Kada umjesto za sebe, zbog sebe i onih kojih se tiču, posebne, “divne dane” počnemo planirati i živjeti zarad drugih, onda, pod teretom očekivanja i obaveza, upravo taj “divan dan” lako postane nešto suprotno... To su najčešće dani za koje unaprijed izrežiramo i znamo kako bi trebalo da izgledaju, šta bi sami trebalo da osjećamo, kako da se obučemo i ono što je u društvu sve važnije - kakav utisak o njima treba da ostavimo, bilo uživo ili putem društvenih mreža.
Osmijeh, svečana garderoba, muzika, torta, fotografije, zadovoljni gosti, zabava i savršeno organizovana proslava, sve na svom mjestu... Sve, osim unutarnjeg osjećaja i pritiska... Reklo bi se da su ti “divni dani” umjesto na one kojih se tiču i koji ih organizuju, sve više postali usmjereni na zadovoljavanje tuđih kriterijuma, počev od porodice i prijatelja, do neznanaca na internetu. Gala rođendani, krštenja, vjeridbe, svadbe, jubileji i druge kojekakve proslave, sve više liče jedna na drugu dok se organizatori najčešće usmjeravaju na potrebe gostiju, umjesto vlastitih. Tako slavlje ljubavi i dijeljenje radosti, umjesto laganog okupljanja dragih ljudi, postaje svojevrstan “event”.
Takav jedan “event” je i osnova kratkometražnog igranog filma “Divan dan” crnogorske rediteljke Katarine Bulajić kojim je u ponedjeljak veče otvoren Džada Film Fest. Pitanje šta prikazujemo, a šta zaista osjećamo i priželjkujemo, te koja je zapravo svrha raznoraznih proslava i da li su nam potrebne, najvidljivija su u drami ispunjenoj humorom. Ispod tih, početnih pitanja, leži i niz drugih, dubokih i slojevitih, koja podstiču na preispitivanje o sebi, partneru, životu, željama, kompromisima, granicama, emotivnom stanju, potrebama, traumama, strahovima, snobizmu, elitizmu, mrežama - virtuelnim i stvarnim...
Film prati mladu majku koja organizuje veliku proslavu prvog rođendana svoje kćerke, pokušavajući da kroz slavlje prikrije vlastito nezadovoljstvo i unutrašnju borbu. Međutim, ono što bi trebalo da bude dan posvećen djetetu postaje prostor u kojem se sve jasnije vidi koliko je teško sačuvati vlastiti identitet onda kada se od žene očekuje da bude sve i svuda: i majka i partnerka, domaćica, snaha, sestra, dojilja, organizatorka, a u svemu tome uvijek nasmijana i dotjerana, sa savršenom frizurom i haljinom, tako da izgleda i ponaša se kako drugi očekuju, pa čak i da jede i pije po tuđim kriterijumima. Prije svega, ona je neko ko ne smije pokazati da nije dobro i ko mora da ispoštuje svakoga.
I malo po malo, film se udaljava od sjaja samog događaja, i okreće se ka glavnoj junakinji. Ona ne pokušava da pobjegne od uloge majke, ali zato pokušava da pronađe prostor za sebe unutar te uloge. Ne pokušava ni da nestane iz uloge supruge, ali zna šta želi i, reklo bi se, pronalazi način da o tome govori... “Divan dan” ne suprotstavlja majčinstvo i slobodu, niti govori da jedno nužno poništava drugo, već preispituje koliko lako identitet žene može biti sveden na jednu jedinu ulogu, a koliko je teško priznati da pored ljubavi (prema djetetu, partneru ili poslu) mogu postojati i umor, nezadovoljstvo, sumnja, potreba za sopstvenim vremenom i želja da se bude nešto više od onoga što drugi očekuju.
U glavnoj ulozi briljira Marija Đurić na svaki način - od pokreta, mimike, tona, tišine, uvjerljive izvedbe... Njen partner u filmu Momčilo Otašević takođe nosi dio tereta što je u ovom i ovakvom ostvarenju, te samoj tematici posebno značajno jer ne stereotipizuje mušku mačo ulogu, ne svodi je na patrijarhalnog oca u porodici koji zna najbolje, već pokušava da dopre do svoje supruge i istovremeno situaciju, odnosno event, drži pod kontrolom (ili barem to pokušava)... Đurić, koja nosi najveći dio filma, prikazuje unutrašnju borbu koja se često odigrava između riječi, pogleda i ponašanja, dok Otašević zaokružuje priču o partnerskom odnosu i različitim načinima na koje muškarci i žene prepoznaju, ili ne, ono što im se dešava. Scenario je tako pažljivo uobličen u nešto što nije parodija, ismijavanje ili patetika, već nešto posve ljudsko.
