i trajni izazov. Rat i nasilje su nezaobilazni stepenik u našem tumačenju pasivnosti kao etičkog zahtjeva. Prevashodno, oni se sastoje u prekidu kontinuiteta ličnosti i prisiljavanju čovjeka da iznevjeri vlastite dužnosti i suštinu. Levinas se ne suprotstavlja “samo” stvarnom ratu kao događaju, već i metaforičkom kojeg po njegovom mišljenju oličava zapadna filozofija totaliteta i evidencije, koja pristupa Drugom preko saznanja, asimilacije, nedopuštanja da ostane Drugi, preko svojevrsnog nasilja nad njim. Time je odnos sopstva i drugosti postao takoreći alergijski - neprekidno stanje rata, zbog čega će naš filozof ustvrditi da je ontologija teorija rata - borba između bića i Ništa, i napustiti je, okrećući se miroljubivoj tj. radikalnoj etičkoj relaciji, u kojoj drugost Drugoga i subjekt nemaju ništa zajedničko, pa se čak ne mogu zajedno ni misliti, jer Drugi je uzvišen, transcendentan, neuporediv, asimetričan. Njegovo lice izmiče svakom zahvatu, pogledu i dodiru. On je apsolutna odvojenost a ne saznajnoteorijska panoramska distanca.

Područje etike, uključujući moral i pravdu, gdje se konstituiše čovječnost čovjeka, nastaje u odnosu na apsolutno dobro manifestovano kroz drugost lica, nesvodivu moralnu transcendenciju. Etičko sopstvo oplemenjeno ovom transcendencijom uređeno je u moralni subjektivitet kao neutaživa želja za dobrom s one strane bića. Konkretan etički život, borba za vršenjem moralnih radnji i uspostavljanjem pravde, odvija se na planu gdje se relativna dobra i zla procjenjuju s obzirom na blizinu ili udaljenost od čistog dobra koje ih apsolutno orijentiše. Rat izvrgava poruzi čitav ovaj etički shematizam, dovodeći u pitanje i dobro i zlo. Rat je ravnodušnost prema moralu, besramnost, apsolutno i apsolutizovano nasilje. Rat je par excellence suspenzija moralnosti. Jer u njemu ljudi ubijaju jedni druge - ne kao ljudi, već kao izgladnjele životinje. Ako se moral oslanja na apsolutnu drugost drugog, dakle na beskonačnost dobrote, rat bi bio apsolutno zlo. On nadmašuje svaku opoziciju svojom totalizacijom, eliminacijom drugog. Rat je suspenzija moralnosti zato što čovjeka, u krajnjoj instanci, često svodi na goli život, poništavajući i ukidajući prvenstvenu nagost lica, a najzad i sâmo lice Drugog.

Levinas vjeruje da zapovijest “Ne ubij!” koja je upisana na licu drugog čovjeka nije naprosto zabrana ubistva, nego temeljno određenje ili opis ljudskog događaja bića, stalna opreznost u odnosu na nasilne i ubilačke činove prema drugom. Nemogućnost da se ubije uslovljena je relacijom prema ideji beskonačnog u nama. Drugi nam ne suprotstavlja superlativ moći, već beskonačnost svoje transcendencije. Ta beskonačnost, jača od ubistva, pruža nam otpor već u licu na kojem stoji izraz “Ne smiješ počiniti ubistvo”. Na licu drugog i u nagosti njegovih očiju upisan je svojevrsni etički otpor. Epifanijom lica mjeri se etička nemogućnost iskušenja ubistva. Za Levinasa, biblijske zapovijesti primjer su etičke relacije prema drugome: “Ne ubij!”, “Voli stranca!”, “Voli bližnjeg svog!” zahtijevaju da ego izađe iz samog sebe i usmjeri se ka drugome. Relacija sa drugim je u najdubljem smislu mirotvorna. Radikalna drugost drugog apsolutno zapovijeda. “Ja sam čuvar brata svoga” prije nego što postavim sopstvena pitanja. Drugim riječima, ja etički postojim onoliko koliko sam čuvar brata svoga, tj. utoliko što sam čuvar brata svoga. Samo ovakvom blizinom možemo se u miru približiti drugom. Jedino je u ovoj blizini konstituisano krajnje i etičko značenje svijeta. To znači da se subjektivnost odigrava kao pasivnost koja podrazumijeva ranjivost, izloženost uvredi, povredi i ranjavanju, zamjenjivanje za drugoga, ispaštanje za njega. Odgovornost za drugoga uvijek prethodi vlastitoj slobodi i podrazumijeva pasivnost: izloženost bez ostatka.

