Velike priče i Nedeljnik su, uz pomoć više od 200 pozvanih stručnjaka, pokrenuli izbor za "100 najboljih romana napisanih na jezicima našeg govornog područja".
Crnogorski književnik Balša Brković tim povodom je sastavio listu deset najboljih romana po njegovom izboru:
***
Naša civilizacija počiva na konceptu skladišta, pa je katalog, uključujući i ovakve liste kao varijaciju, zapravo presudno važan, ključni dokument…
Naravno da su moguće mnoge liste, najličnije i one koje pokušavaju da budu „objektivne“ (koliko god i to bila samo jedna od vrlo ličnih iluzija), ali pokušao sam vaše pitanje sebi da prevedem jednostavno – za koje romane misliš da su najbolji.
Sudeći po ovoj listi zlatno doba su bile šezdesete – pola romana sa liste objavljeni su tada.
Roman je bio ključni iskaz duha moderniteta na ovom prostoru.
Ta razuđenost, polifonija, bogatstvo ideja, autorsko majstorstvo, koje se ukazuje u romanu u XX vijeku na prostoru zajedničkog četvoroimenog jezika jeste zadivljujuća. A to, na koncu, u potpunosti opravdava ideju ovakvih lista…
Zapravo, najmanje sam premišljanja imao oko prvog mjesta – svako sljedeće mjesto nosilo je više dramatičnih vaganja. „Seobe knjiga druga“ su najmoćniji i najsavršeniji roman na prostoru našeg jezika. Crnjanski je veliki evropski pisac, a ovaj roman vrhunac njegovog opusa. Toliko toga bi se i danas moglo naučiti iz toga romana i o Rusiji i o nama koji smo je gledali odavde. O čovjeku kao biću koje luta i traži dom. Veličanstven roman. Svakim sljedećim čitanjem nalazio sam nove razloge za takav stav.
Otkrivanje Marinkovićevog „Kiklopa“, živopisnog kaleidoskopa jednog svijeta, pamtim kao jedno od najvećih čitalačkih uživanja u životu, a Pekićev sedmotomni roman je jedinstvena avantura, totalni roman (onako kako ga je sanjao Fuentes), uzgred, poznajem čak četiri osobe koje su pročitale cijelo „Zlatno runo“.
Na mojoj listi najstariji je Krležin „Povratak Filipa Latinovitza“.
„Bašta, pepeo“ je jednako fascinantan roman kao prvi put kad sam ga čitao. „Mirisi, zlato i tamjan“ Slobodana Novaka je veliki roman koji je vrijeme potvrdilo, što se desilo i u slučaju „Uvoda u drugi život“, koji je možda najapartniji među Kovačevim romanima.
„Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera je jedini roman iz XXI vijeka. To dovoljno govori.
Irena Vrkljan je jedna od najvažnijih žena romanopisaca na prostoru našeg jezika, a roman „Svila, škare“ je na tekstualnom i metatekstualnom nivou – jednostavno, veličanstven.
Top 10 zaključuje Miodrag Bulatović, njegov „Heroj na magarcu“. Kako je taj pisac, nažalost sve više zaboravljen, eto, nisam želio da mu se to desi i sa ovom listom.
- Seobe, druga knjiga - Miloš Crnjanski, 1962.
- Kiklop - Ranko Marinković, 1965.
- Zlatno runo - Borislav Pekić, 1978-1986.
- Povratak Filipa Latinovicza - Miroslav Krleža, 1932.
- Bašta, pepeo - Danilo Kiš, 1965.
- Mirisi, zlato i tamjan - Slobodan Novak, 1968.
- Uvod u drugi život - Mirko Kovač, 1983.
- Doba mjedi - Slobodan Šnajder, 2015.
- Svila, škare - Irena Vrkljan, 1984.
- Heroj na magarcu - Miodrag Bulatović, 1967.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