Bulajić cijeloj temi i događaju ne pristupa kroz veliku dramu, već kroz svakodnevicu koju lako prepoznajemo, kojoj se smijemo i koju i sami živimo. Zbog toga je “Divan dan” istovremeno i duhovit i neprijatan, ali i blizak i bolan. Humor ne ismijava likove, već pomaže u prepoznavanju apsurda u kojem se svi na neki način nalaze ili su se našli - bilo kao organizatori, prijatelji, gosti, savjetnici. Potreba da događaj koji bi trebalo da bude intiman pretvorimo u dokaz da je naš život srećan, uređen, uspješan, ali i fotogeničan i reprezentativan, često zamagli i ono što je njegov povod i one koji su protagonisti.
Djeluje da sve, pa tako i “divan dan” danas pretvaramo u pozornicu na kojoj procjenjujemo i sebe i druge. U takvom trenutku film pronalazi jednu od svojih najvažnijih tema - pritisak da čak i sopstvene emocije prilagodimo tuđim očekivanjima. Jer danas, kada se sreća fotografiše, objavljuje i dokazuje, čini se da je najteže postalo priznati da nije sve uvijek baš tako.
Rediteljski pristup Katarine Bulajić čini da gledalac ostaje željan priče, pa i njenog nastavka. Utisak je da bi film lako mogao da preraste i u dugometražni, s obzirom na slojevitost i brojne teme koje otvara, ali i način na koji im pristupa - prijemčivo, s humorom, ali i psihološki precizno, bez namjera da ponudi rješenje ili odgovore, ali ni da ga smjesti u određeni kontekst i prostor, bilo nacionalni, geografski, staleški, vjerski... Jasno je da okupljanja, očekivanja, potreba da se ostavi dobar utisak, pitanja koja niko nije tražio, poređenja i neprestano odmjeravanje tuđih života nijesu samo crnogorska ili balkanska stvar, već opšteprihvaćen, možda i nametnut, stil života savremenog svijeta.
Biti iskren i svoj
Nakon projekcije filma “Divan dan” publici se poklonila autorska i glumačka ekipa i obratila autorka Bulajić. Ona je podsjetila da je njeno ostvarenje, prije nacionalne premijere, imalo i regionalni život na festivalima u Srbiji i Hrvatskoj, ali da je ipak najposebnija projekcija u Crnoj Gori.
Marija Đurić je poručila da je “u redu reći da nisi ok, ali nije u redu to tajiti, jer prije ili kasnije dođe do pucanja”.
“Svjedoci ste da živimo u vremenu kad se pakujemo, kad se pokazujemo, kad se na nekim bitnim događajima više ne radi o onima zbog kojih se to nešto i organizuje... Treba da se trudimo da budemo svoji, moramo osluškivati sebe i manje se takmičiti, jer nam se danas, i kroz društvene mreže, to dodatno nameće. Dakle, budite svoji, uživajte u svakom trenutku, budite iskreni prema partnerima, prema porodici i prema sebi”, istakla je Đurić.
Momčilo Otašević se osvrnuo na komentar da je u pitanju “ženski film” iliti “ženska tema”, te je istakao da će to uvijek i podržati.
“Zahvalio bih se ovoj divnoj ekipi i čast mi je da sam bio dio filma. Stvarno sam srećan zbog ovog filma koji sam prvi put večeras vidio. Saglasan sam sa svime što su rekli prije mene i samo bih dodao da nam treba više ovakvih filmova, više autorskih filmova, više ženskih filmova... Treba nam više filmova”, poručio je Otašević.
U filmu igraju; Marija Đurić, Momčilo Otašević, Jelena Đukić, Petar Burić, Marija Maša Labudović, Lazar Nikolić, Marko Miladinović, Ada Krgović, Tatjana Torbica, Tia Đurišić i drugi... Scenario, zajedno sa Bulajić, potpisuje Deja Crnović.
Za produkciju je bila zadužena producentska kuća ABHO film, u saradnji sa kompanijom Roshula films i Radio-televizijom Crne Gore. Producentkinja je Marija Vlahović, a koproducenti Bulajić, Snježana Gomilanović i Boris Raonić. Direktor fotografije je Matija Munjiza Petrović, kostimografkinja Lina Leković, scenograf Igor Klikovac, šminkerka Bojana Kojičić, kolorista Biljana Ristivojević Bižić, muziku je radio Lado Raičković, snimatelj zvuka je Bojan Radojević, dizajner zvuka Slobodan Mihajlović. Montažerka je Jovana Filipović.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
