Vučić Perović za "Vijesti": Veličina čovjeka je u načinu na koji prihvata odgovornost

Glumac Vučić Perović potvrđuje da je jedan od najboljih glumaca svoje generacije, a novo priznanje za njegov rad stiže iz njegove Crne Gore, sa upravo završenog 39. Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro Film Festivala, gdje je osvojio Zlatnu mimozu za najbolju mušku ulogu, za ulogu u filmu “Oče naš”.

Oduševljenje publike na Kanli kuli bilo je još veće, a ovacije i aplauzi glasniji nakon što se začulo da je Perović posvetio priznanje svom kolegi Draganu Mićanoviću.

“Rođen sam u Kotoru, u duši sam Bokelj, a to za mene znači ono što sam jednom davno pročitao: Biti istinski Bokelj znači ne pripadati nijednoj opciji koja nas dijeli nacionalno i vjerski. Moramo biti nešto drugo - samosvojstveni u različitosti pripadanja, jer mi Bokelji jesmo različiti. Zato, iz umjetničkih razloga, ovu nagradu posvećujem svom kolegi Draganu Mićanoviću”, poručio je Perović u svom obraćanju koje je pročitao reditelj filma Goran Stanković.

Da Perović briljira u zahtjevnoj ulozi izgubljenog čovjeka koji hoda tankom linijom na putu ka iscjeljenju, istakao je petočlani međunarodni žiri, navodeći u obrazloženju da Perović tako potvrđuje da je jedan od najboljih glumaca svoje generacije. Pored Zlatne mimoze za najbolju mušku ulogu, film “Oče naš” reditelja i koscenariste Stankovića dobitnik je i Grand Prix-a Festivala, nagrade Velika zlatna mimoza za najbolji film, nagrade “Zoran Živković”, kao i Zlatne mimoze za najbolju režiju i nagrade filmske kritike.

Pojedini regionalni mediji su i ranije film proglasili ostvarenjem godine, a dodatnu težinu donosi i to što je priča bazirana na istinitim događajima iz Srbije od prije više od 15 godina. Film “Oče naš” govori o svešteniku koji vjeruje da pomaže ljudima, ali svoju moć pretvara u sredstvo kontrole i nasilja. Od navodnog liječenja, preko pokoravanja, do kontrole i mučenja, ostvarenje je uznemirujuće, ali nažalost i aktuelno pokazujući nam da najopasnija moć možda nije ona koja otvoreno prijeti, već ona koja je uvjerena, ili nas pak uvjerava, da čini dobro.

“U zabačenoj manastirskoj komuni gdje se zavisnost liječi kroz rad, disciplinu i vjeru, Dejan, bivši zavisnik u oporavku, stiče povjerenje harizmatičnog sveštenika i uzdiže se do pozicije moći, propovijedajući spasenje drugima. Ali kako strah tiho obuzima zajednicu, a uznemirujući snimak nasilja dospje u javnost, Dejan je prinuđen da preispita svoju lojalnost prema čovjeku i prema sistemu koji su mu dali svrhu”, piše u sinopsisu.

Dejana maestralno igra Vučić Perović koji za “Vijesti” govori o samom filmu, svojoj ulozi, društvu i problemima sa kojima se suočavamo.

Nakon što je premijerno prikazan u Torontu, pa u Puli gdje ste osvojili Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu u manjinskoj produkciji, koliko Vam znači samo crnogorsko prikazivanje, a onda i nagrada kod kuće?

Prikazivanje kod kuće mi mnogo znači, možda i zbog toga što ta prikazivanja kod kuće nijesu toliko česta. Ja sam, sticajem okolnosti, imao jednu “hordu” ljudi iz Kotora koji su došli na Kanli kulu i bilo mi je drago da ih sve vidim. To su uglavnom moji drugari, prijatelji, poznanici i bio sam veoma srećan što imaju priliku da vide ono što radim. Divno je kada stvari koje se dešavaju napolju, uslovno rečeno, imaju priliku da dođu u naš grad kako bi ih neki moji i naši ljudi mogli pogledati.

Filmski festival Herceg Novi tako zaista i jeste svojevrsni prozor u svijet za mnoge građane Crne Gore i njene goste, jer im pruža priliku da isprate najnovija filmska ostvarenja iz zemlje i regiona. Zato mi je posebno drago što sam osvojio ovu nagradu, i to kod kuće, a koju, kao što sam i kazao, iz umjetničkih razloga, posvećujem Draganu Mićanoviću.

Film polazi od istinitog događaja i kada kažemo da je težak ili nasilan, treba se sjetiti da se film ne može ni približiti onome što stvarnost može donijeti. Za ovu ulogu ste se pripremali prilično temeljno, a pored ostalih ste razgovarali i sa stručnjakinjom za bolesti zavisnosti. Koliko Vam je to pomoglo u pristupu ulozi, samoj temi, ali i stvarnim dešavanjima koja naizgled djeluju nerealno?