“Evo me”: subjekt kao talac

Dakle, sopstvo je u svojoj pasivnosti - talac. Riječ Ja pretvara se u Evo me, tu sam, odgovoran za drugog. Rasprskavaju se granice identičnosti, princip bića u meni. U odgovornosti i zamjenjivanju za drugog, na koje sam pozvan i određen, moje ja nije otuđeno, nego naprotiv, nadahnuto. U Levinasovom idiomu, nadahnuće znači sâm život duše, ali i imati drugoga u svojoj koži. Zamjenjivanje je pasivnost koja se ne može preokrenuti u čin. Biti talac je temelj što omogućuje samilost, praštanje i blizinu. Bezuslovnost taoca je uslov svake solidarnosti. Etička subjektivnost, konstituisana odgovornošću za Drugog, domašuje do i preokreće se u supstituciju za njega. Ona preuzima sudbinu ili bezuslovnost taoca. Subjektivnost je od početka, bez svoje volje, talac; ona odgovara do ispaštanja za druge. Subjekt i talac su sinonimi: samo onaj ko je preuzeo i nosi na sebi optužbu za patnju drugog čovjeka, postaje jedan jedini, dolazi do svog sopstva i subjektivnosti začete od Drugog. Subjektivnost dovedena do kraja je odricanje od Ja, odnosno poraz njegove identičnosti. Drugi ne samo da ima etičko prvenstvo - on potvrđuje kraj mojih moći.

Levinas kazuje da istinski mir narušava totalizaciju rata nadilazeći njegove domete: moralna moć nije jača od stvarne, već je bolja. Ništa nije slabije i u isto vrijeme ništa jače od moralne moći, jer ona nadvladava ratnu, koliki god da su joj dometi. Zato je za ovog mislioca od neuporedive važnosti da filozofija, koja je vezana za istinu i stvarnô, prizna radikalnu transcendenciju etike, jer su strogi zahtjevi etike dublji i značajniji od filozofskih (ontoloških). Stid, patnja, obaveza, odgovornost, pravda nametnuti su prije nego što se mogu saznati. Prije nego što saznamo dobro, mi ga činimo. Umetanje nekognitivne moralne dimenzije u filozofski diskurs je osobit napor i efekat Levinasovih spisa. Moral nameće strože zahtjeve nego što ih postavlja znanje. On zahtijeva odgovornost u sopstvu prije onog “ja mislim” koje se smatra temeljem znanja. U mišljenju koje počiva na prvenstvu etičkog, relacija s licem drugog je uvijek primarna. U etičkom odnosu, ubistvo je zapravo nemoguće. Levinas ovu radikalnu tvrdnju pojašnjava riječima: “Nemogućnost ubistva nema realni, nego moralni karakter. Činjenica da viđenje lica nije iskustvo, nego izlazak iz svog Ja, suočavanje s drugim bivajućim, zajemčena je u,čisto etičkomʼ karakteru takve nemogućnosti”. On jasno razgraničava sferu moralnih i izvanmoralnih fakata. Tek suspenzija moralnosti ubistvo čini mogućim: “Ono postaje moguće kad ne gledamo u lice Drugog.” Ova zaoštrena formulacija, naravno, ne znači da ubica ne može opažati žrtvu dok je hladnokrvno ubija. Naglasak je prevashodno na tome da ubica nikada uistinu ne gleda Drugog. On ga samo zaslijepljeno posmatra i poništava.

Epifanija lica jemstvo je mira. Mir nije istovjetan kraju borbe, niti porazu jednih i pobjedi drugih. Mir mora biti moj mir, mir u okviru relacije koja polazi od ja i vodi prema drugome, mir u želji i dobroti, u kojima se Ja održava i istovremeno egzistira bez egoizma. Svako sopstvo je jedinstveni nosilac obaveza i odgovornosti, moralni atlas, koji u svojoj etičkoj nepotpunosti nosi čitav svijet. Levinas rado citira riječi koje izgovara Markel u Braći Karamazovima: “Svi smo krivi za sve i pred svima, a ja više od drugih.” To je misao na koju me obavezuje prisustvo lica drugog u ogoljenosti svog opominjućeg “Evo me”.

Nositi Drugog pod kožom

I u mirnodopskom stanju pred subjektom vazda stoji zahtjev za pasivnošću, oličenoj u gostoprimstvu i dobrodošlici. Ja uvijek moram otvoriti svoju kuću ne samo strancu, već i apsolutnom drugom, nepoznatom, anonimnom; moram mu dati priliku i mjesto, moram mu dopustiti da dođe, da stigne, da se dogodi, da se održi u gnijezdu koje mu nudim, a da od njega ne zahtijevam uzajamnost, pa čak ni ime. Ne bi li pojačao tezu o dobrodošlici i odgovornosti Levinas pribjegava metafori utrobe, odnosno majčinskog tijela. Kao što žena u utrobi nosi dijete koje još nije srela ali mu mora uputiti dobrodošlicu, tako smo svi mi upleteni u odgovornost za stranca kojeg ne poznajemo ali ga moramo dočekati u domu i nositi pod kožom. Tijelo majke nije samo domaćin, nego i talac Drugog, i ne može se lišiti odgovornosti koju mu je Drugi unaprijed dodijelio. Ali za ispunjenje gostoprimstva i dobrodošlice nije nužno roditi dijete u doslovnom, fizičkom smislu. Postati poput majčinskog tijela znači biti odgovoran za nekoga kao da je moje dijete. Ako hoćemo da prihvatimo etičku odgovornost, tj. ako gostoprimstvo razumijevamo kao prihvatanje zapovijesti da nosimo stranca kog nismo ni začeli ni rodili, onda se od svih, bez obzira na pol, zahtijeva da postanu poput majčinskog tijela za Drugog: da nosimo Drugog pod svojom kožom.

