Kada je Kali Kuri početkom devedesetih napisala scenario za “Telmu i Luiz”, teško da je mogla pretpostaviti da će o toj priči govoriti i 35 godina kasnije.
Film je odavno prerastao okvire svog vremena. Priča o dvije žene koje odlaze na kratko putovanje, a zatim, nakon niza nasilnih i traumatičnih događaja, postaju bjegunice, postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola ženskog otpora u američkoj kinematografiji. Sada se ta priča vraća, ali ne na filmsko platno.
Kali Kuri je napisala pozorišni mjuzikl “Telma i Luiz”, koji je postavljen u londonskom pozorištu Jang Vik. Na prvi pogled, izbor djeluje gotovo paradoksalno. Kako priču koja govori o nasilju, seksualnom napadu, ubistvu i očajničkom pokušaju da se pobjegne od nametnutog života pretvoriti u mjuzikl?
Upravo je to pitanje godinama pratilo projekat.
Kuri je u početku bila skeptična prema ideji. Nije joj bilo prirodno da priču koju je jednom ispričala ponovo otvara, pogotovo u formi koja naizgled djeluje toliko udaljeno od njenog izvornog tona. Ali projekat je vremenom dobio novi zamah, naročito kada su se u njega uključili producentkinja Sonja Fridman i muzičarka Niko Kejs.
Za Kuri je izbor Kejs bio presudan. Umjesto klasičnog mjuzikla, nastajalo je nešto intimnije, mračnije i emotivnije, predstava koja ne pokušava da kopira film, već da pronađe sopstveni jezik.
I upravo je to, čini se, bilo najvažnije.
Nova “Telma i Luiz” nije zamišljena kao puko prebacivanje filma na pozornicu. Radnja ostaje smještena u devedesete, bez mobilnih telefona i savremenih tehnoloških pomagala, ali predstava uvodi nove scene i drugačije naglašava odnose među likovima. Kuri želi da publika ponovo osjeti onu vrstu neizvjesnosti koju je imao i originalni film - da u salu uđe bez potpunog predznanja o tome šta će se dogoditi.
To je posebno zanimljivo danas, kada je “Telma i Luiz” postala dio kolektivnog kulturnog pamćenja.
Kada je film izašao 1991. godine, Kuri je bila gotovo potpuna nepoznata. Imala je 29 godina i scenario je pisala između drugih poslova. Priča je nastajala gotovo instinktivno, toliko lako da su joj se, kako danas govori, pojedine scene pojavljivale u snovima i budile je tokom noći.
Scenario je na kraju stigao do Ridlija Skota, koji je odlučio da ga režira. Suzan Sarandon i Đina Dejvis dobile su glavne uloge, a film je postao mnogo više od još jednog holivudskog ostvarenja. Postao je kulturni fenomen.
Njegova snaga nije bila samo u priči o dvije prijateljice koje bježe kroz američki pejzaž. U središtu je bilo nešto dublje: osjećaj žene koja pokušava da povrati kontrolu nad sopstvenim životom u svijetu koji joj tu kontrolu neprestano oduzima.
Zato Kuri i danas teško govori o činjenici da mnoge teme iz filma nisu izgubile aktuelnost. Naprotiv.
Ona smatra da je društvo u nekim oblastima napredovalo, ali da je istovremeno došlo i do zabrinjavajućeg povratka unazad. Ženska prava, nasilje, seksualno uznemiravanje i posljedice pokreta #MeToo i dalje su dio američke stvarnosti. Njena frustracija nije samo umjetnička, ona je duboko politička i lična.
Možda je upravo zbog toga nova verzija “Telme i Luiz” zanimljivija nego što bi se na prvi pogled moglo očekivati.
Jer ovo nije samo priča o vraćanju jednog slavnog filma na scenu.
To je pokušaj njegove autorke da, više od tri decenije kasnije, ponovo pogleda vlastitu priču i vidi šta se u međuvremenu promijenilo, a šta nije.
Kuri danas ima 68 godina i kaže da više nema potrebu da bilo kome dokazuje svoju vrijednost. Ipak, i dalje želi da radi. Razlika je u tome što sada bira projekte koji je zaista zanimaju.
A pozorište joj je, kako kaže, donijelo nešto što joj savremeni film i televizija sve manje nude: osjećaj slobode.
Filmska industrija, smatra ona, sve je više opterećena algoritmima, nastavcima, poznatim franšizama i velikim komercijalnim projektima. Originalne ideje sve teže pronalaze prostor. Pozorište je, nasuprot tome, otvorilo mogućnost da se poznata priča ponovo izmisli.
I možda je baš zato “Telma i Luiz” ponovo zanimljiva.
Ne zato što nam treba još jedno podsjećanje na kultni film, nego zato što neke priče ne prestaju da govore kada se promijeni vrijeme. One samo mijenjaju način na koji ih slušamo.
Telma i Luiz su prije 35 godina krenule na put ne znajući gdje će ih on odvesti.
Sada, zahvaljujući njihovoj autorki, njihov put dobija još jedno poglavlje, ovog puta na pozorišnoj sceni.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