Bilo mi je jako važno da razumijem čovjeka koga igram i da razumijem porodicu iz koje on dolazi. Ja sam, s jedne strane, imao određene okolnosti zadate tekstom, ali sam, s druge strane, imao reditelja sa kojim sam dogovarao sve ono što je napisano, kao i izvrsne partnere sa kojima sam igrao. Dovoljno je samo nabrojati moje kolege koji su angažovani u ovom filmu i šta su oni do sada uradili pa da svima bude jasno da sam imao ekipu (glumaca) za poželjeti. Kada sam završio sa tim dijelom priprema, otišao sam da razgovaram sa neurološkinjom, specijalistkinjom za bolesti zavisnosti. Tu sam se nekako pozabavio onim dijelom Dejanove ličnosti koji nije prikazan u filmu, a to je zapravo milje iz kojeg on dolazi. Porodica, okruženje, odnosi sa sinom, sa majkom, ocem, zbog čega je počeo da konzumira to što konzumira, kada je prestao, zbog čega je nastavio... Ne bih da otkrivam radnju filma, ali vidjećete da njega sve vrijeme mori osjećaj griže savjesti prema sinu. Mislim da je njegov sin zapravo put i volja njegovog iskupljenja.

Crkva u filmu prestaje da bude mjesto vjere, a nerijetko i u stvarnosti imamo primjere da ona lako može postati institucionalizovana, sa snažnim uticajem u društvu i državi koja tako gubi svoju sekularnost. Koliko je to opasno, a koliko je prisutno danas?

Ja mislim da mi to živimo i da dolazi do neke zloupotrebe svega toga.

No, prije svega, želim da istaknem da ovaj film nije film protiv vjere. To je meni bilo vrlo važno, pa sam taj scenario pročitao dovoljan broj puta i shvatio da nije u pitanju takav film. Da jeste, sigurno ne bih učestvovao u njemu i mogu da kažem i da dobar dio autorske ekipe ne bi učestvovao u njemu, a u krajnjem - ne bi ni bio napisan ovako. Ja vjerujem u to da, dok god postoji onaj jedan čovjek koji je kvalitetan i istinski dobar, a sigurno i uvijek postoji, ima nade.

Ljudi u crkvi su isto ljudi. I tamo ima raznih ljudi. Ja vjerujem i lijepim se za one za koje moje biće kaže da su dobre osobe i dobri primjeri. Dok god postoji jedan takav, dobar primjer, ne mogu reći neku lošu stvar o crkvi. Ja iskreno vjerujem u takve ljude i čeznem za njima, ne samo u crkvi nego i generalno u životu.

Takođe, mislim da kritika, a pogotovo kada je konstruktivna, predstavlja veoma dobru i vrijednu stvar. Veličina čovjeka je u načinu na koji prihvata odgovornost. Nažalost, mislim da se mnogo bježi od odgovornosti - i mi lično kao pojedinci, ali i institucije. Treba osvijestiti, priznati i reći: “Pogriješio sam”, a onda uraditi sve što se može da se takve i slične stvari nikad više ne ponove.

Zavisnost danas ide mnogo dalje od onoga što nam prvo pada na pamet, to više nijesu isključivo psihoaktivne supstance, kocka ili pak mobilni telefoni, već i određena ubjeđenja, stil, ambicije. Primjećujete li da je zavisnost sve bliža ekstremizmu, čak i kada su u pitanju obične pojave u društvu?

Smatram da mi jesmo društvo koje je oboljelo od različitih zavisnosti i da već imamo velikih problema po tom pitanju. Rekao bih da dio tih problema možemo pripisati genetskim predispozicijama, odnosima sa porodicom, okolnostima u okruženju, ali svakako da su i mediji jedan od bitnih faktora u svemu tome. Primjera radi, reklamirati raznorazne sadržaje i proizvode, bez etičkog i moralnog preispitivanja, svakako da nije dobro i da nikome ne donosi dobro. Ja bih predložio svim tim ljudima koji se odluče da reklamiraju bilo kakve stvari koje se tiču zavisnosti, pa čak i u svakodnevnom govoru, da prije toga sami pođu u institucije koje se specijalizovane za borbu protiv toga i da pogledaju sa kojim se i kakvim sve problemima ti ljudi tamo susreću. Svi treba dobro da razmisle da li su im te stvari i taj krvavi novac zaista potrebni.

Dejan u komuni najprije dobija ono što mu je nedostajalo: sigurnost, pripadnost, osjećaj svrhe i potvrdu da je na pravom mjestu. Koliko je upravo to ono što ljude čini ranjivim i podesnim na manipulaciju - potreba da negdje pripadaju i da neko drugi umjesto njih ponudi odgovor na pitanje ko su i čemu pripadaju?

Svi ti ljudi koji su bili u tom centru, sigurno su tokom boravka dobili neke stvari i potvrde koje su napolju davno izgubili. Naravno da to čovjeku onda pruža osjećaj sigurnosti, pa i osjećaj moći. Pošto i moj Dejan prolazi kroz tu jednu metamorfozu, u smislu da on dolazi na to mjesto, pa prolazi neki put koji mu daje određenu vrstu sigurnosti i spoznaje da je ipak na pravom mjestu, pa sve do samog kraja... U međuvremenu se dešava taj preokret kada on shvati da je više vjerovao drugima nego samom sebi... Taj sudar sa realnošću nešto je što će, zapravo, odrediti njegov put kasnije, odnosno kada izađe iz centra i kada se film završi.