Pošto se Levinasova etika za mnoge tumače i kritičare ispostavila kontroverznom i neodrživom u svijetu imanencije, bila je i još uvijek je predmet sporenja. Postavilo se pitanje njene primjenljivosti u društvu i politici, upravo zbog pasivnosti kao etičkog zahtjeva. Međutim, baš stoga što je radikalna pasivnost an-arhična osjetljivost i izloženost drugome, može se smatrati izvorom javne prakse. Ona omogućuje osjećaj subjektivnosti koji je dio zajedničke cjeline a da se u nju ne zatvara niti rasipa. Ova struktura je zajednička jer dopušta da se zamisli drukčija forma “okupljanja” koje bi se zasnivalo na pristajanju na odgovornost za drugog. U radikalnoj pasivnosti, totalitet i totalizacija su izbjegnuti ili ukinuti, što je ključno jer nam omogućuje da Levinasov etički projekat promišljamo kao posve različit od moderne koncepcije kolektivne društveno-političke prakse ili tradicionalnih oblika kolektiviteta. U društvima utemeljenim na strukturi totaliteta, nasilje prema drugom, ubistvo ili žrtvovanje drugog, uobičajeni su, čak mogu djelovati prihvatljivo, u ratnim okolnostima i opravdano. Politička praksa zasnovana na radikalnoj pasivnosti stremila bi ka idealu pravde smještenom unutar neposrednog iskustva subjektove patnje zbog patnje drugoga. Niti mogu da žrtvujem drugoga niti da od njega zahtijevam ono što moram zahtijevati od sebe. Pasivnost kao središnji konstitutivni modalitet etičke subjektivnosti je osnova ljudske prakse, njene transcendencije i njenog radikalnog preobražaja.

Levinas je bio prvi filozof koji je postavio subjektivno kao događaj što nije postao odraz u ogledalu ili inverzija onog istog. Zato na osnovu prvobitne otvorenosti subjekta možemo zamišljati novu etičko-političku praksu. Subjekt je otvoren ka patnji drugoga i smrti, on zapravo nastaje iz odgovora na poziv za pravdu za drugog čovjeka i kao takav ima veze s politikom. Ulazak subjekta u prostor društvenog i političkog već je obilježen njegovom odgovornošću za ispravljanje nepravde počinjene drugom.

Moral prethodi znanju

Nakon svega, postavlja se nekoliko pitanja. Vidi li razum Dobro? Da li je razum korelativan sa dobrotom? Da li je moral racionalan? I ako jeste, shodno kojim standardima? Mora li se o moralu suditi prema mjerilima “istine”?

Ako pristajemo uz levinasovsku etiku, ustanovićemo da su obaveza i odgovornost važnije od znanja i pružaju etičke smjernice koje pukoj spoznaji suštinski nedostaju. Zahtjevi morala i pravde nisu samo različiti od zahtjeva znanja - oni su istovremeno važniji od prioriteta filozofije i stoga daju orijentaciju znanju i svim ljudskim poduhvatima. Ako bismo filozofiju stavili u službu etike, to bi prevashodno značilo da je drugost drugog obaveza a ne predmet, da je odgovornost sopstva odziv prije negoli spoznaja, da obaveza i odgovornost koje nastaju u relaciji licem u lice pozivaju s one strane horizonata predviđenih znanjem, jer zazivaju nepredvidivu pravdu za cijelo čovječanstvo. Zato je važno etiku formulisati tako da se moral ne tumači u kategorijama znanja. A to nije lak zadatak. Jer misliti moral ne znači premjestiti subjekt iz zanesenosti u razmišljanje, već preuzeti odgovornost i obaveze. Biti odgovoran za bližnjeg i za sve ostale. Ovu nezamjenjivu odgovornost, etičku težinu koju ljudska mjerila i kategorije ne mogu da izmjere, nosi moralno sopstvo. Pasivno, izabrano, a priori izručeno Drugome.

Emanuel Levinas je naš beskonačni sagovornik. A beskonačnost je otvorena samo etičnom pogledu: beskonačnost se ne saznaje, ona sabesjedi s nama. Zborenje, pak, s Drugim koje počinje riječima “Ne ubij” radikalno preobražava shemu uobičajenog odnosa prema svijetu, u kojem se drugi dokučuju, dohvataju, zahvataju, objektivizuju, proždiru. Sabjesedništvom s tragom beskonačnog na licu drugog započinje duhovni put čovjeka. U tom podvigu pasivnost nije faktička, nego etička. Etička obzorja, stoga, zadovijek zaslužuju dobrošlicu i spomen. I vedro lice.