Ne okrećimo glavu, potrebno nam je više solidarnosti

Solidarnost, prijateljstvo, ljubav i razumijevanje. Empatija i opet solidarnost. Te riječi podvlači glumica Sunčica Milanović dok u razgovoru za “Vijesti” govori o temama koje je okupiraju, kako u pozorištu i na ekranima, tako i u ličnom stvaralačkom i kreativnom izrazu, ali i u životu.

“Zato što nam prosto svima fali i solidarnosti i ljudskosti. Ponekad ponegdje mi to i pokažemo, ali to ipak nije dovoljno. Kad su takve stvari u pitanju, uvijek nam je potrebno još, treba da učimo i rastemo zajedno”, kaže ona.

Nekima od njenih likova koje igra upravo su to glavne karakteristike i ono što ih definiše ili usmjerava. Tako, na pitanje šta svakoga pojedinačno može podstaći na empatiju i promjenu, te koliko pozorište i umjetnost imaju uticaja na pojedinca u publici, Milanović odgovara da ljudi ipak često zanemare dublje poruke ili podtekst samog djela...

“Pozorište i umjetnost generalno mogu mnogo toga da promijene... Ipak, nekako mi se čini da čovjek sam, odnosno svi mi zajedno, treba da radimo na tome da naše pojedinačne živote i odluke činimo boljima. Treba svakog dana da se maksimalno trudimo da mi sami, naša zajednica i naši životi budu bolji. Nažalost, svi mi kao ljudi često, od mnoštva različitih problema i od raznih informacija koje nam se plasiraju, od beskonačnog sadržaja kojim se zatrpavamo, dopustimo sebi da neke stvari budu tek još jedna vijest ili informacija koju smo čuli, a koja će ostati bez reakcije ili saosjećanja. Tako je iz prostog razloga što je svima dosta svega toga i onda će većina reći: “E, ne mogu više. Ne mogu, jer sam toliko loših stvari danas čula, pa sad i još i ovo.” Nažalost, mi to radimo i tako živimo, a samim tim učestvujemo i doprinosimo apatiji i distanci koja se stvara”, priča Milanović.

Smatra da se to najviše odražava na žrtve nasilja...

“Na taj način mi okrećemo glavu. Mi danas ne empatišemo, nas to ne pogađa, nego je prosto toliko sve užasno i nekako mi se čini da onda moramo da se potrudimo da nam bude koliko može biti dobro. Treba smoći snage da pomognemo onome kome je snaga potrebna onda kada mu/joj se desi nešto teško kao što je nasilje. Voljela bih da se sistem promijeni u našim balkanskim zemljama i da žene koje trpe nasilje budu zaštićenije”, poručuje ona.

U takvim okolnostima, dodaje, pitanje je kako voditi običan, normalan život.

“Svakog dana se kao osoba nekako pitaš da li treba da vodiš takav život ili prosto da učestvuješ u svemu onome što se dešava okolo, jer pomalo osjećaš i grižu savjesti kada vodiš svoj život, a s druge strane je neophodno da imaš taj svoj život. Sve je dosta haotično i teško, ali ja vjerujem da može biti bolje i da nema predaje. Potrebno nam je više solidarnosti koju je, ja vjerujem, moguće postići, samo je put osvješćenja težak”, smatra Milanović.

Crnogorska publika imala je priliku da gleda Milanović u predstavi “Udovica živog čoveka”, koja je nastala prema tekstu i u režiji proslavljenog dramskog pisca Dušana Kovačevića. U svojoj ulozi, iako sporednoj, Milanović sjajno demonstrira nešto što se najmanje očekuje u njenoj situaciji - oprost, razumijevanje, podršku, toleranciju, ali i ljubav.

“Kada govorimo o ovoj predstavi, mi često kažemo da je ona zapravo priča o ljubavi koja pobjeđuje razne prepreke. Predstava počinje oproštajem i završava se prijateljstvom, čega je danas, mogu reći, malo. Rijetko čovjek čovjeku pruža ruku na toj nekoj ljudskoj osnovi. Za mene je to najvredniji krug koji smo napravili – svi sve znaju i svi su svima oprostili i sad kao svi nastavljamo svoje živote”, priča ona.

Upravo to je prilično rijetko, čak i u fikciji sa srećnim krajem, kao da smo to potisnuli, što Milanović i potvrđuje.

“Ali to je život, a to je i pozorište”, dodaje.

Pored teatra, Milanović je igrala i pred kamerama. Na pitanje ima li razlike kada je na sceni pred prisutnom publikom i na setu, kada pred kamerama pokušava da prenese karakter i emociju, odgovara da ima.

“Uvijek su nam govorili, sjećam se i kad sam bila na studijama, da je pravi glumac onaj glumac koji je dobar u pozorištu. Nekako sam tek kasnije razumjela šta to znači. Ne bih ja rekla da je nešto teža kategorija od druge, ali da ima razlike, naravno da ima. Drugačija vrsta energije je potrebna. Ja to mjerim energijom. Drugačija je i vrsta fokusa. Pozorište nekako i dalje otkrivam, a film mislim da još nisam ni počela da otkrivam, jer je to sve uglavnom vezano za moje početke. Ponekad sam malo stroga prema sebi, a i svjesna godina, ali vjerujem da će sve doći u svoje vrijeme”, priča glumica.

Ističe da je uzbuđena zbog svakog narednog projekta, ali podsjeća i da su mnogi odloženi ili uopšte nijesu ni dobili podršku. Uprkos tome - radi.

“Generalno ne dozvoljavam sebi da ne radim ništa, tako da i dok nešto čekam - radim. Ja i sama pišem, već sam snimila jedan kratki film koji sam napisala, a radim i na seriji. Jako mi je zanimljivo autorstvo. Glumački posao je predivan, ali ti si tu jedan šraf, a kod autorstva si mašina i sam/a diktiraš ono čime hoćeš da se baviš, a ja imam neku veliku potrebu da se izrazim na taj način. Učila sam od najboljih, pa sam možda nešto i naučila, vidjećemo. Moj novi projekat je baš to, priča o nekim mladim ljudima koji žive u balkanskim državama i problemima sa kojima se susreću. Ne bih tu mnogo otkrivala jer se još razvija, ali imam potrebu da o tome govorim”, otkriva ona.

Na kraju razgovora ističe da želi ponovo da podsjeti:

“Podvukla bih tu riječ “solidarnost” koju smo toliko puta pomenule i koju osjećam i kroz ovaj intervju sa tobom, a zaista nam je svima neophodna”.