Kao što ste i rekli, potičete iz Kotora, Bokelj ste, glumački Vas je oblikovao i Festival pozorišta za djecu, ali i Vaša majka. Koliko je danas sve to mjesto Vašeg susreta sa dječakom koji ste bili i koliko njega prepoznajete u sebi?

Ja nekako laskam sebi i vjerujem da tog dječaka i dalje njegujem negdje u sebi i osjetim ga, s vremena na vrijeme. Sjećanja na taj Festival, na majku i na cijelo moje djetinjstvo su isključivo i samo lijepa. Zaista sam imao predivno djetinjstvo, takvo da bih svima poželio tu vrstu odrastanja. Mi smo se mnogo družili, razmjenjivali sve i svašta, igrali, razgovarali. Imam mnogo prijatelja još od srednjoškolskih dana, a neke čak i od osnovne škole. Zbog svega toga mnogo volim kada sam tu. Dođem ovdje uglavnom dva puta godišnje, pa se nekako podsjetim na taj raniji život koji sam ovdje (pro)živio. Mnoge stvari mi nedostaju, mnogi ljudi koji više nijesu tu, nedostaju mi... Ali, mislim da ovaj moj posao ima jednu veoma lijepu misiju, a to je da oplemenjuje ljude i da postavlja pitanja.

Ovaj film definitivno postavlja pitanja na koja odgovore možemo pronaći u nama samima. Svako od nas ko odgleda ovaj film odrediće do koje mjere je njemu nasilje prihvatljivo, a u kojem trenutku postaje previše... To je veliko pitanje.

Zašto normalizujemo nasilje i zašto, kada se ono dešava, često ćutimo? Šta nam “Oče naš” govori o tome?

Tačno je da je tako i ovaj film pokreće upravo ta pitanja, a to su zapravo one najljepše stvari koje film donese - da poslije gledanja sjednete sa ljudima koji su gledali film, sa svojim bližnjima i da čujete njihove utiske. Ta njihova prva pitanja i samopreispitivanja su veoma vrijedna. Tada se svi pitaju koliko su oni sami krivi za to nešto što se desilo, ukoliko imaju dodirnih tačaka sa cijelom pričom... Uvijek se postavlja i pitanje koliko je sve zapravo kolektivna odgovornost svih nas, a koliko je tu individualnog učešća na osnovu onoga šta nekome jeste prihvatljivo, a nekom drugom nije. Kad neko sa sobom stekne osjećaj da od nekog trenutka podržava Branka (sveštenika u filmu "Oče naš", prim.nov) , a onda od nekog narednog više ne... To su vrijedne stvari i promišljanja. Zato i kažem, mislim da je naša misija lijepa i da imamo potrebu da nekako širimo društvenu svijest. Opet kažem, mi smo tu da postavljamo pitanja, a odgovori su na svima nama.

Uprkos svemu tome, u Srbiji je sve manje novca i podrške za važne filmske projekte, a slična situacija je i u regionu kada je u pitanju ulaganje u kulturu i umjetnost. Šta gubimo čekajući na neke projekte i po deset godina?

To je sve teško i tužno je što je tako. Kao radnik u kulturi, smatram da svaka vlada treba da obrati pažnju na svoju kulturu. Mislim da je ona najznačajnija za svako društvo i da nju treba najsnažnije da branimo. S obzirom na to, mislim da je uvijek malo novca opredijeljenog za kulturu, a onda i to što dođe treba pametno rasporediti. Bojim se da na raznoraznim konkursima te pare nekako i ne idu po principu kvaliteta, nego podobnosti. I onda nam je zbog toga kultura takva kakvu i zaslužujemo.

Upis akademije - sreća, jedna od najvećih u životu

Nakon Srednje pomorske škole i Fakulteta za menadžment u pomorstvu, upisali ste Akademiju u Beogradu. Je li gluma Vaša najdraža plovidba?

Apsolutno. Ja i dalje pamtim tu sreću kao jednu od najvećih u svom životu.

Može li se možda uskoro očekivati neka nova crnogorska koprodukcija na kojoj ćete biti angažovani ili pak i većinska? Kakvi su planovi za dalje?

Nemam ništa u najavi. Sve je uglavnom na dugom koncu kada su u pitanju projekti za koje su me zvali, jer se za njih čeka novac. Kada će se to započeti, kada će biti i da li će uopšte biti, ja to sada ne znam, tako da nemam dugoročnih planova.

Ono što me čeka je pozorišna predstava kojoj ću se posvetiti, a ako u međuvremenu bude bilo nekih takvih poziva, ja ću ih rado saslušati.

Je li ih bilo do sada iz Crne Gore?

Skoro je bio jedan, ali zbog termina nijesmo uspjeli da se uskladimo. Tu ulogu je dobio jedan predivni mladi čovjek, za kojeg ćete vi tek čuti. Znate ga, ali tek ćete čuti za sve to.