Iskustvo rađanja slike u potrazi za smislom

Traganje za smislom, istraživanje samog procesa i puta nastanka jednog djela, te prepuštanje istog publici na sopstveni doživljaj i tumačenje, u fokusu je izložbe “Duh materije”, ističe umjetnica Milena Krivokapić u razgovoru za “Vijesti”.

“Konstruisanje koje dolazi iz jednog haosa i jednog duhovnog stanja, u smislenu i misaonu cjelinu je ono što je ovdje u fokusu, kao i taj proces istraživanja i konstruisanja same vizuelne cjeline. Svako djelo je rezultat tog puta, odnosno tog iskustva rađanja slike”, ističe ona.

Postavka je otvorena u galerijskom prostoru nikšićkog Dvorca kralja Nikole gdje će biti dostupna do 7. avgusta, a nastala je kao rezultat višegodišnjeg istraživanja, na šta je ukazao i kustos i rukovodilac u JU Muzeji i galerije Nikšić Milosav Milatović, koji je otvorio izložbu.

“Izlozba Milene Krivokapić predstavlja zaokruženu cjelinu istraživanja u kojem umjetnicu prije svega zanima sam čin nastanka slike. Sam naziv ‘Duh materije’ otvara pitanje odnosa između onoga što je nematerijalno: misli, osjećaja i stvaralačkog poriva i njihovog vidljivog otjelotvorenja u slici. U tom susretu nastaje umjetničko djelo koje svoj puni smisao dobija tek u dijalogu s nama, posmatračima”, rekao je on.

O svom stvaralaštvu, izložbi koja baš u ambijentu Dvorca kralja Nikole djeluje najljepše i najbolje se može sagledati, ali i o potrebi za novim prostornim kapacitetima u Nikšiću, Krivokapić govori za “Vijesti”.

Ovo je i među prvim predstavljanjima izložbe “Duh materije” u Nikšiću, a konkretno prvo u novom prostoru Dvorca kralja Nikole. Da li i koliko to utiče na sami Vaš doživljaj i kakvi su Vaši dosadašnji utisci?

Utisci su zaista divni, a za to su najzaslužniji brojni posjetioci među kojima su i moji prijatelji, porodica, kolege, kao i svi drugi građani koji su tu i koji i dalje dolaze i posjećuju izložbu. Smatram da upravo zbog ljudi i postoji samo stvaralaštvo. Djelo je tu da bi na neki način i uticalo na posmatrača, jer ima moć da ga preoblikuje i da bude u dodiru s njim... Što više ljudi dođe da pogleda izložbu, to će biti više i utisaka, možda i nekih razmatranja i pitanja koja slika inicira.

Prvo predstavljanje čitavog ovog cikusa bilo je 2023. godine na Trgu slobode u Nikšiću gdje su predstavljene reprodukcije samih radova, jer originali zbog okolnosti samog tog prostora i zaštite radova, preventive radi, nisu mogli biti izloženi. To je svakako bila jedna posebna izložba u javnom prostoru, jer su likovna djela tako djelovala drugačije i oplemenjivala su prostor Trga, a posmatrači su neposrednije imali kontakt s njima...

S druge strane, galerija i galerijski prostor pružaju jedno intimnije i autentičnije iskustvo i upravo zbog toga sam osjetila i potrebu da ovom izložbom odgovorim i na taj način, odnosno da sebi i sugrađanima pružim to zadovoljstvo organizacije izložbe i u ovom muzejskom prostoru koji je zaista predivan, a da negdje unutar sebe zatvorim jedan krug koji se tiče ovog ciklusa.

Dugo se čekalo na ovaj prostor, s obzirom na radove na Dvorcu kralja Nikole koji su potrajali više nego što je planirano. Dobili smo jednu od najljepših galerija u Crnoj Gori koja svojim radom pokazuje da nikšićka publika čezne za još više kulturno-umjetničkog sadržaja, ali i za novim prostorima koji će biti stavljeni u tu namjenu. S Vašeg aspekta, koliko Nikšiću to fali?

Tako je. Ovo je zaista prostor koji smo svi dugo iščekivali i konačno se pružila prilika i nama, jednako i mladim umjetnicima i afirmisanijim umjetnicima, da izlažu. Ali, vidimo da je zaista velika potreba za dodatnim galerijama. To kažem jer je odavde veliki broj likovnih umjetnika, ali i zainteresovane publike. Neophodno je otvaranje većeg broja galerija, manjih ili većih, privatnih ili ne, ali onih koje bi radile, jer sada i one koje su otvorene su vrlo slabo aktivne. Potrebna nam je gradska galerija koja bi djelovala na tom nivou i koja bi bila stalno aktivna, organizovala izložbe i koja bi više ulagala u uslove i izlaganja.

Čeka se i stalna postavka muzeja koja još nije smještena u Dvorcu, a usljed koje će značajan dio ovog prostora biti i izgubljen, odnosno stavljen u prvobitnu svrhu. U kom pravcu treba ići, iz Vašeg ugla kao umjetnice?

