Društvo ne smije prati ruke

Promocija romana "Smrt bez samoglasnika" Sofije Kordić održana je u ponedjeljak u multimedijalnoj sali KIC-a "Budo Tomović" u Podgorici.

Nova knjiga književnice i novinarke Sofije Kordić "Smrt bez samoglasnika", koju je 2025. godine objavio zagrebački "Jesenski i Turk", donosi intimističku priču o gubitku, samoubistvu, prijateljstvu i mentalnom zdravlju. Roman je napisan kao razgovor dvoje ljudi, naratorke i njenog prijatelja kojeg je izgubila, a koji sa njom komunicira "s druge strane".

U razgovoru sa piscem Nikolom Nikolićem, Kordić je govorila o nastanku knjige, narativnom mehanizmu razgovora sa osobom koja više nije na ovom svijetu, problemima savremenog društva u odnosu na mentalno zdravlje i tendenciji da se ti problemi danas tretiraju intimistički. "Smrt bez samoglasnika" nastala je iz ličnog iskustva gubitka, ali se, kako je autorka istakla, ne zaustavlja na intimnoj priči. Njena početna potreba bila je da problematizuje mentalno zdravlje i položaj čovjeka u savremenom društvu.

Posebnost romana je u tome što je pisan kao razgovor sa osobom koja više nije živa. Kordić je objasnila da joj je takva forma omogućila da na papiru izgovori ono što nije bilo izrečeno, ali i da na neki način "vrati dug" prijatelju kojeg je izgubila.

"Ta dijaloška forma je dinamična, a s druge strane je potreba da se makar na papiru kaže ono što nije bilo izrečeno, što se trebalo reći", kazala je Kordić.

Iako takav pristup može djelovati morbidno ili neobično, autorka smatra da se tokom pisanja pokazao kao prirodan način da se razvije priča. Cilj joj je bio da razgovor ne djeluje kao komunikacija sa nekim ko više ne postoji, već da taj glas ostane živ. Proces pisanja, međutim, nije bio jednostavan. Kordić je kazala da je na romanu radila dugo vremena, praveći pauze koje su trajale i po nekoliko mjeseci, jer je njeno lično iskustvo gubitka otežavalo književni rad.

"Moje osobno preživljavanje gubitka je to smetalo", kazala je ona.

Posebnu pažnju posvetila je i etičkom aspektu pisanja o samoubistvu. Kao novinarka, Kordić je svjesna pravila i upozorenja koja postoje kada se o samoubistvu izvještava u medijima, prije svega da se izbjegavaju senzacionalizam, romantizovanje i detaljno opisivanje samog čina. Kada je riječ o književnosti, kako je istakla, prostor je drugačiji, te je tokom pisanja romana vodila računa da knjiga ne romantizuje samoubistvo niti ga predstavlja kao jedini izlaz.

"Najvažnije je bilo da mi ljudi koji su pročitali kažu da nije mučno i da nije morbidno, da ih nije odbijalo, nego da ih je tjeralo da čitaju", kazala je Kordić.

Naslov romana "Smrt bez samoglasnika" dolazi iz autorkinog odnosa prema riječima bez samoglasnika. Kordić je kazala da takve riječi doživljava kao teške, grube i mučne, dok samoglasnike povezuje sa lakoćom. Smrt je upravo najteža od tih riječi, posebno kada govori o smrti koja je posljedica ličnog izbora. Za razliku od smrti koja može donijeti neku vrstu mira, takva smrt, kako je objasnila, nosi posebnu težinu i zato je u naslovu ostala "bez samoglasnika", bez ičega što može da je olakša ili ublaži.

Kordić je govorila i o autofikciji, savremenom doživljaju "terapijskog efekta" pretvaranja ličnih tjeskoba u narative, ističući da granicu između stvarnosti i fikcije ne vidi kao čvrstu. Prema njenim riječima, čim autor počne da oblikuje vlastito ili tuđe iskustvo kroz književni jezik, ono već dobija elemente fikcije.

"Čim krenete u priču, vi izlazite iz stvarnosti. Vi automatski ulazite u fikciju", kazala je Kordić, dodajući da čak i potpuno izmišljena književna djela nastaju iz autorovog iskustva, vrijednosnog sistema i mašte.

Šira tema romana je, međutim, mentalno zdravlje i odnos savremenog društva prema njemu. Kordić je govorila o fenomenu "privatizacije stresa" kao tendenciji da se problemi pojedinca posmatraju kao njegova lična odgovornost, umjesto da se sagledaju i društvene okolnosti koje do njih dovode. Kako je objasnila, kada pojedinac razvije problem sa mentalnim zdravljem, društvo često odgovornost prebacuje isključivo na njega: "Nisam dovoljno jak, nisam dovoljno dobar, nisam dovoljno uspješan." Kordić smatra da se depresija i drugi problemi mentalnog zdravlja ne mogu posmatrati izvan društvenog konteksta, već kao posljedica osnovnih principa po kojima moderno društvo funkcioniše.

Neposredni povod za knjigu bila je smrt autorkinog prijatelja, uspješnog danskog novinara koji je nakon operacije srca, u 53. godini, ostao bez posla. Iako je živio u zemlji koju često doživljavamo kao državu blagostanja, nakon gubitka zaposlenja tokom godinu dana poslao je 64 molbe za posao, a odgovor je dobio samo od jedne kompanije. Upravo kroz njegovu priču Kordić pokušava da pokaže kako se individualna tragedija tog tipa ne može odvojiti od društvenih okolnosti i načina na koji savremeno društvo u takvim okolnostima, ali i generalno, tretira pojedinca.

"Smrt bez samoglasnika" tako iz intimne priče o gubitku prerasta u šire promišljanje o usamljenosti, mentalnom zdravlju i društvu koje individualizuje probleme koji imaju mnogo dublje i šire uzroke, koji potiču iz kolektivnog, a ne isključivo individualnog; prerasta u poziv da se način na koji posmatramo taj problem mora promijeniti i staviti na teret i u širi kontekst društva, jer nije sve na pojedincu.