Tako je, kad dođe stalna postavka to će opet biti prilično sužen prostor i imaćemo samo jedan sprat na raspolaganju... Nadam se da će se ostvariti priče i najave da će u Domu revolucije biti otvorena galerija koja će biti stalno pristupačna i dostupna. Isto tako je vrlo zanimljivo i razmišljati o načinima izlaganja i reprodukovanja likovnih djela. Naravno, galerijski način izlaganja je onaj koji nikada ne treba da utihne a kamoli da se izgubi, koji neupitno treba da postoji, ali bi trebalo razmišljati i o tome kako unaprijediti izlagačke resurse kada su u pitanju reprodukcije likovnih djela, bilo preko digitalnih alata, tehnologije, na bilbordima i slično, a sve zarad bolje komunikacije s publikom i zarad angažovanja onih ljudi koji možda nisu stalni posjetioci klasičnih galerija, pa da prosto ne bude ograničeno ni vrijeme rada galerije ili trajanja izložbe, već da postoji jedan širi odjek u javnom prostoru i gradu. Samim tim, čim se čovjek izloži nekom vizuelnom uticaju, i stalno je, čak i neplanirano, prisutan u takvom okruženju, onda će i njegov ukus i obrazovanje u tom likovnom smislu da se mijenja, odnosno unaprijediće se, a tako i cjelokupna vizuelna kultura ovog grada i države, a prije svega zajednice.

Kako biste kao autorka predstavili izložbu “Duh materije” i odabrana djela koja karakteriše apstraktni pristup, a s obzirom na različitosti i kontraste unutar same postavke koji su uočljivi, snažni i dodatno emotivni?

Sami naziv “Duh materije” objedinjuje sve te radove koje je obilježio taj apstraktni pristup koji je uvijek bio prisutan u mom stvaralaštvu. Ono što možda razlikuje taj apstraktni pristup (za javnost) jeste građenje djela kroz jednu intuitivnu formu... Više pripada toj formi tašizma, odnosno postavljanja cjelina iz gestova, likovnih gestova, poteza, mrlja i slično. Ali, u suštini, svrha je traganje za smislom, odnosno konstruisanje koje dolazi iz jednog haosa i iz jednog duhovnog stanja, u smislenu misaonu cjelinu. I upravo ovdje je u fokus i došao taj proces istraživanja i konstruisanja te vizuelne cjeline i svako djelo je rezultat tog puta, odnosno tog iskustva rađanja slike.

Pored simbioze različitih formata i tehnika, pa možda i ciklusa, reklo bi se da je i motiv isti, bilo da je u pitanju psihološki, identitetski pejzaž, možda i onaj klasični ili pak sami put i proces istraživanja...

To ste dobro rekli. Sve ovo bi mogao i biti jedan psihološki pejzaž, odnosno odraz unutrašnjeg prostora - intuitivnog, instruktivnog prostora. Interesantno je da dok stvaram nemam težnju da se povežem s određenim motivom ili da zarobim neki oblik, već puštam da on diše s cjelinom i radim postepeno... Međutim, posmatrači sagledavaju različite oblike i često dođu s komentarima kako na slikama vide stijene, pećine, špilje ili već nešto slično i to je ono na što ih taj njihov lični unutrašnji pejzaž možda i asocira. I to je opet vrlo simbolično. Tokom istraživanja sam se dosta oslanjala i na Jungovu psihologiju, konkretno na djelo “Čovjek i njegovi simboli” koje upravo arhetipski obrađuje takve slike i negdje je možda i upravo čitanje takvih izvora i uticalo podsvjesno na taj sadržaj koji se likovno formulisao kroz moje posredništvo.

Jednako osluškivanje sebe ištu i velika platna koja prekrivaju zidove i niz minijatura, kao i boje ili crteži. Kako je došlo do kombinacije baš takvih tehničkih karakteristika kada su u pitanju bilo dimenzije, bilo sama tehnika?

Uglavnom su to crteži nastali u kombinovanoj tehnici. Razlog zašto, ako bi uopšte postojao neki razlog, jeste eksperiment - eksperimentisala sam sa formatom i prostorom, a sami prelazak iz jednog u drugi i drugačiji pristup i način rada je uslovio da tu unutrašnju kontrolu prvo postižem na manjem likovnom prostoru, odnosno manjem formatu - crtežima malih dimenzija, a onda simultano da se oslobađam i na velikim formatima. Tako su radovi nastajali uporedo jedan sa drugim, kako sam osjećala sigurnost i kontrolu i taj likovni gest koji je sabijen, formulisan u manjem formatu, tako se on širio i oslobađao, a ja sam ga mogla bolje kontrolisati i na većem formatu. Svaki crtež je zaseban detalj i zapis koji se ostvarivao na nekom makro nivou, odnosno na većem likovnom prostoru.

Kakav “Duh materije” biste voljeli da posjetioci osjete i ponesu sa sobom?

Nadam se da će svi osjetiti prisustvo likovnog djela, spoznati neke svoje unutrašnje i intuitivne puteve i ponijeti jedno lijepo sjećanje...